Sastanak u Atini šefova ključnih institucija Evropske unije (EU) i šefova država ili vlada brojnih zemalja koje se nadaju članstvu u EU dao je mnogo naznaka o tome kako bi proširenje bloka moglo da se oblikuje ove jeseni i narednih godina. Takođe je otkriveno da je cijeli proces opterećen teškim problemima.
Prvo, razmotrimo kontekst ovog sastanka u glavnom gradu Grčke, koji je organizovao premijer Kyriakos Micotakis.
Ovaj skup je već nekoliko godina redovan događaj u ovo doba godine. Obično uključuje šest zemalja kandidata za članstvo u EU i potencijalne kandidate sa Zapadnog Balkana: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju.
- Ukoliko vas zanima: Deklaracija Samita u Atini
Na mnogo načina, na Grčkoj je da pokaže liderstvo u regionu kojem geografski pripada i u kojem ima veliku političku ulogu. Osim toga, ovim skupom se obilježava 20 godina od istorijske odluke u Solunu, drugom gradu Grčke, kojom je predviđeno da će sve zemlje Zapadnog Balkana jednog dana pristupiti EU. Naslijeđe i simbolika ove odluke su očigledni.
Ali sastanak održan 21. avgusta ponudio je nešto novo. Bila su dva nova gosta: Moldavija i Ukrajina. Ovo ga je provizorno pretvorilo u neformalni 'samit o proširenju EU', budući da su Ukrajina i Moldavija novonastali kandidati za EU koji se nadaju da će zvanično započeti pregovore o pridruživanju do kraja godine.
Međutim, ovaj dodatak je, prije svega, pokrenuo pitanja: zašto su odsutne drugi koji se nadaju Evropskoj uniji, Turska i Gruzija?
Diplomate EU s kojima sam razgovarao brzo su istakle da je Grčka uputila poziv, ali su priznale da je ovaj dogovor i "sporan" i "ad hoc", te da ovaj format nije zamišljen da bude trajan. Na pitanje zašto Turska i Gruzija nisu bile prisutne, jedan diplomata je objasnio: "Čini se da su pozvane zemlje najnaprednije na svom putu".
Iako se ova izjava može činiti tačnom, Tbilisi je očigledno jedan korak iza Moldavije i Ukrajine, jer čak nije ni zemlja kandidat. Ovakvu percepciju podstiče njegova očigledna blizina Moskvi i Pekingu. Pregovori Turske o pristupanju EU godinama su bili zamrznuti zbog neslaganja između Ankare i EU po raznim pitanjima. Međutim, tehnički gledano, Turska je i dalje naprednija od većine drugih kandidata za članstvo u EU, s početkom pristupnih pregovora još 2006. godine, što je nominalno svrstava u istu kategoriju lidera poput Crne Gore i Srbije.
Vrijedi napomenuti da Kosovo prisutno u Atini, nije čak ni priznato od EU kao nezavisna država.
Međutim, čini se da je ovdje u igri nešto drugo. Jedna od dominantnih tema bloka ove jeseni je "kapacitet prijema". Ovaj koncept se vrti oko toga kako bi EU trebalo da funkcioniše kada bude podvrgnuta daljem proširenju. Ova birokratska i legalistička vježba obično uzbuđuje samo najvatrenije entuzijaste EU. Međutim, to označava značajan pomak u Briselu, potaknut ratom u Ukrajini. Više nije pitanje da li će se blok širiti, već kada i kako.
Primjetno je da su ovu promjenu potaknule zapadne zemlje članice EU koje su historijski oklijevale da prošire klub. Francuska i Njemačka osnovale su zajedničku radnu grupu po tom pitanju, koja će svoja početna razmišljanja iznijeti u septembru. Kada se Evropska politička zajednica (EPC) sastane početkom oktobra u španskom gradu Granadi, "kapacitet prijema" će biti glavna tema razgovora. Odluke, moguće političke i institucionalne prirode, mogle bi se donijeti na samitu EU u decembru.
Kada zvaničnici EU govore o "kapacitetu prijema", često razmišljaju o tome kako će "EU 35" funkcionirati. To se ne odnosi na 2035. godinu, već na to kako će klub poslovati ulaskom novih zemalja. U ovom slučaju radi se o osam novih, budući da EU trenutno ima 27 članica. Izazov je što deset zemalja želi da se pridruži: šest zemalja Zapadnog Balkana, Gruzija, Moldavija, Turska i Ukrajina. Dakle, koja dva se ne uzimaju u obzir? Iako diplomate mogu insistirati na tome da izraz "EU od 35" nije vezan za određene zemlje, nisam sasvim uvjeren. Vjerujem da je sastanak u Atini mogao dati ranu naznaku ko bi zapravo mogao biti tih 35.
Zvaničnici EU sa kojima sam razgovarao priznali su da postoje strahovi među šest zemalja Zapadnog Balkana da bi Kijev i Kišinjev mogli "preskočiti preko reda" i pridružiti se EU prije njih.
Dakle, šta je sa samim sastankom? Na površini se činio prilično uspješnim, posebno u približavanju zemalja Zapadnog Balkana njihovim ukrajinskim i moldavskim kolegama. Zvaničnici EU sa kojima sam razgovarao priznali su da postoje strahovi među šest zemalja Zapadnog Balkana da bi Kijev i Kišinjev mogli "preskočiti preko reda" i pridružiti se EU prije njih.
Ovo je posebno zabrinjavajuće jer su sve balkanske nacije čekale više od jedne decenije sa malo naznaka da bi se mogle uskoro pridružiti. Oni, uključujući Ukrajinu i Moldaviju, nalaze se u istom čamcu, bez brzog pristupa članstvu, barem prema Briselu. Incident tokom sastanka je ilustrovao koliko delikatni bilateralni odnosi mogu ometati napredak ka Briselu, bez obzira na to koliko reformi poduzimate.
Glavna vijest sa sastanka u Atini bila je da albanski premijer Edi Rama nije pozvan. Razlog za to bilo je hapšenje Fredija Belerija, čovjeka koji se kandidirao za gradonačelnika u gradu Himare na jugu Albanije pod zastavom stranke grčke manjine koja je povezana s opozicionom koalicijom. Beleri je uhapšen sredinom maja zbog sumnje da je kupovao glasove. Uprkos pobjedi na izborima, on ostaje u pritvoru, što je izazvalo glasne proteste Grčke i optužbe iz Tirane da se Atina miješa u albansko pravosuđe.
Sada postoji realna mogućnost da će Grčka blokirati Albaniju da zvanično otvori poglavlja za pristupanje EU kasnije ove godine. Sve ovo naglašava da uprkos velikim raspravama o apsorpcionom kapacitetu, brzim putevima do članstva i raspravama o 35 ili 37 članica EU, proces ostaje u konačnici podložan nacionalnoj, pa čak i lokalnoj politici Unije.
Facebook Forum