Piše: Amos Chapple | Fotografije: Aivars Liepins

Uveče, 23. avgusta 1989. godine, fotograf Aivars Liepins sjedio je u podrumu časopisa za koji je radio u Rigi, pokušavajući odlučiti gdje je najbolje snimiti najavljene masovne demonstracije. Mogao je biti svugdje, ali se za neku od lokacija ipak morao opredijeliti.

Iznenada je zazvonio telefon u gotovo praznoj kancelariji. Žena ga je pitala želi li se provozati helikopterom duž protestne linije koja će se protezati preko Baltika.

Liepins je imao svega 15 minuta da dođe do aerodroma, rekao je misteriozni ženski glas, ili će "helikopter krenuti bez njega".

Napolju se više od milion demonstranata postrojilo da formira ono što će postati poznato kao Baltički put ili Baltički lanac - kontinuirani ljudski lanac koji se protezao 675 km kroz tri baltičke države, od prijestolnice Viljnusa u Litvaniji do Rige u Latviji, pa sve do Talina u Estoniji.

Spektakularni protest protiv sovjetske okupacije bio je najavljen povodom 50. godišnjice pakta Molotov-Ribbentrop, nazvanog i Hitler-Staljin pakt, koji je tajno podijelio dijelove Evrope u "sfere uticaja" između Staljinovog Sovjetskog Saveza i Hitlerove Njemačke. Tajni protokoli u sporazumu raščistili su put sovjetskoj invaziji iz 1940. koja je baltičke države uvela u SSSR.

Desetine hiljada građana triju malih zemalja pogubljene su ili protjerane u Sibir tokom sljedećih decenija sovjetske okupacije.

Za 36-godišnjeg Liepinsa, koji je radio za novine antisovjetskog političkog pokreta, prilika za fotografisanje demonstracija izgledala je nedostupno. Nije bilo načina da se za 15 minuta stigne do aerodroma Spilve - nekoliko kilometara sjeverno od Rige.

Fotograf je brzo zgrabio opremu i zaletio se prema crnom automobilu marke Volga koji je pripadao komunističkim vlastima. Bio je rezervisan za direktora sovjetske izdavačke kuće u Rigi u kojoj se tada štampala većina novina. Međutim, Liepins je poznavao šofera.

"Vozaču sam samo rekao: 'Pomozite mi, pomozite mi! Moram momentalno krenuti na aerodrom'", rekao je Liepins, 30 godina kasnije u telefonskom razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE). "Nije znao (šofer) da li je došlo do terorističkog napada ili šta se događa, ali brzo je upalio motor i na putu sam mu objasnio ono što sam znao a, zapravo, nisam znao mnogo."

Tačno 15 minuta kasnije, automobil se zaustavio neposredno uz helikopter čiji su propeleri već radili. Liepins, noseći dvije Canonove filmske kamere od 35 mm, sagnuo se i uletio u helikopter.

Kad se pilot okrenuo prema njemu i upitao poput taksiste: "Kuda?", Liepins se odlučio za autoput koji se proteže istočno od Rige prema Estoniji.

Liepins kaže da je višekilometarski ljudski lanac trajao oko 15 minuta. Učesnici su tog dana dobili upute - da se drže za ruke - što je nevjerojatan podvig u danima prije postojanja društvenih mreža ili mobilnih telefona koji pomažu da se ljudi lakše dogovore i masovno okupe.

Na pitanje kako se osjećao u datom trenutku, rekao je: "Znam da ljudi žele čuti o velikim osjećanjima, pogotovo zato što sam državljanin Latvije, ali iskreno, razmišljao sam samo profesionalno, želio sam na načinim dobru fotografiju. Zapravo, u nekim trenucima mi je bilo i krivo jer bi ljudi, vidjevši helikopter, 'razbijali lanac' i mahali mi".

Ali uprkos svom profesionalizmu tokom tog historijskog leta, Liepins kaže da se osjećao "ponosnim" kada je godinu dana kasnije švicarski muzej napravio razglednicu od jedne njegove fotografije.

"Ta razglednica je bila u prodaji širom svijeta. Za mene je bilo važno da ovaj događaj u mojoj maloj zemlji vidi cijeli svijet."

Liepins, jedini profesionalni fotograf statične fotografije, koji je s visine zabilježio taj historijski događaj, kaže da je tek 2014. godine otkrio kako je tako lako došao do helikoptera. Na 25. godišnjicu demontracija upoznao se s bivšim liderom antisvjetskog Nacionalnog fronta.

"Rekao mi je da je helikopter angažovao Nacionalni front, ali su se vođe iznervirale. Bilo je to vrlo napeto vrijeme i zabrinuli su se da će ih KGB uhapsiti na putu do aerodroma", pa su se opozicioni političari potajno vozili u automobilima do granica, gdje su se potom sastali s predstavnicima drugih baltičkih opozicionih grupa. Ali s već plaćenim helikopterom, neko je u posljednjem trenutku donio odluku da pozove fotografa u nadi da se ljudski lanac zabilježi s visine.

Nakon demonstracija, težnja baltičkih zemalja za nezavisnošću od Sovjetskog Saveza bila je plasirana na naslovnice međunarodnih novina, a ubrzo je Kremlj javno osudio tajne protokole pakta Molotov-Ribbentrop.

U ljeto 1991. godine, baltičke države proglasile su nezavisnost od SSSR-a, koji se i sam raspao nekoliko mjeseci kasnije.