Neobičan osjećaj za demokraciju njeguje predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Na inicijativu iz peticije koju je potpisalo blizu 4.000 građana, a kojom se traži da se pozdrav Za dom spremni proglasi službenim pozdravom Hrvatske vojske, odgovorio je prijedlogom o organiziraju referenduma.
Nakon što su uslijedile kritičke reakcije na ovakav njegov prijedlog, nadbiskup je ustvrdio da je izložen diskreditaciji, manipulaciji i medijskom linču.
Ako je i od nadbiskupa, previše je. U svojoj pisanoj službenoj izjavi Puljić se založio za organiziranje stručnog i znanstvenog skupa o nazivu Za dom spremni i dodao: ''A nakon toga, temeljem zaključaka s toga skupa eventualno poduzeti očitovanje putem potpisa ili referenduma''. Jer, za nadbiskupa Puljića taj ustaški pozdrav ''ulazi u područje dvoznačnosti i nejasnoće''. Činjenicu da su dvojica biskupa i još nekoliko svećenika potpisali peticiju nadbiskup je ocijenio osobnim stavom, a ne i stavom Katoličke crkve.
Nadbiskup ništa nije demantirao, jer ne može, ali je zato ustvrdio da iza kritika na njegov račun stoje oni koji nisu željeli Hrvatsku. Još ga zanima i ''tko je dirigent koji manipulira medijskim prostorom''.
Dokle ćemo prisustvovati sličnim scenarijima izvrdavanja, zamjena teza i crkvenim autizmom pred NDH? Sve dok Katolička crkva u Hrvatskoj ne provede poštenu raspravu unutar sebe same.
Bojim se da taj film nećemo skoro gledati.
Suluda inicijativa da se poklič Za dom spremni uzme kao službeni vojni pozdrav bila je prigoda za jasno odbijanje svih istaknutih sudionika javnog života u Hrvatskoj. Iskoristila ju je šefica države (''neozbiljno, neprihvatljivo i na razni provokacije''). Iskoristila ju je, makar pomalo farizejski, i HDZ (''Hrvatska vojska već ima svoj službeni pozdrav''). Usprotivio se i premijer, pomalo predizborno kalkulantski (''neka pogladaju što je govorio Franjo Tuđman''). Osudili su je i svi glavni mediji, brojni znanstvenici, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava. Crkva nije.
Nije stvar samo u tome što su dva biskupa, sisački Vlado Košić i pomoćni zagrebački Valentin Pozaić, s još nekoliko svećenika, potpisnici peticije. Za dom spremni i sve ono što taj monstruozni poklič predstavlja kuca u mnogim svećeničkim srcima.
To je činjenica s kojom se Katolička crkva u Hrvatskoj ne želi suočiti.
Nasumce prebirem po svojoj novinskoj arhivi, samo onoj novijoj..
Prije desetak godina stupce nezavisne štampe punio je župnik Miljenko Babaić iz Župe dubrovačke, u vrijeme kada je u Dubrovniku kao biskup stolovao upravo Želimir Puljić. Otvoreno je zastupao ustaštvo, pjevao ustaške pjesme, protivio se uklanjanju spomenika ustaškom zločincu Juri Francetiću, branio notornog Marka Perkovića Thompsona kada je pjevao koljačke ustaške pjesme, predvodio fizičke napade na dubrovačke antifašiste.
Ali čak i da ima nekakvih povijesnih tragova sloganu Za dom spremni, karakter i zločinačka praksa te marionetske fašističke države izbacila ga je iz civiliziranog društva za sva vremena.
Fra Luka Prcela na misi za Antu Pavelića u Splitu 2000. godine: ''NDH i Ante Pavelić će uvijek ostati u našim srcima''. Jedan drugi dominikanac, fra Vjekoslav Lasić, godinama je bio ''pretplaćen'' na hvalospjeve Paveliću: ''Uvjeren sam da je poglavnik sada u raju i da zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice''. Hvalospjevom je ispratio u grob i jasenovačkog zapovjednika Dinka Šakića 2008: ''Naš narod može biti ponosan što smo ga imali... NDH je temelj naše domovine Hrvatske ''.
Don Ivan Žurić iz Župe Bijakovske na komemoraciji žrtvama četničkog pokolja u Rašćanima 2008. godine: ''Godine 1941. Hrvatsku su stvorili Hrvati s našim poglavnikom i ustašama... Ivo Josipović kaže da je partzanska kapa lijepa,a ja mu poručujem da je ljepša ustaška. Meni danas pletu tu kapu''.
Vojni biskup Juraj Jezerinac o pozdravu Za dom spremni 2008. godine: ''Zar je zlo poticati ljude da se žrtvuju za svoju domovinu?''.
Svećenik i arhivist Stjepan Razum ustvrdio je 2012. da je Za dom spremni ''lijep i prikladan pozdrav'' i zanijekao da je u Jasenovcu bilo masovnih žrtava.
Na zagrebačkom Ksaveru u perivoju crkve sv. Franje Ksaverskog postavljena je 2010. godine ploča u spomen NDH.
Više svećenika je proteklih godina iskorištavalo komemoracije na blajburškom polju i za izražavanje resentimana prema NDH. To se u posljednje vrijeme izbjegava.
Sami potpisnici peticije o uvođenju pozdrava Za dom spremni u HV, biskupi Košić i Pozaić, kao i svećenici Kaćunko i Stojić, opetovano su iskazivali svoje filoustaško opredjeljenje i žestoku mržnju prema partizanskom pokretu.
Ove nasumce nabrojene pojave, a ima ih još mnogo, nisu nailazile na reakciju službene Crkve.
Kada danas nadbiskup Puljić govori o tome da je pozdrav Za dom spremni dvoznačan i nejasan, riječ nije o tom sloganu. U njemu nema ništa dvoznačno niti nejasno. To je službeni ustaški pozdrav i nitko ga u hrvatskoj povijesti nije upotrebljavao. Priče o operi Nikola Šubić Zrinski (u čijem libretu, osim toga, stoji samo ''Za dom''), o nekim zapisima iz vremena kralja Petra Krešimira IV iz XI. stoljeća su čiste bedastoće. Kao što je bedastoća i izjava akademika Ivana Aralice da je puni ustaški pozdrav ''Za Poglavnika i dom spremni'', pa se prema tome samo drugi dio ne može smatrati ustaškim. Akademik ne spominje da je ono ''Za Poglavnika'' dodano 1942. godine zbog učvršćenja Pavelićevog kulta ličnosti.
Ali čak i da ima nekakvih povijesnih tragova sloganu Za dom spremni, karakter i zločinačka praksa te marionetske fašističke države izbacila ga je iz civiliziranog društva za sva vremena.
To je jasno svakome, osim zadrtim nacionalistima.
Zato kada predstavnici Crkve govore o ''dvoznačnosti i nejasnoćama'', trebali bi se prije svega obratiti sebi. Onom dijelu vlastite baštine koja je NDH prigrlila kao ''dar božji'' i koja se tog nasljeđa nije riješila do dana današnjeg.
Zaklanjanje iza ''grozota komunizma'' tu ne pomaže.
Predlagati referendum o uvođenju ustaškog pozdrava je blasfemija.
To je izbjegavanje suočavanja s prošlošću koje prijeti da optereti i budućnost.
