Priče o odlasku ljudi iz BiH, naročito mladih, postale su dio naše svakodnevice, pa priča o nekom ko je rođen, odrastao i školovao se u Njemačkoj, a želi da nastavi život u Bosni i Hercegovini, čini se posebnom i drugačijom. Zato je priča o 23-godišnjoj Eni Zolić, Bosanki s adresom u Štutgartu, gdje je rođena, odrasla i gdje studira na Poljoprivrednom fakultetu, a koja je odlučila da se bavi uzgojem lješnjaka u blizini Bihaća, te se priprema za svoj povratak u domovinu, interesantna i vrijedna pažnje.
„Moj dida je uvijek imao zemlje ovdje i on to nikad nije prodao. Uvijek je držao i čuvao. Tako i moj otac. To što ja idem na poljoprivredni fakultet u Njemačkoj, a imam ovdje zemlju – zašto da ovdje propada, a ja da radim tamo nekom drugom. Onda sam ja, kako sam počela fakultet, uvijek razmišljala: šta bih ja mogla? Otac i ja smo o tome puno razgovarali i mi se sjetimo: možda neki lješnjak“, priča nam Ena.
Nakon što je krajem ljeta pripremila zemljište, ovih dana Ena je ponovo došla u Bihać gdje će zasaditi i prve sadnice lješnjaka na svojoj plantaži. Za sada njih 250.
„Mi smo zagradili njivu, pet dunuma, i pripremili smo 250 rupa za sadnice u novembru. Kad smo dobili tu ideju za lješnjak, ja sam se pola godine informisala kakva je klima ovdje na bihaćkom području, šta lješnjaku sve treba, šta mu je potrebno. Radila sam dva puta analizu zemljišta da bih znala kako treba pripremiti teren da lješnjak uspije i da ima puni urod. Sve sam se to informisala, sve sam to pripremila, ali ja planiram isto, ako ove godine sve uspije i fino se primi, da povećam proizvodnju, pošto imam ovdje još zemlje, da proširim još jednom ovoliko koliko sam sada posadila. Barem još jednu kulturu. Ne mogu se osloniti samo na jednu stvar. Može biti neka godina kad lješnjak neće uspjeti, gdje nema uroda nikako, a ja opet imam iste troškove. Tako da je uvijek bolje imati dvije, tri stvari više“, kaže.
Na njenu odluku da se vrati u BiH reakcije su bile različite. No, Enin odgovor na pitanje drugara zašto se vraća u zemlju iz koje mnogi bježe sasvim je jednostavan:
„Svima je malo čudno. Moji roditelji mene oduvijek podržavaju. Ja ovdje vidim samo prednost. Ovdje su naši ljudi, ovdje se govori naš jezik, moja cijela familija je ovdje, imam ovdje toliko prijatelja koliko imam u Njemačkoj zato što sam često u Bosni. Život je ovdje manje stresan. U Njemačkoj znam kako se radi, radila sam tamo u raznim firmama. Uvijek 'puni gas'. Jeste da se na kraju i uspije nešto. Ali, ja mislim da treba naći neku sredinu – raditi kvalitetno i dobro, ali znati i odmoriti. Na primjer, ovdje, kada završimo posao, pije se kafa, ili se upali neki roštilj, a u Njemačkoj imam osjećaj da živim samo za posao. Dođem kući, sjedim u svom stanu, sama, nekad koja kolegica dođe. Ali ovdje, svi su tu, okupe se ljudi, dođe neko gore, posjeti me kad radim. To meni čini bolji kvalitet života, zašto ja želim više ovdje biti. A i roditelji su mi odavde. Moj did da je živ, bio bi možda ponosan što od sve unučadi ja nastavljam da radim.“
Dok je pripremala zemljište za sadnju, Ena je pažljivo bilježila sve što je radila, jer će upravo to biti tema njenog diplomskog rada:
„Kad već toliko vremena ulažem u ovo istraživanje tih informacija, mogu odmah da to koristim i za diplomski. A i mojoj profesorici se svidjela ova tema i ovo što radim. I ona me podržala u ovom svemu. Kad god imam neko pitanje, kada sam nesigurna, kontaktiram s njom, ona mi nekad da savjet.“
Ena ima punu podršku svoje porodice, tako da planira sve pripremiti kako bi joj se kasnije u poslu u Bosni pridruže i dvije sestre, nakon što završe školovanje u Njemačkoj.
Na svoju prvorođenu kćeru jako je ponosna mama Jasminka, koja će potaknuta Eninom idejom i sama naredne godine napustiti Njemačku i vratiti se u Bihać:
„Bila sam jako ponosna. Rekla sam da ćemo dati sve od sebe da joj pomognemo. Dala mi je veliku želju da se vratim, što će se vjerovatno i ostvariti na proljeće 2019. godine. Planirala sam da se vratim zajedno sa Enom.“
Povratak u domovinu, iz koje trenutno mnogi odlaze, za Enu će biti ostvarenje životnog sna.
„Ja želim i mladim ljudima dati motivaciju svojim poslom, dakle da ne radim samo za sebe, nego da pokažem drugima da je moguće. Treba imati ideju, naravno isto i podršku od roditelja ili bilo koga drugog, ali treba se boriti za nešto što se hoće. I sve se može uspjeti ako se želi. Meni je žao što mladi odlaze. Ja želim da budem drugima primjer da se ja vraćam. Možda neko vidi – ona se vratila – i možda će neko uraditi isto što i ja.“
Facebook Forum