Eurosong je skup i blještav spektakl, bez posebne umetničke vrednosti. Izgubio je privlačnost, ali i dalje je gledan, pa ga većina pevača smatra dobrom prilikom za vlastitu promociju - ocenjuju hrvatski muzički znalci i kritičari.
„Rock me, Baby je bio i ostao do danas, a dogodio se 1989.”
Pjevačica Emilija Kokić i zadarska grupa Riva ostat će upamćeni kao jedini bend koji je u bivšoj Jugoslaviji pobijedio na Euroviziji. Bilo je to davne, 1989., u švicarskoj Lausanni, s pjesmom Rajka Dujmića i Steve Cvikića „Rock Me, Baby“:
„Apsolutno je koristila u smislu da ste doslovno preko noći dobili ime i prezime, odnosno ime benda kojeg su svi znali i pamtili. To je nešto što sanja svaki bend, svi ljudi koji se bave ovim poslom. Sanjaju o tome da afirmiraju svoje ime, da postane poznato i da mogu kasnije jednostavnije otvarati bilo koja vrata vezana uz ovaj posao. Nama se to doslovno dogodilo preko noći. Međutim, preko noći se dogodilo i to da je počeo rat u Hrvatskoj, pa je cijela ta priča zamrznuta. Možda dvije godine nakon pobjede se grupa i raspala.”
No, zahvaljujući njihovoj pobjedi idući, 35. po redu Eurosong, 1990. godine održan je u Zagrebu. Ondašnji urednik Zabavnog programa Televizije Zagreb, Silvije Hum, bio je na čelu tog uspješno obavljenog posla. Danas ocjenjuje da ta velika europska glazbena manifestacija, odavno već nema ono značenje kakvo je imala prije 20 godina, niti u javnosti, a ni po kvaliteti pjesama.
„Mislim da je Eurosong nekada bio značajno natjecanje. Bio je i drugačiji sistem glasovanja, bili su žiriji. Osim toga, u to doba si se morao izboriti u okviru Jugovizije, u sklopu Jugoslavije, sa sedam drugih televizijskih centara da bi uopće mogao ići na Euroviziju”, smatra Hum.
Danas se, nastavlja Hum, unatoč novim tehnologijama, sve nekako razvodnilo, postalo bezlično, predugo traje i to silno blještavilo, za razliku od nekad, svi zaborave, već drugi dan:
„Tada je Eurovizija izbacivala hitove koji su se godinama svirali i bili na top listama. Od ABBA-e, Johnny Logana, Toto Cutugna. Jedna Celine Dion je pobijedila na Euroviziji. Danas ti ne znaš ko je bio lani pobjednik. Danas se te pjesme zaboravljaju drugi dan.”
(VIDEO: Nina Badrić, 'Nebo')
Pet minuta slave
Eurosong je izgubio svaku privlačnost, bilo s umjetničkog, ili sa stanovišta same glazbene industrije, ističe esejist, filmski i glazbeni kritičar Večernjeg lista, Arsen Oremović:
„Eurosong je postala j'dna, debelo provincijalna manifestacija, koja je nekako postala mjerilo za ove nove zemlje Europe koje se žele pokazati u nekom novom europskom ruhu, a zapravo samo pokazuju neki svoj provincijalizam. Sve te zemlje koje se jako trse oko toga da postanu domaćini Eurosonga, mislim da je to pouzdan primjer da u tim zemljama, političari koji hodaju, ne znaju određivati prioritete. A što se tiče interesa samih glazbenika za manifestaciju, ona mi je jasna, zato što pjevači čekaju svojih pet minuta slave i dobivaju svojih pet minuta slave. Određenog interesa kod njih sigurno postoji”, kaže Oremović.
