Piše: Enver Kazaz, preneseno sa portala e-novine.com
Bosna i Hercegovina je ušla novu političku krizu, ali za razliku od svih dosadašnjih od rata naovamo, ova nije proizašla iz nekog međuetničkog sukoba u političkom polju, niti iz pokušaja da se u politici ostvare ratni ciljevi. Nova kriza je rezultat volje jednog političara i jedne partijske elite, Zlatka Lagumdžije i SDP-ovskog partijskog vrha, nesposobnog da se usprotivi svom narcisoidnom i hirovitom vođi, demokratizira tu stranku i razvije bilo kakvu političku viziju na osnovu koje bi se riješilo bosanskohercegovačko postdejtonsko stanje kao stalna proizvodnja krize.
Paradoks Daytonskog mirovnog sporazuma sadržan je u tome da on BiH definira kao zemlju nedovršenog rata, nedovršivu i neodrživu, ali istodobno i nesrušivu državu. Na toj osnovi je kriza postala temeljem političkog i ukupnog društvenog života, a dužina njenog trajanja i nemogućnost rješenja upućuju na zaključak da se mora govoriti o postdejtonskom bosanskohercegovačkom kriznom stanju, a ne samo o ovoj ili onoj političkoj krizi. Ustavna kriza je izvor tog stanja, a iz nje proističu sve druge: privredna, ekonomska, politička, kulturna, moralna itd. Tog stanja svjesne su sve političke partije u BiH i svaka od njih ga na sličan ili identičan način pokušava iskoristiti. Zbog toga politika u BiH i proizvodi samo jedan oblik vlasti i samo jedan oblik političke moći - liderokratski. Unutar njega partijske elite i birokratije podređuju se svojim političkim vođama, kako bi u politici riješile svoje egzistencijalne probleme. Politika je zato i najisplativija profesija i najunosniji biznis u BiH, te baš zbog toga potpuna negacija politike kao brige za opće dobro.
Kapilarno premrežavajući ukupan društveni prostor, politika pretvorena u pseudo politiku, u golu moć, usisala je u sebe sve druge oblike moći: religijsku, akademsku, kulturološku, finansijsku, moć represivnih državnih aparata: policije, tužilaštva i sudstva, da bi na koncu pretvorila tragični nedovršeni rat u svoj ključni simbolički kapital. Zato je etnonacionalizam jedina njena prepoznatljiva ideologija i jedino područje njene ideološke legitimacije. Iz takvog tipa etnonacionalizma proizašao je proces etnoteritorijalizacije, a troetnički podijeljeno društvo sve više vodi kao tome da se u budućem ustavnom aranžmanu i definitivno etnički podijeli država. Međutim, politika kao logika grabljenja što više moći u političkom polju, pretvorila je etnonacionalizam u svoju puku masku, da bi učinila nevidljivom svoju gramzivost, svoju moralnu i intelektualnu bijedu, tajkunsku prirodu privatizacije, kriminal, pljačku. Otud se i može reći da su današnji etnonacionalizmi tek surogat onih ratnih, njihove pseudo verzije, puko pokriće za tranzicijsku prevaru u kojoj je privatizacija društvenih dobara rezultirala divljim oblikom etno-klero kapitalizma kojeg karakteriše krajnje surova eksploatacija radničke klase, siromašenje seljaka, propast tzv. srednje klase i tajkunizacija ekonomije, privrede i obrazovnih institucija. Etno-klero kapitalizam i nosi ove oznake, jer ne želi da se ostvari na globalnom tržištu, čak ni na regionalnom, nego isključivo na svom etničkom, a ideološke podloge nalazi u (pseudo) etnonacionalizmu i klerikalizmu, pri čemu u političkom polju dolazi do čvrstog saveza između klerikalnih, akademskih, političkih i tajkunskih elita.
