Pokušaj vojnog udara 1991. u SSSR-u
(Foto galerija: Pokušaj vojnog puča u Sovjetskom Savezu 19.-21. augusta 1991. godine)
Brian Whitmore i Robert Coalson, (Prevod: Ena Stevanović)
Prošlo je punih dvadeset godina od propalog državnog udara koji je doveo do pada Sovjetskog saveza, dvadeset godina otkako se petnaest nezavisnih država pojavilo na međunarodnoj sceni.
Međutim, za građane ovih sada već punoljetnih zemalja zemalja, značenje dramatičnih događaja koji su se desili u periodu od 19. do 21.augusta 1991. uveliko ovisi od države u kojoj žive.
Među njima imamo snažne demokratije poput Estonije, autokratski despotizam poput Uzbekistana i sve ostalo varijacije između toga.
Za građane Talina, Viljnusa i Rige ta tri dana koja su uzdrmala svijet prije dvije decenije označavaju početak procesa koji je baltičke zemlje doveo do demokratije, slobodnog tržišta i evropskih tokova.
Ali za Uzbekistance, Turkmenistance i Bjeloruse propali državni udar koji je doveo do pada Sovjetskog saveza predstavlja nešto potpuno drugo - ubrzan pad u autokratski despotizam čime su ove zemlje zaslužile nimalo laskav naziv „najrepresivnijih zemalja svijeta“.
(VIDEO: Novinari RSE opisuju događaje za vrijeme puča u augustu 1991. godine)
Za druge su ovi događaji značili nešto između. Zemlje poput Gruzije, Ukrajine, Moldavije, Kirgistana i Armenije su dosegle neki oblik demokratske ili kvazi demokratske vlasti. Druge, kao što su Rusija, Kazahstan i Tadžikistan, su države u kojima vlada „blaga autokratija“. Naftom bogati Azerbejdžan je u međuvremenu postao autoritarna naftna država.
Veliki broj nastalih režima nas dovodi to toga da si postavimo pitanje: Da li je moguće govoriti o regionu koji se naziva „bivši Sovjetski savez“?
Analitičari tvrde da je uspostava ili ponovno buđenje snažnog nacionalnog identiteta, relativno slabljenje utjecaja Rusije, kulturni, politički i ekonomski utjecaj drugih sila poput Evropske unije, Turske i Kine i sazrijevanje tkaozvane post-sovjetske generacije oslabilo veze koje su nekad držale sve ove države zajedno.
"Svake godine je sve teže govoriti o zemljama bivšeg Sovjetskog saveza i moramo preformulisati tu ideju. Da su ove zemlje djeca, sada bi im već bilo dvadeset godina, što znači da su dovoljno stare da same donose odluke, traže posao, kupe auto, polože vozački," rekao je Thomas De Waal, suradnik programa za Rusiju i Euroaziju u organizaciji Carnegie Endowment u Washingtonu i autor velikog broja studija o zemljama Kavkaza:
Za nedemokratske dijelove bivšeg SSSR-a trenutna realnost je daleko od euforije koja je zavladala 1991.
Pregršt izazova
Boris Nemtsov je bio na strani opozicije u pokušaju svrgavanja vlasti u Moskvi 1991 da bi kasnije u vladi Borisa Jeljcina postao zamjenik premijera. Nemtsov je za RSE opisao grandiozna očekivanjia koja su vladala tih dana:
"Bili smo romantičari. Vjerovali smo da je put ka slobodi i boljem životu mnogo kraći nego što smo kasnije shvatili. Bio sam siguran da pad komunizma znači bolji život za nekoliko mjeseci. Bili smo vrlo naivni, ne samo ja, već i Jeljcin i čitav naš tim. Vjerovali smo da samo moramo svrgnuti komuniste s vlasti i da ćemo biti sretni. Nažalost realnost je mnogo ozbiljnija i komplikovanija nego što smo tada mislili."