Uostalom, ističe glazbenik i predsjednik Hrvatske glazbene Unije, Husein Hasanefendić Hus, scena se uvijek dijelila na izvođače „pero-lake“ kategorije (po ambicijama i onome što pjevaju), koji se smatraju samo zabavljačima, i to je, naglašava Hus, njihovo pravo, i onaj misleći dio scene, koji se, unatoč ponuđenim honorarima, teško upetljava u nešto što je podložno manipulacijama:
„Eurosong smatram sličnom pričom, samo što iz perspektive glazbenika podržavam sve gdje se glazba može plasirati. To je nešto što je pozitivno. Ono što mi se čini da je negativno, to je sustav glasovanja koji je postao takav da zapravo unaprijed znamo da će susjedi dati susjedima. To je postalo do te mjere smiješno i predvidljivo, da koliko god se trudili i ubrizgavali energiju i sredstava, dobrim dijelom interes za takve manifestacije nestaje", smatra Hus.
Nekadašnja pobjednica na Euroviziji, Emilija Kokić, nakon raspada grupe Riva, samostalno je nastavila karijeru. Nedavno je u Zagrebu otvorila i vlastitu školu pjevanja. Slaže se da je Eurosong, kao i San Remo, izgubio nekadašnju čar, ali ipak ga ne propušta pogledati.
„Svi imaju često loše komentare vezano za Eurosong, ali svi ga gledaju. Ako ste vi pjevač i ako se bavite tim poslom, vama je u interesu da dođete na neki festival kojeg svi gledaju, pa taman svi pričali loše o njemu”, kaže Emilija Kokić.
Nina Badrić i njezina pjesma „Nebo“, hrvatska je predstavnica na ovogodišnjem Eurosongu u Bakuu. Hrvatska je Radiotelevizija ove godine, po prvi put, sama odabrala svog predstavnika, bez prethodnog glazbenog natjecanja, što mnogi smatraju i boljom varijantom.
„HRT je iskoristio svoje pravo, ali mislim da je pjesma lišena bilo kakve osebujnosti i nije mi jasno zbog čega su baš tu pjesmu izabrali”, kaže Arsen Oremović.
A evo što su nam kazali neki od anketirani Zagrepčana:
„Eurosong?! Isuse, pa ko to još prati?”
„Čovjek je doma pa pogleda, ali da me vuče kao nekada da vidim kako će naši proći, to ne.”
„Rock me, Baby je bio i ostao do danas, a dogodio se 1989.”
Pjevačica Emilija Kokić i zadarska grupa Riva ostat će upamćeni kao jedini bend koji je u bivšoj Jugoslaviji pobijedio na Euroviziji. Bilo je to davne, 1989., u švicarskoj Lausanni, s pjesmom Rajka Dujmića i Steve Cvikića „Rock Me, Baby“:
„Apsolutno je koristila u smislu da ste doslovno preko noći dobili ime i prezime, odnosno ime benda kojeg su svi znali i pamtili. To je nešto što sanja svaki bend, svi ljudi koji se bave ovim poslom. Sanjaju o tome da afirmiraju svoje ime, da postane poznato i da mogu kasnije jednostavnije otvarati bilo koja vrata vezana uz ovaj posao. Nama se to doslovno dogodilo preko noći. Međutim, preko noći se dogodilo i to da je počeo rat u Hrvatskoj, pa je cijela ta priča zamrznuta. Možda dvije godine nakon pobjede se grupa i raspala.”
No, zahvaljujući njihovoj pobjedi idući, 35. po redu Eurosong, 1990. godine održan je u Zagrebu. Ondašnji urednik Zabavnog programa Televizije Zagreb, Silvije Hum, bio je na čelu tog uspješno obavljenog posla. Danas ocjenjuje da ta velika europska glazbena manifestacija, odavno već nema ono značenje kakvo je imala prije 20 godina, niti u javnosti, a ni po kvaliteti pjesama.
„Mislim da je Eurosong nekada bio značajno natjecanje. Bio je i drugačiji sistem glasovanja, bili su žiriji. Osim toga, u to doba si se morao izboriti u okviru Jugovizije, u sklopu Jugoslavije, sa sedam drugih televizijskih centara da bi uopće mogao ići na Euroviziju”, smatra Hum.
