Na internet stranici Radija Slobodna Evropa upovodu 20 obljetnice genocida u Srebrenici možete pogledati prikupljene fotografije više od 2.400 žrtava.
Svaka fotografija je neispričana priča. Autorica Dženana Halimović kaže da nije bilo jednostavno krenuti u ovakav projekat, ali da je vrijedilo truda.
"Sve je počelo oko Nove godine, u decembru 2014., kada se i rodila ideja. Naime, u ovih dvadeset godina sve je već rečeno: o okolnostima, o činjenicama, o presudama Međunarodnog suda pravde ili Haškog tribunala za ratne zločine ... Htjeli smo napraviti nešto što će se odmaknuti od suhoparnih podataka, što će ispičati više od snimaka koje gledamo zadnjih dvadeset godina. Mislim da niko ne može ostati netaknut kad vidi sve ove fotografije, kad se brojevi pretvore u žive ljude, kad se vidi kako su izgledali u nekim sretnijim vremenima, prije nego im se desila tragedija. Nadam se da smo uspjeli u tome, jer mislim da nikoga ne ostavlja hladnim ova nepregledna kolona fotografija, koja se krije iza one brojke 8.372."
RSE: Dženana, što su ti ljudi pisali kada su slali fotografije. Šta je najčešće bila poruka?
Halimović: U početku sam imala direktan kontakt sa udruženjima žrtava koja su nam izašla u susret. Bili su pomalo skeptični, pitajući se šta mi to zapravo hoćemo, kako ćemo projekat ostvariti? Ali onda su vijest proširili, pa su polako počeli dolaziti ljudi koji su izgubili nekog od članova porodice, nekog od najmilijih u tom strašnom, strašnom zločinu...Kad bi došli i donijeli fotografiju, ispričali bi svoju priču. Imala sam slučaj u Udruženju žena Podrinja, kada se „uhvatio“ cijeli red žena da mi donese fotografiju. Neke od njih su mi na primjer donijele sliku jednog sina, a nema onog drugog!! Ali bi me uvjeravale da je i on, bez fotografije, žrtva.
To što za neke čiji su ostaci pronađeni nema fotografija takođe nešto govori: znači da nema nikoga bližeg ko bi donio tu sliku, znači da su zatrte cijele porodice. Na ovim fotografijama na našoj internet stranici se takođe vidi da su uzimane od prijatelja, sa proslava rođendana, odsluženja vojnog roka, jer su se nekada te fotografije slale članovima porodice. Ljudi su na tim fotografijama mnogo mlađi nego su bili u trenucima ubistva, tako da imate djece koja na slikama imaju 5 ili 6 godina, a stradali su sa 15 ili 16.
I kad čujete priče koje stoje iza tih fotografija, to utiče na vas. Iako svi kažu da novinari moraju biti neutralni, da se moraju distancirati, kad to vidite, ne možete ostati hladni, ne možete ne osjećati količinu bola koje te slike nose sobom.... Izvan svake politizacije i priče je li ovdje bio genocid ili nije!
RSE: Projekat je otvoren, on nije završen...Da li u međuvremenu stižu nove fotografije?
Halimović: Jedna od karakteristika ovog projekte o Srebrenici jeste to što on nije završen i što vjerojatno nikada neće biti. Sve dok ima porodica koje žele da nam pošalju fotografiju svojih najmilijih. Samo u prva dva tri dana javilo se šezdesetak ljudi koji su nam ponudili fotografije koje nismo imali.
Vrlo je važno reći da je ovaj projekat nadrastao Slobodnu Evropu. Ovo nije više ni moj, ni projekat našeg radija. Ovo je postao projekat žrtava genocida.