Zemlje koje su nastale nakon pada Sovjetskog saveza su vrlo brzo shvatile da ih čeka pregršt izazova. De Waal kaže da su svi, i istok i zapad, potcijenili teški proces izgradnje demokratije i slobodnog tržišta:
"Sve države su počele od nule i zapravo je sve to bila lutrija: sve što su naslijedile od sovjetske ekonomije, jesu li ili nisu imale nekih nerazriješenih teritorijalnih pitanja koja će ih proganjati od samog početka, kao što je slučaj sa sve tri kavkazke zemlje, te kakve su lidere imale. Znači počele su od nule s bremenom države koja je nestajala pod njihovim nogama."
Jedan od ključnih zadataka je bilo formiranje nacionalnog identiteta u novonastalim državama, od kojih mnoge nikad do sad nisu bile neovisne. Njihovi stanovnici su bili pod jakim utjecajem Rusije, a ekonomija je bila sovjetizovana.
(VIDEO: Zapovjednik elitne sovjetske jedinice opisuje dagađanja za vrijem puča u Miskvi u augustu 1991. godine)
Sve to je za neke zemlje bilo jednostavnije nego za druge. Baltičke zemlje su se naprimjer uspjele nadovezati na svoja iskustva nezavisnosti u periodu između dva svjetska rata. Druge poput Armenije i Ukrajine imaju jaku dijasporu koja je pomogla očuvanju njihove nacionalne tradicije. Međutim, mnoge zemlje su morale krenuti od ničega.
Stoga je proces tranzicije bio neujednačen, i kako tvrdi de Waal, neke od ovih zemalja su bile samostalnije u kasnom sovjetskom periodu nego danas:
"Azerbejdžan je definitivno manje demokratski nego prije dvadeset godina. Bjelorusija isto. Ako govorimo o snazi države, možda su danas snažnije, ali u terminima demokratije su zasiguno otišle korak unazad. Turkmenistan je očit primjer države koja je imala više sloboda 1985. nego danas."
Rusija je naravno poseban slučaj.
Za mnoge u Rusiji je pad Sovjetskog saveza značio gubitak statusa i prestiža.
Nova generacija
Premijer Rusije Vladimir Putin je izjavio da je pad Sovjetskog saveza najveća geopolitička tragedija 20.stoljeća. Stoga je mnogim Rusima bilo teško zamisliti državu čija budućnost je privlačnija nego njena prošlost. Lideri poput Putina su eksploatisali tu nostalgiju kako bi uspostavili autoritarnu vlast i kako bi povećali svoj utjecaj u onome što se u Moskvi naziva „sferom privilegovanih interesa“.
Moskva je pokušala zadržati svoj utjecaj energetskim bogatstvom te putem multilateralnih organizacija poput Zajednice nezavisnih država i Organizacije za kolektivnu sigurnost.
Analitičar Steven Pifer iz Brookings instituta, koji je bio američki ambasador u Ukrajini 1998. do 2000, kaže da se stav Moskve sukobljava sa suverenitetom bivših sovjetskih država:
"Ne mislim da Rusija pokušava oživiti Sovjetski savez. Ali smatram da Rusija i ruski koncept „sfere privilegovanih interesa“ zapravo znači da bi se države poput Ukrajine trebale obraćati Rusiji u pitanjima koja Rusi smatraju ključnim."
Međutim, de Waal tvrdi da je Rusiji sve teže da nametne svoj plan s obzirom da ostale države postaju sve sigurnije u sebe i svoj suverenitet.
(VIDEO: Intervju sa posljednjim predsjednikom Sovjetskog saveza Mihailom Gorbačovom u februaru 2011. o bivšem Sovjetskom savezu nakon 20 godina)
Pojava nove generacije lidera u post sovjetskim zemljama koji vjeruju u demokratiju više nego u labave odnose sa Moskvom predstavlja slijedeći korak u razbijanju koncepta zvanog bivši Sovjetski savez.
Matthew Rojansky, direktor Centra za Rusiju i Euroaziju u Zakladi Carnegie, vidi "obojene revolucije" u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu kao značajan korak u tom pravcu.