Danas se, nastavlja Hum, unatoč novim tehnologijama, sve nekako razvodnilo, postalo bezlično, predugo traje i to silno blještavilo, za razliku od nekad, svi zaborave, već drugi dan:
„Tada je Eurovizija izbacivala hitove koji su se godinama svirali i bili na top listama. Od ABBA-e, Johnny Logana, Toto Cutugna. Jedna Celine Dion je pobijedila na Euroviziji. Danas ti ne znaš ko je bio lani pobjednik. Danas se te pjesme zaboravljaju drugi dan.”
(VIDEO: Nina Badrić, 'Nebo')
Pet minuta slave
Eurosong je izgubio svaku privlačnost, bilo s umjetničkog, ili sa stanovišta same glazbene industrije, ističe esejist, filmski i glazbeni kritičar Večernjeg lista, Arsen Oremović:
„Eurosong je postala j'dna, debelo provincijalna manifestacija, koja je nekako postala mjerilo za ove nove zemlje Europe koje se žele pokazati u nekom novom europskom ruhu, a zapravo samo pokazuju neki svoj provincijalizam. Sve te zemlje koje se jako trse oko toga da postanu domaćini Eurosonga, mislim da je to pouzdan primjer da u tim zemljama, političari koji hodaju, ne znaju određivati prioritete. A što se tiče interesa samih glazbenika za manifestaciju, ona mi je jasna, zato što pjevači čekaju svojih pet minuta slave i dobivaju svojih pet minuta slave. Određenog interesa kod njih sigurno postoji”, kaže Oremović.
Uostalom, ističe glazbenik i predsjednik Hrvatske glazbene Unije, Husein Hasanefendić Hus, scena se uvijek dijelila na izvođače „pero-lake“ kategorije (po ambicijama i onome što pjevaju), koji se smatraju samo zabavljačima, i to je, naglašava Hus, njihovo pravo, i onaj misleći dio scene, koji se, unatoč ponuđenim honorarima, teško upetljava u nešto što je podložno manipulacijama:
„Eurosong smatram sličnom pričom, samo što iz perspektive glazbenika podržavam sve gdje se glazba može plasirati. To je nešto što je pozitivno. Ono što mi se čini da je negativno, to je sustav glasovanja koji je postao takav da zapravo unaprijed znamo da će susjedi dati susjedima. To je postalo do te mjere smiješno i predvidljivo, da koliko god se trudili i ubrizgavali energiju i sredstava, dobrim dijelom interes za takve manifestacije nestaje", smatra Hus.
Nekadašnja pobjednica na Euroviziji, Emilija Kokić, nakon raspada grupe Riva, samostalno je nastavila karijeru. Nedavno je u Zagrebu otvorila i vlastitu školu pjevanja. Slaže se da je Eurosong, kao i San Remo, izgubio nekadašnju čar, ali ipak ga ne propušta pogledati.
„Svi imaju često loše komentare vezano za Eurosong, ali svi ga gledaju. Ako ste vi pjevač i ako se bavite tim poslom, vama je u interesu da dođete na neki festival kojeg svi gledaju, pa taman svi pričali loše o njemu”, kaže Emilija Kokić.
Nina Badrić i njezina pjesma „Nebo“, hrvatska je predstavnica na ovogodišnjem Eurosongu u Bakuu. Hrvatska je Radiotelevizija ove godine, po prvi put, sama odabrala svog predstavnika, bez prethodnog glazbenog natjecanja, što mnogi smatraju i boljom varijantom.
„HRT je iskoristio svoje pravo, ali mislim da je pjesma lišena bilo kakve osebujnosti i nije mi jasno zbog čega su baš tu pjesmu izabrali”, kaže Arsen Oremović.
A evo što su nam kazali neki od anketirani Zagrepčana:
„Eurosong?! Isuse, pa ko to još prati?”
„Čovjek je doma pa pogleda, ali da me vuče kao nekada da vidim kako će naši proći, to ne.”