Baš zbog toga postdejtonsko stanje kao preživljavanje u stalnoj krizi postaje mentalnom okupacijom podanika, svih potlačenih društvenih klasa, koje zbog klerikalističkih ili etnonacionalističkih fantazmi ne mogu u društvenom polju rješavati svoje klasne probleme, nego isključivo postavljati pitanja vezana za etničke interese u zemlji nedovršenog rata, nedovršive i neodržive države, koju Daytnoski sporazum čuva da se ne sruši, iako se svakodnevno urušava u sebi. Tako je Dayton kancer današnje BiH, ali i lijek koji je održava u stalno raspadajućem obliku života.
Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić
Nova politička kriza koju je proizveo Zlatko Lagumdžija i njegova podanička partijska elita raskidom koalicije sa SDA samo demaskira postdejtonsko stanje, jer iz nje ne mogu proizaći suštinske reforme zemlje, nego tek puka preraspodjela političke i svake druge moći. Pri tom, raskid te koalicije znakovit je stoga što, nakon sukoba oko visine budžeta za državne institucije koji je Lagumdžiji bio deklarativno pokriće za protjerivanje SDA iz vlasti, započinje personalni sukob dvojice lidera, umjerenog Tihića i bahatog Lagumdžije, da bi se u medijskom prostoru otvorila afera Keljemendi i prešlo u ravan sukoba obavještajnih i paraobavještajnih službi. Keljemendi, kojeg je američka administracija označila kao regionalnog mafijaškog bosa te je stavljen na Obaminu crnu listu, postaje u tom medijsko-obavještajnom sukobu poveznicom gotovo svih bošnjačkih političkih partija, osobom koja iz sjene diktira političke procese u BiH i regiji, prije svega na Kosovu i u Crnoj Gori. Takav karakter sukoba razobličio je političku scenu i otvorio pitanje o dubini veze između mafijaških i političkih struktura, a dodatno svjetlo bacio je na sukob između SDP-a i SDA oko zakona o reformi policije, jedini javno vidljiv sukob između ove dvije stranke dok su zajedno bile na vlasti i dok je Tihić govorio da je u Lagumdžiji pronašao lidera za reformu BiH, iako je sve ukazivalo na suprotno.
Ne zaboravimo, Tihić je izjavljivao kako mora u koaliciju sa SDP-om zbog svojih čak oko 3.000 stranačkih ljudi koji će ostati bez posla ako SDA ne uđe u vlast sa Lagumdžijnom partijom. Tihić je aminovao Lagumdžijno gaženje hrvatske etničke izborne volje, očiglednu majorizaciju hrvatskog biračkog tijela i ustavno nasilje prilikom formiranja Federalne vlade. Tihić je samo mlako, figurativno rečeno šapatom, upozoravo da nije dobro formirati vlast bez HDZ-ova, dok je Lagumdžija javno demonizirao oba HDZ-a, a pogotovo predsjednika starijeg i većeg HDZ-a, Dragana Čovića, označavajući ga antipatriotom i velikosrpskim saveznikom koji je pravio avione u mostarskom Sokolu, dok je na njih pucao Živko Budimir, današnji predsjednik Federacije BiH i ključna osoba za rješavanje krize, general Hrvatske vojske, član Hrvatske stranke prave i tadašnji Lagumdžijin politički saveznik.
Svaki kritičar Lagumdžijne osione politike bio je odmah cenzurisan i demoniziran, a mediji su ga proglašavali, što javno, što u kuloarima, suludim izdajnikom zemlje, hadezeovskim plaćenikom, esdeaovskom produženom rukom itd.
