U sela u okolini Goražda povratak izbjeglica je odmah nakon rata dobro krenuo. Vraćali se se svojim kućama puni optimizma i mještani bošnjačkih i srpskih sela. Danas im nije žao što su se vratili, ali im je krivo što su prevareni i od jednih i od drugih vlasti. Ni danas, 19 godina nakon rata, oni nemaju struju. Mještani tvrde da je razlog što vlasti ne vole multietničke sredine.
I u najtežim vremenima komšije iz Gornje Slatine ostali su ljudi pomažući i štiteći jedni druge. I bošnjačke i srpske kuće su spaljene, ali uradili su to oni koji ne žive ovdje, kažu. Radivoje Pejović, zaselak Premakuće:
„Koliko smo mogli da se sačuvamo. Gdje ću ja svom komšiji napraviti? Prevrnuo se list. Mi smo tu, otkako znam ja i moj ćaća, uvijek bili dobri. Da sam naišao u pola noći, pijan, trijezan, morao sam svratiti jer su me zvali:’ Hajde svrati da popijemo kafu.’ Ja sam bio ratnik, ali nisam uprljao nigdje ruke. Bila je komanda, ali, ma ne dolazi u obzir to. A vojska je vojska, moraš se braniti, ti si za ovu među, ja za onu, pa ha’jmo. Ali te poslove, posebice sirotinju, djecu, žene, starce? Ja bih to osudio na najvećem sudu koji ima.“
Ramiz Drlja u Slatini je proveo tri mjeseca rata. Selo je bilo opkoljeno srpskom vojskom, a Bošnjaci su ostali živi zahvaljujući komšijama, posebno Radivoju Pejoviću:
„On je bio predsjednik SDS-a ovdje. Znači, ništa se nije moglo desiti bez njega. I došao je ne jedanput nego stojedanput ovdje i vazda je rekao: ’Ako ja ne mogu doći, doće moja žena ili moje dijete’ - da se sklanjamo, ko dolazi, ko nailazi. Ovdje smo imali smrtni slučaj, žena je bila stara i umrla je. Nismo smjeli da je kopamo u groblje i otišla je majka tamo kod njega da ga pita smijemo li u groblje. Vojska njihova je bila tu, sve okolo, sve je poklopljeno bilo. Onda je on rekao:’Slušaj me, Safija, slobodno je u groblje kopajte, metak se danas ne smije opaliti.’ I stvarno to je bilo. Znači treba istini u oči pogledati i reći tako je bilo. I metak se taj dan nije opalio, mi smo ukopali ženu u groblje.“
Nemoćni pred sve većim zlom koje je zahvatalo BiH, stanovnici srpske nacionalnosti su pomogli da se njihove komšije prebace do sigurne teritorije. U nastavku rata izgorjele su bošnjačke, a potom i srpske kuće, a borci sa dvije strane fronta otprilike u isto vrijeme vratili su se u svoja slatinska sela.
Putevi su u katastrofalnom stanju, a neki već duže od 10 godina žive u mraku. Kažu da često nemaju šta jesti, jer sve što kupe u 15-ak kilometara udaljenoj prodavnici ne mogu sačuvati od ljetnih temepratura. Milan Đorđević, selo Krstac:
„Neko iz vlasti, da li Federacije BiH da li RS-a, treba da dođe da pogleda ovaj narod ovdje, da vidi gdje živi i kako živi. Ili da kaže: ’Iselite, nema od tog ništa.’ A mi se spremamo. Ja lično se spremam, ne znam za ostale ljude, ne mogu više ovo izdržati. Razmišljam da prodam ovo stoke što sam nabavio od svojih sredstava i da bježim odavdje. U 21. vijeku da čovjek ne može da sjede, da ima, da ti dođe prijatelj, komšija, rođak, unuče, i kćer i sestra ili ne znam ko, nemaš gdje zapaliti svijeću u 21. vijeku i gledaš u zid.“
Poljoprivreda i proizvodnja drvenog uglja osnovni su načini preživljavanja. Bez struje i sa skoro neprohodnim putevima nemoguće je izdržati. Ramiz Drljo:
„Ovo je sramota svijeta, sramota ovih naših političara, ovih naših vođa. Sva je priča multietničnost, ljepota, daj da vratimo ljude – i svi uzimaju pare na osnovu toga. Ako hoće ikakvu multietničnost, ako hoće išta, ima tu - ali neće niko, ne vidi nas niko. A možda baš zbog toga. Ja sumnjam i u to. Jer smo pokušali na sve strane - svi te lažu, svi ti petljaju, svi ti obećavaju, ali na kraju ništa.“
Safija Drljo:
„Ma ne mogu ni da ih podnesem, ne mogu da ih podnesem - kad nikad istinu ne kažu, kad nam ništa nisu ostvarili. Kad smo se svi onda htjeli da se vratimo – biće ti krave, daćemo svi sve uslove. Kad smo se vratili, nigdje nikoga. Ako možeš ovim rukama zaraditi i imaćeš, a ako ne možeš - šuti.“
Predsjednik Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu Muhamed Bukva smatra kako vlastima još uvijek ne odgovara da ljudi zajedno žive:
„Vjerovatno da vlastima još uvijek ne odgovara da ljudi zajedno žive. Vjerovatno se radi neka opstrukcija da ljudi ovdje žive 10 godina bez struje i bez puteva.“
