Na festivalu dokumentarnog filma Jedan Svijet u Pragu prikazan je film Zemlja tvrda, a nebo visoko bh. autorice Amele Maldošević, njemačkog novinara Ericha Rathfeldera (Erih Ratfelder) i reportera iz Belgije Philippea Depreza (Filip Depre).
Dokumentarac prati živote preživjelih logoraša iz Prijedora, njihova svjedočenstva i govori o životu u današnjem Prijedoru. Film je, kako kažu autori, nastao iz želje da se bh. društvu pokaže da je i nakon više od dvadeset godina od rata, poricanje prošlosti i negiranje zločina još uvijek prisutno o ovom gradu.
Film "Zemlja tvrda, a nebo visoko" prikazan je na festivalima filma u Sarajevu i Leipzigu, a početkom 2015. godine na inicijativu autora i uz pomoć lokalne nevladine organizacije Kvart, film je doživio i svoju projekciju i u Prijedoru.
O svojim iskustvima i radu na ovom potresnom dokumentarcu za RSE govore autori filma, Amela Maldošević i Erich Rathfelder.
Rathfelder: Ideja je nastala 2012. godine na 20. godišnjicu početka rata u Bosni i Hercegovini. Bio sam svjestan toga da je većina ljudi u svijetu čula za Srebrenicu i za sve što se tamo dogodilo, ali su Foča, Brčko ili Prijedor iz 1992. godine, uglavnom, bili zaboravljeni. S obzirom da sam napisao četiri knjige o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i ratu na Kosovu, snažno sam želio napraviti i film o Prijedoru. No, nisam imao pojma kako to uraditi novom tehnikom, ali su mi Philippe Deprez i Amela odlučili pomoći. Financijsku stranu riješili smo sa producentom sa Mustafom Kapidžićem i BH televizijom. Napormo smo radili, boravili u Prijedoru, pričali s ljudima, polako se nazirao scenarij.
RSE: Da li ste imali nekih problema prilikom snimanja i na kakav ste prijem naišli što od stanovnika što od vlasti u Prijedoru?
Maldošević: Najveći nam je problem bio što većina građana srpske nacionalnosti nije željela pričati. Bilo nam je jasno da se oni ne žele suočiti sa onim što se dešavalo ili, pak, da je većina znala šta se zaista zbivalo, ali nisu htjeli govoriti o tome. I ako jesu, onda to nije bilo pred kamerama. Mi smo se lično osjećali sigurnim u Prijedoru, ali smo skoro godinu ipo dana čekali na razgovor sa gradonačelnikom. Bio je to jedan od ključnih intervjua, jer je on kao prvi čovjek odgovoran za svoj grad i trebao je govoriti u ime tog grada. Kad nam je na kraju dao intervju, jedna od njegovih prvih rečenica bila je da "ne želi govoriti o prošlosti".
Rathfelder: Iz iskustva znam da i u Njemačkoj ima ljudi koji ne žele pričati o prošlosti, ali zbog takvog pristupa i šutnje društvo teško da može krenuti naprijed. Ako se o tome ne priča i ako jedna strana ne poštuje one koji su propatili, one koji su preživjeli koncentracione logore i sada žive u svom rodnom gradu, onda teško možemo zamisliti budućnost u takvim uvjetima.Tu smo atmosferu preslikali u naš film.
RSE: Gradonačelnik Marko Pavić u filmu govori o tome kako se treba okrenuti budućnosti?
Maldošević: Da, on je nekoliko puta u filmu napomenuo kako je on čovjek sadašnjosti i budućnosti, a ne čovjek prošlosti, te da on želi da hvata voz za Evropu itd. On također kaže da želi osigurati ekonomski razvoj i prosperitet Prijedora, investirati u različite rudnike kao što su Ljubija, Tomašica itd. Sva ta mjesta sva za koje postoji razvojni planovi, ustvari mjesta velikog zločina, masovnih grobnica i koncentracionih logora. Logično je pitanje koji će investitor uložiti novac u mjesta gdje su masovne grobnice?
