Iako je rat u BiH završen prije 20 godina dobojsko prigradsko naselje Prisade koje su pripadnici srpskih snaga opljačkali i spalili sredinom 1992. godine još izgleda sablasno. Mještani, uglavnom stariji ljudi, koji su ih dočekali ubijeni su na kućnom pragu. Za ratne zločine u Prisadama još uvijek niko nije odgovarao niti su do danas pronađeni posmrtni ostaci svih ubijenih civila.
U prigradskom naselju Prisade, koje je od centra Doboja udaljeno desetak minuta vožnje, sredinom 1992. godine među ubijenim civilima bili su i roditelji Marijana Grgića. Luka Grgić je ubijen u 81. godini života, dok je njegova supruga Iva tada imala 77 godina. Marijan kaže da su njegovi roditelji u dubokoj starosti ubijeni nakon što su srpske snage zauzele Doboj početkom maja 1992. godine.
„To je valjda lik vojnika i odraslog čovjeka koji to radi i onoga koji naređuje takvo ratovanje“, veli Grgić.
Imena Marijanovih roditelja uklesana su u spomen obilježje podignuto prošle godine u znak sjećanja na 24 ubijena civila u Prisadama. Spomenik je izgrađen pored nekadašnje područne osnovne škole, koja je nosila ime pjesnika i antifašiste iz Drugog svjetskog rata Ivana Gorana Kovačića i od koje je jedino ostao temelj. U Prisadama su ubijeni i otac i stric Mire Grgića.
„Bili su civili. Nisu imali oružja. Oni su ostali tu, misleći da im se ništa neće dogoditi, ali naprotiv, eto, doživjeli su to što su doživjeli“, kaže naš sagovornik, inače, jedan od rijetkih povratnika u Prisade.
Posmrtni ostaci ovih ubijenih ljudi do danas nisu pronađeni.
„Pokušavano je nekoliko puta da se pronađe, ali bezuspješno. Neki tragovi jesu otkriveni. Sumnja se da je to iskopano i prenijeto i tako dalje“, dodaje Miro Grgić.
U Prisadama su ubijeni svi ljudi koje su srpske snage zatekle u njihovim kućama. Traga se za posmrtnim ostacima još šest ubijenih starijih osoba, među kojima su bili i ujaci Josipa Šuška, koji ističe da odgovorni za ubistva civila u ovom naselju još nisu dobili kazne koje zaslužuju.
„Gdje to ima da počiniš ubistva masovna i tako dalje i da niko ne odgovara. Konkretno u Prisadama niko nije odgovarao ni za što“, navodi Šušak.
Dobojsko naselje Prisade dvije decenije nakon zločina
Zbog ove činjenice razočaran je i Anto Bilić, čiji su roditelji takođe ubijeni u Prisadama.
„Bili su bolesni. Mati je bila operisana, Otac je bio invalid. Šlagiran. Nije mogao na noge i tako dalje. Dok odgovorni ne budu izvedeni pred sud pravde, lice pravde i ne budu odgovarali, ja mislim da nema nafake u saradnji. Mi kontaktiramo i sve ali sve preko volje., jer pošto znamo da su nam ovdje najveće zlo susjedni nanijeli. Mnogo bi nam značilo da se te osobe, ti zločinci izvedu pred lice pravde. Bilo bi nam nekako lakše, jer neshvatljivo je, dotad smo živjeli jednom dušom svi“, ističe Bilić.
Sredinom 1992. u Prisadama je srušeno i opljačkano oko 150 kuća. Više od stotinu domova nije obnovljeno tako da ovo selo i danas izgleda sablasno, odnosno kao da je bosanskohercegovački rat tek završen. Na ostacima uništenih domova mogu se vidjeti i grafiti s porukama mržnje, koji izgledaju kao da nisu tako davno napisani. U ovom naselju danas živi tek desetak ljudi, kaže Anto Bilić, koji povremeno boravi u Prisadama jer živi u Holandiji.
„Nema tih donacija i ko bi se vratio ne može. Nema donacija. Nema ništa. I sad ima kandidata potencijalnih koji bi se vratili i obnavljali ali ljudi ne mogu“, smatra Bilić.
Marijan Grgić s početka ove priče se vratio u Prisade iz Slavonskog Broda. Živi u djelimično obnovljenoj kući koju renovira svojim sredstvima. I on očekuje da odgovorni za zločine nad civilima odgovaraju pred sudom jer u suprotnom, kako kaže, teško je govoriti o pomirenju.
„Pomirenje je neophodno. Ne može biti pomirenje ako krivac ne prizna svoju grešku i ne traži oprost. Znači, ja moram reći da li sam šta pogriješio u razmišljanju, u ponašanju, kajem se za to“, smatra Grgić.
I ovaj čovjek traga za posmrtnim ostacima brata Karla Grgića, koji je bio jedan od predratnih komandira u policiji u Doboju.
„Ne mogu živi živjeti bez mrtvih. On je ubijen u policijskoj stanici u Doboju. Kolege su vršile tortutu nad njim“, ističe Grgić.
Marijan Grgić i ostali stanovnici Prisada i poslije 23 godine samo mogu da se nadaju se da će oni koji su ubili njihove roditelje, braću, komšije, opljačkali i porušili cijelo selo odgovarati za svoja nedjela.