Fudbalska priča u Poljskoj i Ukrajini spala je na četiri slova. Posve zasluženo, selekcije Španije i Porugala, te Njemačke i Italije odmeriće snage u samoj završnici smotre najboljih kontinentalnih derača krampona.
Bilo bi posve neprimjereno, s obzirom na prikazane igre, na kolektivnu moć ekipa, kreativne mogućnosti pojedinaca i osmjehe sreće, prognozirati koja će od ovih zemlja ići do kraja, ali se sa sigurnošću može reći kako im je svima više nego dobrodošla takmičarska pauza.
I mi, s druge strane poljskoukrajinske sage, možemo pomalo uživati u dvodnevnoj pauzi. Ili, barem, predahnuti od sportskih uzbuđenja. Kad kažem mi, onda se tek solidarišem sa onom boljom i ljepšom polovinom fudbalske planete, ne hoteći time iskazati stvarnu potrebu macho populacije, niti svoj osobni odnos prema onome što imenuju kao „najvažnije sporedna stvar na svijetu“.
Čini se kako se ovog paklenog juna, upravo zbog te muške potrebe za naglašavanjem nepostojeće superiornosti, atribucija „sporedna“ postala posve suvišna u ovoj izanđaloj konstrukciji. Fudbal je i doslovno najvažnija stvar na vascijelom svijetu, a u to se možemo uvjeriti čim uključimo osnovno sredstvo za uživanje u predmetu ove priče.
Bilo kuda, fudbal svuda. Najteže posljedice po redovnu programsku šemu vidljive su na javnim servisima, dakle na onim televizijskim programima koji imaju prioritet prilikom kupovine prava na prenose i reemitovanja najvažnijih sportskih takmičenja. Činjenica da kupljena prava podrazumijevaju sve utakmice u paketu, kupca tjera da paket preproda svom sirotom konzumentu, platiši pretplate, takse ili tv-pristojbe, kako kod koga.
S druge strane, trudbenici iz marketinškog sektora čitavu godinu se troše ne bi li do kraja valorizirali termine koji se smatraju najfrekventnijim i najskupljim. Odatle i logična posljedica da se na alternativnim kanalima javnih servisa ne emituju atraktivni sadržaji. Zbog konkurencije i, naravno, zbog mogućnosti kasnije i programske i marketinške valorizacije. Ista će logika nagnati i planere komercijalnih televizija da zalud ne troše svoje privlačne termine.
Atraktivni programi se drže u bunkerima, čuvaju za bolje dane, jer će navodno proći nezapaženo, pošto će gledateljska fauna biti zadubljena u trčanje za napuhanom mješinom. Onaj predaniji dio auditorijuma, postaje i doslovno „očajne kućanice“ i prinudđene su da se konačno odreknu iluzija kako se na njih i s njima računa. Uostalom i logično je, jer ko god planira tv- programe, taj ima kalkulator, pa nema potrebe računati na bilo šta drugo.
Bilo bi posve neprimjereno, s obzirom na prikazane igre, na kolektivnu moć ekipa, kreativne mogućnosti pojedinaca i osmjehe sreće, prognozirati koja će od ovih zemlja ići do kraja, ali se sa sigurnošću može reći kako im je svima više nego dobrodošla takmičarska pauza.
I mi, s druge strane poljskoukrajinske sage, možemo pomalo uživati u dvodnevnoj pauzi. Ili, barem, predahnuti od sportskih uzbuđenja. Kad kažem mi, onda se tek solidarišem sa onom boljom i ljepšom polovinom fudbalske planete, ne hoteći time iskazati stvarnu potrebu macho populacije, niti svoj osobni odnos prema onome što imenuju kao „najvažnije sporedna stvar na svijetu“.
Čini se kako se ovog paklenog juna, upravo zbog te muške potrebe za naglašavanjem nepostojeće superiornosti, atribucija „sporedna“ postala posve suvišna u ovoj izanđaloj konstrukciji. Fudbal je i doslovno najvažnija stvar na vascijelom svijetu, a u to se možemo uvjeriti čim uključimo osnovno sredstvo za uživanje u predmetu ove priče.
Bilo kuda, fudbal svuda. Najteže posljedice po redovnu programsku šemu vidljive su na javnim servisima, dakle na onim televizijskim programima koji imaju prioritet prilikom kupovine prava na prenose i reemitovanja najvažnijih sportskih takmičenja. Činjenica da kupljena prava podrazumijevaju sve utakmice u paketu, kupca tjera da paket preproda svom sirotom konzumentu, platiši pretplate, takse ili tv-pristojbe, kako kod koga.
S druge strane, trudbenici iz marketinškog sektora čitavu godinu se troše ne bi li do kraja valorizirali termine koji se smatraju najfrekventnijim i najskupljim. Odatle i logična posljedica da se na alternativnim kanalima javnih servisa ne emituju atraktivni sadržaji. Zbog konkurencije i, naravno, zbog mogućnosti kasnije i programske i marketinške valorizacije. Ista će logika nagnati i planere komercijalnih televizija da zalud ne troše svoje privlačne termine.
Atraktivni programi se drže u bunkerima, čuvaju za bolje dane, jer će navodno proći nezapaženo, pošto će gledateljska fauna biti zadubljena u trčanje za napuhanom mješinom. Onaj predaniji dio auditorijuma, postaje i doslovno „očajne kućanice“ i prinudđene su da se konačno odreknu iluzija kako se na njih i s njima računa. Uostalom i logično je, jer ko god planira tv- programe, taj ima kalkulator, pa nema potrebe računati na bilo šta drugo.