Rathfelder: Indijski Mittal je kupovinom Omarske kupio i njenu prošlost, i oni se sada trebaju nositi s tim. Strategija da se ne priča o tome nije dobra za investitore. Gradonačelnik vjeruje da će investitori sami doći ukoliko ne pričamo o tome. Ali, gradonačelnika ne bih toliko krivio. Otkada je on došao na vlast, sigurnost u gradu je porasla, pozvao je raseljene ljude da se vrate što je dobra stvar, ali on nažalost ne nudi više od toga. Poenta našeg filma je da je neophodno pričati o prošlosti, priznati šta se desilo tako što će porodicama stradalih konačno biti dozvoljeno da podignu spomenike žrtvama.
RSE: Interesantno je da je film prikazan u Prijedoru.
Maldošević: U Prijedoru postoji grupa mladih ljudi, srpskih aktivista za ljudska prava, koja je organizovana u nevladinoj oraganizaciji Kvart. To je grupa koja pokušava da otvori oči i razbije taj zid šutnje. Oni često organizuju susrete, konferencije itd. Mi smo ih kontaktirali i oni su organizovali projekciju filma. Moram da kažem da je to za nas bila velika stvar jer to nije organizovala bošnjačka strana.
RSE: Bavili ste se idejom da u filmu govore i osuđeni za ratne zločine, međutim niste u tome uspjeli?
Rathfelder: To je bilo skoro pa nemoguće, jer niko od tih ljudi nije želio pričati. Neki od njih su rekli da, dok traje suđenje Karadžiću i Mladiću, ne mogu ništa reći. Ja mislim da oni nisu htjeli govoriti kako ne bi rekli nešto čime bi naštetili optuženima. Moram, međutim, reći da je najviše ratnih zločinaca osuđeno upravo sa područja Prijedora, više nego bilo gdje drugo u Bosni I Hercegovini. I taj proces još uvijek nije završen. Prije dva mjeseca SIPA je uhapsila deset ljudi za ratne zločine u selima pored Prijedora.
Još jednom smo naišli na zid šutnje, čiji su dio mnogi koji su direktno bili uključeni u zločin. Od vozača kamiona, do onih koji su kopali sve te silne grobnice, stražari itd. Ali, oni za ovaj film i nisu toliko bitni. Nama je bilo važno da čujemo šta ljudi u gradu misle i kakav je stav tog dijela društva prema etničkom čišćenju.
Maldošević: Nakon projekcije filma u Prijedoru, jedna doktorica srpske nacionalnosti objavila je na Facebooku nešto slično ovome što je Erich rekao. Napisala je: "Koliko je zločinaca bilo potrebno da se ubije 3.500 ljudi, koliko njih sada slobodno šeta gradom?" Za nas je to bila značajna stvar, da ljudi nakon gledanja našeg filma govore na taj način. To su neke stvari koje mi nismo mogli očekivati prije nekoliko godina.
RSE: Dvadeset godina nakon rata u Prijedoru, vlast i većina stanovništva poriču zločine. Je li to posljedica neke vrste propagande?
Rathfelder: Mislim da nije u tom smislu, ali ako ćemo malo da okrenemo stvari, onda se propaganda može poistovjetiti sa neprihvatanjem onoga što se tamo desilo. Propagandne laži su, nažalost, još uvijek prisutne poput tumačenja da su zločini u Prijedoru 1992. godine, osveta za stradanja srba na Kozari 1942. godine. Šta Prijedorčani imaju sa ubistvima Srba u Jasenovcu u Drugom svjetskom ratu? To je velika propagandna laž i ja sam duboko zgrožen ovim. Gledati na to kao na osvetu za nešto što se dogodilo prije 70 godina je samo jedan nacionalistički pristup bez stvarnog razumijevanja historije. Za sve nas je važno da na sve žrtve gledamo jednako.
RSE: Nakon gledanja filma "Zemlja tvrda a nebo visoko" čovjek zaista ne može ostati ravnodušan. Kako ga je bilo stvarati?
Maldošević: Prijedor je grad koji je sam po sebi jedna kompleksna tema i film nije bilo jednostavno raditi. Sa jedne strane osjećali smo veliku odgovornost. Sa druge strane željeli smo tim ljudima koji su prošli sve te užase, pružiti šansu da o tome dostojanstveno govore. Meni je emocionalno bilo jako teško. Bilo je momenata tokom tih razgovora u kojima sam bila potpuno, fizički i psihički, iscrpljena. Nije bilo nimalo jednostavno.
