Ako vam se – nakon višegodišnjeg nazadovanja Bosne i Hercegovine u potrazi za mjestom u evropskoj porodici naroda – učinilo da najzad dolazi vrijeme dobrih vijesti, aktuelna domaća „politička elita“ ovih dana pokazuje kako nema te dobre volje koju ona ne može prokockati i vratiti stvari na put beznađa. Samo što su spiskali pola godine u natezanjima oko formiranja novih vlada i samo što su predstavnici svih političkih partija i opcija – bez izuzetka – potpisali izjavu kojom se obavezuju na reforme neophodne za približavanje Evropi, ispunjavajući tako uslov Evropske Unije za aktiviranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju, bosanskohercegovački politički prvaci vratili su se retorici i temama u kojima se jedino osjećaju „kod kuće“: ugrožavanju i očuvanju vitalnih nacionalnih interesa onako kako ih oni osjećaju i razumiju.
Iz te optike i iskustva, stalnog proizvođenja domaćih i stranih zavjera i prijetnji, najzadrtiji čuvari nacionalnih interesa na svim stranama uspijevaju da potisnu u drugi plan teme u kojima se nikada nisu snalazili kao što je, u svečanom obećanju proevropskih reformi, puna posvećenost projektu "rasta i zapošljavanja“.
Čak je i minimalni evropski uslov za vraćanje Bosne i Hercegovine na put približavanja Uniji – uspostava efikasnog mehanizma koordinacije s Evropom – upotrijebljen za žestoku svađu između najviših predstavnika Republike Srpske, njenog predsjednika Milorada Dodika i predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Mladena Ivanića, na temu koja je još od početaka jugoslovenske krize bila odlučujuća u osvajanju i očuvanju vlasti, u ovom slučaju među Srbima, ali i na drugim stranama: ko ugrožava, a ko štiti nacionalne interese?
Tako je Dodik najavljeni prijedlog o pojednostavljenju koordinacije u provođenju proevropskih obaveza i reformi ocijenio kao „veoma opasnu političku igru, koja može imati dalekosežne posljedice po integritet Republike Srpske“ jer znači prenos njenih nadležnosti na Predsjedništvo i Savjet ministara Bosne i Hercegovine. On je - u razotkrivanju „opasne političke igre“ – uveo i elemente prave zavjere u kojoj su protiv ustavne pozicije Republike Srpske i „sarajevski krug“ iz kojeg je ideja navodno potekla, i evropski predstavnici čija je sarajevska kancelarija prihvatila tu ideju, i Ivanić koji se podržavajući je navodno odužuje Bošnjacima ili želi da sebi pribavi veću važnost. Tim optužbama pridružila se i predsjednica vlade Republike Srpke Željka Cvijanović, koja je poražena upravo od Ivanića u trci za mjesto u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine: ona kaže kako će svaki mehanizam koordinacije morati da uvažava ustavnu poziciju Republike Srpske i kako je Ivanić postao „portparol onih bošnjačkih partija iz Sarajeva koje su takvu ideju ranije zagovarale“.
Sam Ivanić objašnjava kako je predloženi mehanizam koordinacije dobar za Republiku Srpsku, jer ničim ne dovodi u pitanje nadležnosti entiteta već samo uklanja prepreke na nižem – kantonalnom – nivou, i najavio je dalju podršku tom mehanizmu.
Ivanić je usput požurio da ovjeri vlastite nacionalne reference tako što je boraveći u Beogradu izjavio kako Bosna i Hercegovina može ući u NATO „samo onda ako, i kad, u taj savez uđe Srbija“, sve to u vrijeme kad Srbija proširuje vojnu saradnju s Rusijom i najavljuje i učešće svoje jedinice na vojnoj paradi u Moskvi a ruski ambasadori u dvije rasprave o Bosni i Hercegovini – u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u novembru i Savjetu za provedbu mira u decembru – odbijaju da glasaju za dijelove rezolucija u kojima se podržava euroatlantski put Bosne i Hercegovine upozoravajući kako to nije jedina opcija i kako treba ostaviti da se o tome „dogovore narodi“.
Žestoka debata povodom naizgled nepolitičkog prvog koraka prema povratku na evopski put pokazuje koliki je tek potencijal da se taj put uspori, ili blokira, na temama budućnosti Bosne i Hercegovine i njenih entiteta od kojih je najosjetljiviju, takođe ovih dana, ponovo pokrenula Dodikova partija najavljujući da će na svom Saboru zakazanom za 25. april, pored ostalih usvojiti i rezoluciju „o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost SNSD-a da predvodi narod na tom putu“.
Kao i uvijek – najave radikalnih koraka na jednoj strani daju savršen povod za isticanje borbene gotovosti čuvara nacionalnih interesa na drugim stranama sa kojih su smjesta uslijedila upozorenja protiv „igranja teritorijalnim integritetom države“ i opomene kako je najavljena rezolucija „direktna prijetnja miru“.
Pa ima li, u takvoj atmosferi, ikakvog načina da se Bosna i Hercegovina i pored najbolje volje iz Brisela vrati na evropski put? Ima – ako se razumije da ni najradikalnije izjave, vruće parole ili jednostrane rezolucije ne mogu promijeniti međunarodno široko prihvaćenu činjenicu da Bosna i Hercegovina, uprkos svim njenim osporavateljima i rušiteljima, ima budućnost i uvažavanje samo kao cjelovita država s dva multietnička entiteta; ako se uz pomoć Evrope najzad aktivira projekt rasta i zapošljavanja; i ako međunarodni zvaničnici – u skladu s deklarisanom podrškom Bosni i Hercegovini – u tekućoj pozitivnoj komunikaciji s Beogradom objasne proevropskoj vladi Srbije kako i njeno poželjno približavanje Evropi zavisi od toga koliko će i kako poticati, a ne suzbijati eurotlantske aspiracije i perspektive susjedne zemlje.