Istodobno, u to vrijeme, prije godinu i po, gotovo svi mediji otvoreno su davali podršku Lagumdžiji. U Oslobođenju i Danima, koji su danas nedvojbeno na strani SDA, Lagumdžija je bio profesor sa velikim P, na Federalnoj televiziji heroj i garant bosanske budućnosti, mitski Valter, a Internet portali, neki čak orgazmički, su hvalili lidera SDP-a, njegovu elokventnost, organizacijske sposobnosti i tobožnju političku viziju. Neki ugledni univerzitetski profesori su podanički pisali ode Lagumdžiji, a nakon dugotrajnog ulagivanja SDA-u izjavljivali da su socijaldemokrati, iako se nisu lišili svojih nacionalističkih narativa. Nevladine organizacije su gotovo listom stale uz Lagumdžiju i novu vlast, a politička bara zaudarala je do te mjere da su i klerici, pogotovu oni iz Hrvatskog narodnog vijeća počeli u svojim političkim misama davati podršku političkom bogu iz SDP-a. Svaki kritičar Lagumdžijne osione politike bio je odmah cenzurisan i demoniziran, a mediji su ga proglašavali, što javno, što u kuloarima, suludim izdajnikom zemlje, hadezeovskim plaćenikom, esdeaovskom produženom rukom itd.
A Lagumdžija je za to vrijeme obavljao nevidljivi, tihi posao: ovladavao javnim preduzećima, svoje ljude postavljao na direktorske funkcije, u nadzorne i upravne odbore, a njegova žeđ za vlašću išla je do te mjere da su čak i šefovska mjesta u javnim preduzećima proglašena političkim, pa su i čistačice dobijale posao na osnovu partijske pripadnosti. Jednom riječju, politički klijentilizam, identičan onom Dodikovom, pretvarao je Federaciju BiH u Lagumdžijinu i platformašku prćiju, da bi danas jedini problem zbog kojeg se kritizira Lagumdžiju bio taj što je u vlast uveo Fahrudina Radončića, odnosno Dragana Čovića.
A baš tu se zorno vidi nemoć medija da otkriju strukturne pozadine Lagumdžijne i svake druge političke moći koja dubinski destruira društveni prostor i opasno prijeti zemlji da se potpuno uruši u sebi.
Jer, suštinski problem nije više u BiH taj koja je politička partija i koja koalicija je na vlasti. On je sadržan u karakteru politike, njenoj liderokratskoj, partitokratskoj i klijentilističkoj formi. A baš to je potvrdio Lagumdžija i njegov SDP, ne samo izazivanjem nove krize, nego i kršenjem ustava pri onodobnom formiranju Vlade Federacije BiH, načinom na koji je potčinio sebi medijsku, akademsku i nevladinu scenu, modelom upravljanja javnim fondovima i preduzećima, te na koncu eksplicitnim uvođenjem u društveni prostor kriterija političke podobnosti i partijske odanosti. Jednom riječju, SDP, koji je bio jedina ozbiljna alternativa tzv. nacionalnim partijama što su dvadeset godina uništavale BiH, dolaskom na vlast pokazao je da je isti, a u pojedinim aspektima i gori od tih partija. Lagumdžijn skandalozni rat sa Zoranom Milanovićem, predsjednikom Vlade Hrvatske, potom demoniziranje predsjednika Hrvatske Ive Josipovića i Vesne Pusić u medijima pod njegovom kontrolom, a onda podaničko ulizivanje Vuku Jeremiću u Beogradu i nekritička podrška Borisu Tadiću u vrijeme predizborne kampanje u Srbiji, pa na koncu i produbljivanje političke međuetničke distance/sukoba između Hrvata i Bošnjaka i guranje oba HDZ-a u naručje Miloradu Dodiku, Karadžićevom ideološkom zombiju – tek su oni najvidljiviji katastrofalni potezi ovog partijskog lidera, koji je gotovo dva desetljeća na čelu SDP-a. Za ta gotovo dva desetljeća, on nikad nije imao protukandidata na unutar partijskim izborima, od ove stranke udaljio je svu vrijednu intelektualnu scenu i iz nje izbacio svakog iole uglednijeg člana. Zbog toga su ga neki ugledni intelektualci, kao npr. svojedobno Zdravko Grebo, i proglasili najvećom političkom štetočinom u BiH.
