U intervjuu za Radio Slobodna Europa Edward Joseph, analitičar pri Institutu Johns Hopkins u Washingtonu koji je posljednjih 15 godina proveo kao član više međunarodnih misija na Balkanu, kaže da ga najviše brine izostanak vizije u vezi s rješenjem krize u BiH i kao i nespremnost za suočavanje s onim što svi znaju da je neizbježan ishod kada se radi o Kosovu.
Od 1992. godine do danas, Edward Joseph je, služeći u više međunarodnih misija, živio ili radio u Sarajevu, Kninu, Mostaru, Bihaću, Tuzli i Žepi. Tokom rata na Kosovu 1999 godine, radi je u najvećem izbjegličkom logoru – Stankovec, a nakom toga bio je zamjenik međunarodnog upravitelja u Kosovskoj Mitrovici. Joseph koji trenutno kao znanstvenik radi u prestižnom Institutu Johns Hopkins u Washingtonu, kaže kako sa zabrinutošću prati stanje u regiji.
Ed Joseph: Situacija je vrlo ozbiljna. Ne mogu reći da smo na rubu novoga rata, ali su očito ugroženi brzina i karakter približavanja preostalih zemalja regije Europskoj uniji i NATO-u. Vjerujem također da je uz Kosovo, najugroženija Bosna i Hercegovina. Najviše me brine izostanak vizije u vezi s rješenjem krize u BiH i kao i nespremnost za suočavanje s onim što svi znaju da je neizbježan ishod kada se radi o Kosovu. Nažalost, kao da to nije dovoljno, međunarodna zajednica je također dopustila vlastima u Beogradu, prije svih premijeru Koštunici koji uživa jaku potporu Rusije, da povežu ta dva problema. U slučaju Bosne i Hercegovine, očito je da se poslijeratna daytonska struktura zemlje za sve ovo vrijeme nije razvila dovoljno da bi omogućila uspostavu održivog unustrašnjeg sistema. Neuspjeh reforme policije onemogućio je daljnji nastavak europske integracije zemlje. S propasti reforme policije, propali su poticaji za druge reforme, a mjere visokog međunarodnog predstavnika, za koje mislim da su blage i opravdane, ukazale su na sve unutrašnje slabosti daytonskog ustroja BiH. Pitanje je samo hoće li ih međunarodna zajednica prepoznati, i još više, hoće li se uhvatiti s njima u koštac.
RSE: Izostanak dogovornog rješenja o statusu Kosova komplicira stanje
u regiji, a neodlučnost međunarodne zajednice otvara prostor za instrumentalizaciju tog problema, kako onu domaću, tako i onu izvana, kaže Ed Joseph.
Ed Joseph: U vezi s Kosovom postoji rok - 10. decembar - kada bi diplomatska trojka Kontaktne skupine trebala podnijeti izvještaj glavnom tajniku Ujedinjenih naroda. Postoji također i plan Marti Ahtisarija koji je predložio vrlo razuman kompromis kojim je srpskoj strani pruženo mnogo ustupaka, uključujući i praktičnu autonomiju na sjeveru Kosova. No, zahvaljujući protivljenju Rusije taj je plan odbačen, a vlasti u Beogradu nisu ponudile ništa novo. Sjedinjene Države sada čekuja da se prikupi dovoljan broj europskih zemalja koje će priznati neovisnost Kosova i raspoređivanje snaga UN-a koje će nadgledati njezinu postupnu uspostavu. Za nadati se da će se kosovski scenariji odvijati takvim tokom, no kad god se radi o Europljanima, morate računati s kašnjenjem i odgađanjem, a upravo time se do sada koristila Rusija, koja se umetnula u igru, ne samo na Kosovu, nego i u Bosni i Hercegovini. To je posljedica neodlučnosti i nespremnost za donošenje teških, ali neizbježnih odluka. Kada ne djelujete i čekate, otvarate prostor za nastanak krize.
RSE: Regija nije na pragu velikog novog rata, poput onoga s početka '90-ih, koji je pratio raspad bivše Jugoslavije. To se vrijeme neće ponoviti. No, to ne znači da ne može biti vrlo ozbiljnoga nasilja, upozorava Joseph.
Ed Joseph:. Nastavi li Republika Srpska eskalirati stanje u Bosni i koketirati s odvajanjem od BiH, takvo bi ponašanje moglo dovesti do sukoba. To neće biti nasilje kao tokom posljednjega rata, s osvajanjem teritorija i etničkim čišćenjem, ali je ipak moguće, mada ograničeno. Na posebnom udaru te krize mogle bi biti manjinske, povratničke zajednice Bošnjaka u Republici Srpskoj.
RSE: Američki stručnjak s više od desetljeća i pol iskustva u regiji, upozorava također da je za razliku od krize s početka '90-ih, sadašnja drukčija i po ulozi Rusije.
Ed Joseph: Rusija koristi svaku priliku da se ubaci u regiju i prikaže, svojoj i međunarodnoj javnosti, kao važan igrač. Moskva želi imati tretman kao respektabilan faktor međunarodnog poretka. Uz to, Rusija ima vrlo važne političke i ekonomske interese u regiji, posebno u vezi s plasmanom svojih energetskih potencijala. Koristeći upravo ekonomske i financijske mogućnosti, i uporedo sa širenjem svojih naftovoda i plinovoda, Rusija se u regiji učvršćuje politički. Na taj način želi se usporiti širenje prije svega NATO-a, ali i Europske unije, na taj dio kontinenta. To je jedan od važnih razloga što ni Srbija, ni Crna Gora, ni Makedonija, ni Bosna i Hercegovina, pa ni Hrvatska, još uvijek nisu postale članicama ni NATO-a ni Unije. Rusija će učiniti sve što može kako bi spriječila taj proces. Ta se namjera Rusije ogleda i u izjavama čelnika vlade u Beogradu koji već javno tvrde kako ne žele uvesti Srbiju u NATO.
RSE: Rusija, kao što to ni do sada nije činila, neće žrtvovati svoje odnose sa Zapadom zbog Srbije, no da bi se neutralizirala "remetilačka uloga" Moskve na Balkanu, neopodno je ispuniti jedan preduvjet, kaže Ed Joseph.
Ed Joseph: Dosadašnje iskustvo pokazuje da Rusija najčešće ide protiv ostatka međunarodne zajednice sve dok se ne suoči s jedinstvenim stavom Europske unije ili Sjedinjenih Država o nekom pitanju. Kada nastupi taj trenutak, Rusija popušta. To je ključna pouka za dužnosnike u Bruxellesu. Rusija će biti subverzivna i teška za suradnju sve dok Sjedinjene Države, Kanada i Europska unija ne budu jedinstvene i odlučne u namjeri da ohrabre i podrže reformske procese i euroatlantsku integraciju zemalja regije. To je jedini način na koji se može ukloniti prijetnja - a zbilja mislim da se radi o prjetnji - koju sada predstavlja ponašanje Rusije. Sve dok su ključne članice međunarodne zajednice budu podijeljene, čak i oko tako očitih, mada teških odluka kao što je ona o neovisnosti Kosova, Rusiji će se otvarati prostor da stvara velike teškoće.
