U Zenici je, dodjelom nagrada, završen XV Festival drame BiH. U takmičarskom dijelu je učestvovalo sedam predstava, a temeljna orijentacija ove smotre je domaći dramski tekst.
Selektor Festivala Nedžad Fejzić kaže kako je pozorište uvijek bilo kultura koja komunicira sa najširim slojevima, ali nekada mora biti ozbiljna, mora biti umjetnički relevantna i prije svega društveno angažovana.
RSE: Moto ovog festivala bio je porodične i druge priče. Šta se iza toga krije?
Fejzić: Krije se jedna vrlo zanimljiva tendencija u savremenom teatru BiH, ali i u regionalnom teatru. Jedan dobar dio predstava pokušava da tematizira razorne posljedice učinaka politike i ideologije kao sudbine, politike kao antološke mreže egzistencije, svih tih bolnih, traumatičnih i emocionalnih osjećaja. Govore o raspadu porodice, o suočavanju sa prošlošću, izgubljenim nadama i životu punom besmisla. Upravo većinu selektiranih predstava na ovom Festivalu povezuje to scensko istraživanje i tumačenje mikrosvijeta porodičnih odnosa. Zbog toga je taj slogan - Porodične i druge priče.
RSE: Svaki izbor je težak, a pred selektorom uvijek velika odgovornost da se ne ogriješi. Čime si se rukovodio pri izboru za takmičarski dio festivala?
Fejzić: Prije svega valja imati na umu onaj opšti kriterij, da ga tako nazovemo. To podrazumijeva da predstave imaju visoke profesionalne standarde, mjeru estetske ostvarenosti, dakle cjelovitost scenskog čina, teatarsku uvjerljivost scenskog glasa. To predstave grade kroz jedan savremeni teatarski jezik.
Sa druge strane, ovo je Festival drame BiH. Uvijek insistiram na tome da pokušavamo, što je moguće više, da afirmišemo dramskog pisca iz BiH. Naravno, to ne zavisi od nas, nego prije svega od produkcije teatara u BiH i u regionu. To je jedan od bitnih kriterija u izboru predstava za ovaj Festival.
Bilo je pet „praizvedbi“ klasičnih dramskih tekstova. Pojavili su se neki novi, mladi autori. To je upravo i znak da festival, koji je ušao u svoju petnaestu godinu, pokazuje i svoju misiju. Jedna od osnovnih misija ovog festivala je da afirmiše domaćeg dramskog pisca i domaći dramski tekst.
RSE: Šta je to zenička publika, i brojni gosti, mogla vidjeti u takmičarskom dijelu?
Fejzić: U prethodnih sedam festivalskih dana zenička publika je mogla da vidi i jednu festivalsku premijeru. To je predstava Drang nach western, Dragana Komadine, u režiji Lajle Kaikčija, u produkciji BNP-a iz Zenice. Komad upravo tematizira jedan zenički porodični odnos. Autor teksta, Dragan Komadina, je iz Mostara ili iz Sarajeva, kako hoćete, a redateljica je iz Zenice.
Druga predstava po redu u takmičarskom programu bila je predstava Sveto S, ili Kako je arhivirana predstava Sveti Sava. To je autorski projekt Tanje Miletić Oručević, a riječ je o predstavi koja tematizira događaj iz 1990. godine, kada je upravo predstava Sveti Sava, Siniše Kovačevića, u produkciji, tada, Narodnog pozorišta iz Zenice, bila brutalno prekinuta u JDP u Beogradu.
Potom, zenička publika je imala priliku da vidi predstavu Darka Cvijetića, Generacija bez kosti. To je autorski projekt pozorišta iz Prijedora. On je za BiH vrlo dragocjen pozorišni radnik, pošto je on i dramaturg i glumac i reditelj. Vrlo ozbiljna i vrlo pozorišno uvjerljiva priča o traumatičnim mjestima našeg egzistencionalno antropološkog horora u post ratnom, tranzicijskom, socijal-darvinističkom zvjerinjaku.
Četvrta predstava nam je došla iz NPRS iz Banja Luke. Jelena Kojević Tepić je autorica teksta - Istina ne boli. To je njen dramski prvijenac, a reditelj je bio Igor Tešić, također jedan mladi stvaralac, koji se do sada bavio režijom na filmu i televiziji, a ovo mu je prvi izlazak na pozorišnu scenu.
Peta po redu predstava je nastala kao rezultat koprodukcije BNP-a iz Zenice i Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Riječ je o predstavi mlade autorice Tanje Šljivar - Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali. Rediteljica je Mirjana Karanović, ime koje nema potrebe posebno predstavljati.