Danas, sa otvaranjem nove političke krize, i samim članovima SDP-a postaje jasno do koje mjere je njihov car go, ali niko u toj stranci nema snage da se suoči sa tom istinom, i niko dovoljno mudrosti da spasi SDP od njegovog osionog lidera.
Danas, sa otvaranjem nove političke krize, i samim članovima SDP-a postaje jasno do koje mjere je njihov car go, ali niko u toj stranci nema snage da se suoči sa tom istinom, i niko dovoljno mudrosti da spasi SDP od njegovog osionog lidera. Zato SDP nije više politička alternativa i stranka koja može spasiti BiH. Ova zemlja ostala je bez političke alternative, ako se ne računaju jedna-dvije male stranke, koje vode komunalnu, a ne državotvornu politiku, kakve su npr. Naša stranka i SDU, koje u svojoj politici ne mogu dobaciti dalje od opozicije u sarajevskom kantonu. Pri tom, Naša stranka je zbog kalkulantske politike njenog vođstva, a pogotovu Peđe Kojovića, njenog parlamentarca u skupštini sarajevskog kantona, postala talac SDP-a.
Potpisivanjem koalicije sa Čovićevim HDZ-om, Lagumdžijna politika dokazala je svoju prevarantsku suštinu. Jer, Lagumdžija je samo do prije godinu i po tvrdio da je SDP multietnička i građanska stranka, pa stoga ima pravo na zastupanje i Hrvata, i Srba i Bošnjaka, a danas sve tzv. hrvatske pozicije u vlasti prepušta Draganu Čoviću, potvrđujući da je SDP prvenstveno bošnjačka stranka. Na toj osnovi njegovo zalaganje za multietničku i građansku BiH bilo je samo maska za uvećavanje njegove lične i moći njemu odane partijske elite, baš onako kako se njegova socijaldemokratska ideološka platforma srozala na najjeftiniji politički pragmatizam i etno-klero kapitalizam, a negiranje ratnih zločina, što je svojevremeno činio gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen i njegov kabinet, koje je počinila Armija BiH u ratu i širenje pseudo bosanskih patriotskih fantazmi sveli su SDP na razinu bošnjačkog kvazi nacionalizma.
Danas se treba samo prisjetiti šta je sve Lagumdžija govorio o Čoviću, a šta o novom koalicionom partneru Fahrudinu Radončiću i njegovom Savezu za bolju budućnost. Njegova negdašnja demonizacijska retorika okrenuta je ovih dana prema Tihićevoj SDA, koja baštini svo negativno nasljeđe dvadestogodišnje loše i neznalačke politike, i koja i jeste, kao i druge vladajuće političke partije, pretvorila društvo i politiku u partijski klijentilizam, uprkos Tihićevim nastojanjima da ovu stranku reformira i izvede je iz Izetbegovićevog rigidnog, klerikalnog političkog nasljeđa.
Otud nova federalna koalicija ne donosi samo novu preraspodjelu moći, nego i dugoročnu krizu koja ne može okončati drugačije do novom političkom trgovinom, novim mogućim nasiljem nad ustavom i jačanjem pozicije Dodikove Republike Srpske. Drugim riječima, Lagumdžija je sam sebi pripremio potpun politički poraz, bez obzira što će ostati na vlasti naredne dvije godine. Njih ne može iskoristiti ni za šta drugo do za daljnju destrukciju BiH, koju će prikrivati tzv. reformskom retorikom i pričom o političkoj nužnosti. U savezu, pak, sa Radončićem i Čovićem, on BiH jedino može voditi putem tranizicijske etno-klero kapitalističke surove eksploatacije potlačenih klasa u okviru sve izraženije ekonomske krize i daljnjeg finansijskog zaduživanja zemlje, minimalnog opsega ustavnih promjena koje će diktirati Milorad Dodik s ciljem što većeg podržavljenja Republike Srpske, te na koncu zvrašavanja procesa ciprizacije zemlje, sve izraženije od pada Aprilskog paketa ustavnih promjena na ovamo.
