Priča o Alenu Muhiću, djetetu kojeg je majka Bošnjakinja, silovana i prognana iz Foče, ostavila odmah po rođenju u goraždanskoj Ratnoj bolnici, godinama već zaokuplja pažnju javnosti. Kroz potresnu sudbinu danas odraslog čovjeka mnogi prepoznaju stotine neželjene djece iz proteklog rata. Alenov život i potraga za biološkim roditeljima zabilježeni su i filmskom kamerom.
Alen Muhić nije imao ni ime kada je ostavljen na odjeljenju ratne bolnice u Goraždu. O njemu se brinulo medicinsko osoblje bolnice, a Muharem Muhić, jedan od zaposlenih, povremeno bi ga nosio kući kako bi ga okrijepio. Ostavljeni dječak tako je ušao u srca članova porodice Muhić i postao njen neraskidivi dio. Da Muharem i Advija Muhić nisu njegovi pravi roditelji saznao je tek deset godina kasnije.
„To se sve nekako dogodilo kroz film, isto kao kroz film. Sve je to ono počelo u školi, kao komešanje, svađanje sa djecom, djeca k'o djeca bogati i jednom prilikom on mi kaže: 'Ti si usvojen', 'vako, 'nako, meni bilo krivo i ja ga malo udarim. Dođem kući ispričam ja svojim kako, šta je bilo, šta se desilo i onda su oni meni rekli tad istinu. Ne znam koji sam bio tad razred, možda četvrti, peti razred ja mislim da sam bio. I onda su oni meni rekli tako i tako, istinu u stvari, sve mi ispričali kako jeste“, Alen Muhić.
Alenova biološka majka, Fočanka silovana i u kasnoj trudnoći protjerana iz svog grada, nije se mogla pomiriti sa svojom sudbinom. Dijete začeto zločinom nije željela vidjeti. Bježeći što dalje od onoga što je preživjela u Sarajevu je slučajno srela režisera Šemsudina Gegića.
„Zamisli te sudbine. Došla je tražeći pomoć, jednostavno. To je bila strahovito skrhana žena, fizički psihički. To je jedno biće izmoreno, izmučeno ratom, izmučeno pješačenjem. Ne znam koliko mi je rekla tad dana i noći da je pješačila, da se prebacivala u Sarajevo. I ja sam tad znao za Alena“, sjeća se Gegić.
Zbog saznanja koje bi šokiralo svako dijete ali i provokacija okoline Alen je često osjećao bol i bijes. Međutim, vremenom je takve emocije potisnula ljubav porodice u kojoj je rastao.
„Na početku mi je bilo malo teško. Mislim, onaj prvi dan kad se sve to saznalo, stvarno nije lahko. Okolina nije tek tako to prihvatila. Bilo je i provokacija, on je četnik, on je dijete iz rata, kopile, njega su našli u kontejneru, tamo, 'vamo, ali vremenom kad shvatiš da su te ti ljudi gledali kao svoje rođeno dijete, pa možda čak i bolje od toga bude ti nekako i lakše, i šta ja znam. Oni su meni davali podršku u svemu, što se tiče obrazovanja i škole. Gledali su me kao svoje rođeno dijete. Nekad su mi... ma nisu nekad, u stvari svaki put kažu da me više vole nego svoju rođenu djecu i to su mi stvarno dokazali hiljadu puta kroz sve u životu. Prvo ta potpora u filmu, onda 'vamo vezano za obrazovanje, što sam upisao medicinsku školu“, pojašnjava Muhić.
Potresna priča Alena Muhića postala je planetarno poznata nakon što je, prije 12 godina, o njemu snimljen film „Dječak iz ratnog filma“. Dok je radila na drugom projektu desetogodišnji dječak je izašao pred filmsku ekipu režisera Gegića i rekao joj da ima bolji film od one kojeg trenutno snimaju.
„Uz pomoć tog filma sam dokazao, na neki način, taj svoj identitet, kako je to sve zaista, jer stvarno nije bilo onako kako su to oni gledali. Jer svako hoće tu da sebe malo promoviše, ja sam njemu to i to rekao, ja znam više nego što on zna, a u stvari niko ne može da zna ono što ja mogu da znam“, kaže Alen.
„Onog trenutka kad su oni vidjeli da on o svojoj sudbini priča najotvorenije pred kamerom oni više nisu imali šta da namaštavaju čime bi ga povrijedili“, ističe Gegić.
Alen je danas zaposlen kao medicinski tehničar Kantonalne bolnice Goražde, u istoj zgradi u kojoj je prije više od 21 godinu ostavljen. U njemu je rasla želja da upozna svoje biološke roditelje i odlučio je da njegovu potragu prati kamera.
„Da sam ljut sad toliko, nisam ljut, ali jednostavno poraste želja da otkriješ više svoj identitet, da upoznaš te ljude. Hoću da saznam, da ih jednostavno upoznam, da vidim što je ona to uradila, je l imala razloga da to uradi ili je to uradila tek tako – ja sam silovana, sad neću nikad ništa sa njim da imam. A hoću usput da upoznam i tog ko je to uradio upravo iz razloga da vidim što je on to uradio“, dodaje Muhić.
„Stupica nevidljivog djeteta“ naziv je novog filma snimljenog u okviru serijala čiji je producent Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
„Zato se opredijelilo i naučno vijeće Instituta da uđemo i u ovaj projekat u okviru našeg projekta za 2015. godinu „Oral BiHistory“ da obradimo i ovu temu, jer je vrlo interesantna sa aspekta budućih generacija i djece koja su na ovaj način proizašla iz ove, ja moram reći, agresije na BiH", kazao nam je istraživač Fuad Jašarević,
Cjelovečernji dokumentarno igrani film trenutno je u montaži i svoju goraždansku pretpremijeru trebao bi imati već u martu. Alen se i sam pojavljuje u dokumentarnim segmentima filma, dok će u igranom dijelu njegovu ulogu tumačiti mladi bh. glumac Armin Omerović.
„Ja apsolutno vjerujem u ovu priču. Zato sam se i prihvatio, iz mojih osobnih razloga, profesionalnih a prije svega zbog svih žrtava silovanja, zbog sve djece rata. Reakcije koje prima moje tijelo i moja glava su takve da ja jednostavno ne spavam zbog ovih priprema, ali sam jako sretan što imam priliku da stavim ovo na filmsko platno“, kaže Omerović.
„Ovaj film treba toj armiji djece rođene u ratu činom silovanja ili rođene i ostavljene da pokaže da nije kraj svjetla, da i njima, drugima to bude jedno sredstvo, jedan način da lakše izađu da prebrode svoje životne situacije i probleme i da postanu normalni, sastavni dio društva kakav jesu. A ne da budu etiketirani kao ratna djeca četnika, ustaša i tako dalje. Takve djece je na hiljade“, tvrdi reditelj Šemsudin Gegić.