Šesta po redu predstava je došla iz Sarajeva. SARTR, u koprodukciji sa internacionalnim festivalom MESS, je producirao predstavu - Brašno u venama, Igora Štiksa, u režiji Borisa Liješevića. Ovdje je riječ o dramskom prvencu Igora Štiksa. To je izvorni dramski tekst u sjajnoj režiji Borisa Liješevića, sa sjajnom glumačkom podjelom, sa sjajnom glumačkom ekipom.
Zenička publika je također imala priliku da vidi još jednu predstavu koja dolazi iz Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Riječ je o jednom mladom autoru, o njegovom prvencu. Adam Lugonić je napisao tekst - Kada bi na glas govorili. Režirao ga je Srđan Vuletić. Zanimljivo je da je ovo njegova prva profesionalna pozorišna režija, što je kao kuriozitet bitno istaknuti. Ovaj filmski režiser se pokazao i kao sjajan pozorišni režiser.
RSE: Ovaj festival je posvećen domaćem tekstu. Zanimljivo je da je pet predstava imalo praizvedbe na festivalu. To sugeriše stanoviti optimizam u vezi sa domaćim pozorištem. Međutim, ne vidim najveću sarajevsku teatarsku kuću. Da li oni nisu imali šta ponuditi?
Fejzić: Tako je. Odlično primijećeno i odlično poentirano. Lijepa i ohrabrujuća vijest je da imamo pet praizvedbi domaćeg dramskog autora, ali ono što sigurno nije ohrabrujuće, da neke od nacionalnih kuća, narodnih pozorišta, kojima je jedna od temeljnih misija upravo da produciraju predstave po domaćem autoru na svom repertoaru, u svojoj prošlogodišnjoj produkciji nisu imale nijednu predstavu nastalu po domaćem dramskom autoru. To je u tom smislu zabrinjavajuća činjenica.
RSE: U pitanju je XV festival. Može biti da je ovo dobra prilika za ocjenu njegovog ukupnog doprinosa.
Fejzić: Čini mi se da je u ovom trenutku to jedan vrlo zaokružen i vrlo profiliran festival na koji, predstave iz BiH, ali i regiona, vrlo rado dolaze. Uspostavili smo odličnu mrežu i saradnju sa regionalnim festivalima, posebno sa onima koji su ove vrste, sa Marulićevim danima u Hrvatskoj, sa Bošnjikovim sretanjima u Mariboru, u Sloveniji, sa Sterijinim pozorjem. Festival ostvaruje svoju misiju i na taj način što „tjera“ pozorišne kuće da doista produciraju domaćeg dramskog pisca. Nije nikakva fraza i floskula da nema ozbiljnog teatra bez domaćeg dramskog autora.
RSE: Vaša scena je izvjesno najbolja u BiH. Nekada su velike predstave u okviru MESS-a igrane kod vas zato što u Sarajevu nije bilo prostora. Sada imate festival, a svojim repertoarom i ukupnim aktivnostima, na afirmaciji teatarske djelatnosti, Zenica se nametnula kao lider. Da li grad, kanton, nadležne vlasti, uopšte prepoznaju tu činjenicu?
Fejzić: Najveći dio, u ovom trenutku, u financijskoj konstrukciji, dolazi iz zeničke Opštine, nešto malo iz Kantona i jedan dio iz Federalnog ministarstva. Federalno ministarstvo je već poodavno naš festival uknjižilo kao svoju redovitu stavku. Problem je što ta stavka, osim svoje redovitosti, nije redovita u svom kvantitetu, koji je potreban. Zbog toga se doista dovijamo.
U najboljim danima i godinama smo ukupno dobijali oko 80.000 konvertibilnih maraka, a danas se to svelo na 40.000 konvertibilnih maraka. Kada to kažem ljudima iz Novog Sada ili iz Banja Luke, koji prave Teatar fest, koji će početi za koji dan, onda oni malo skeptično pogledaju i kažu da se malo šalimo. Pravimo festival, koji ima sve elemente festivala, sa svim pratećim programima, sa žirijem, sa vrlo skromnim sredstvima. Tu naše unutarnje rezerve, zapravo ljudski resursi, pokazuju da se festival može praviti sa entuzijazmom, sa ljubavlju i da se postignu odgovarajući rezultati.
Jednostavno, vlasti u BiH, očigledno da nemaju elementarnog sluha za visoku kulturu. Pozorište je uvijek bilo kultura koja komunicira sa najširim slojevima. Ona nekada mora biti ozbiljna, mora biti umjetnički relevantna i prije svega društveno angažovana.