Dvadeset godina nakon pada Sovjetskog saveza, region je iz ere „bivšeg Sovjetskog saveza“ prešao u eru „post-bivšeg Sovjetskog saveza“. Sada imamo 15 različitih država sa vlastitim međunarodnim odnosima i vlastitim obrascima domaćeg sociopolitičkog razvoja.
Međutim, Rojansky tvrdi da je proces koji dovodi do promjena u ovim društvima tek započeo:
"Očito je da su ove države još uvijek vrlo ranjive i vrlo nestabilne, ali isto tako je jasno da imaju veliki potencijal. Dvadeset godina poslije situacija u ovim zemljama je daleko od razriješene."
Posljedice komunizma još su žive
Posljedice komunizma još su živeMasha Lipman za WP; Prevela: Sabina Čabaravdić
Komunistički se prevrat najprije naslutio verbalno. Televizija, pod utjecajem zavjerenika, u ranu zoru 19.augusta obratila građanima SSSR-a.
Spikerov glas bio je strog, a poruka mješavina ustajalih opštih mjesta i okoštalih floskula.
Nakon nekoliko godina slobodnog i neformalnog stila kojeg je donijela Gorbačovljeva "perestrojka", povratak birokratskog sovjetskog jezika unio je jezu i očaj.
I svi su mislili kako je ta "verbalna osveta" siguran uvod u nastavak političkih ograničenja i ugnjetavanja.
U tom je trenutku povratak komunista do te mjere bio nepodnošljiv da su se mnogi u Rusiji, u roku od samo nekoliko sati nakon TV obraćanja pučista, organizirali.
Bio je to dokaz političke vjere i idealizma ljudi koji su vjerovali u demokratiju protiv ugnjetavanja, koji su vjerovali u Borisa Jeljcina i – najbolje od svega - koji su vjerovali u sebe same.
Nikada u ruskoj povijesti nije sinonim "mi ljudi" imao toliko smisla i bio tako mirnodopski.
Tri dana nakon što su pučisti 1991. pokušali zaustaviti perestrojku, njihov je udar propao. Ljudi su trijumfirali, a zrak je bio ispunjen slatkim osjećajem pobjede.
Puč je bio osuđen na propast jer su komunisti svoj legitimitet bili potrošili.
Birokrati među pučistima smislili su govor za javnost koji je zvučao kao manifest gubitnika, a niko se nije mogo podići na revoluciju ideologijom koja je održavala Sovjetski savez.
Ljudi bez alternative
Ali ako je pobjeda nad istrošenim sistemom bila jednostavna i brza, sjaj osvajanja ideološkog neprijatelja bio je kratkog vijeka.
Antikomunistička obećanja o slobodi i demokratiji nisu donijela promjene za kojima su ljudi žudjeli.
Pošteno govoreći, očekivanja su donekle bila nejasna, sabrana u želje da se živi normalnim životom "kao na Zapadu".
Svi su mislili da će to doći samo po sebi, i da se žrtve ne moraju podnijeti. Tako se pijanstvo pobjede ubrzo pretvorilo u mamurluk razočaranja i frustracije.
Umjesto vjere u bolje sutra, u pobjedu dobre ideje nad lošom, zavladao je cinizam.
Nepovjerenje je porodilo i osjećaj da smo "mi ljudi" samo sitna prašina koja ni o čemu ne odlučuje i od koje ništa ne ovisi.
Odgovornost za bilo šta je ustuknula, a nastupilo je uvjerenje da se političkim djelovanjem može išta promijeniti nabolje.
Upravo u takvoj atmosferi pojavio se Vladimir Putin koji je počeo ponovno centralizirati snage i vraćati državnu dominaciju nad ljudima.
Radikalnim ograničenjem političkih prava vratio je točak natrag u poznatu "špuru".
Većini je laknulo što odgovornost mogu prepustiti jakom vođi koji će se baviti državnim poslovima.
Pa čak i ako izostanak javnog nadzora znači povećanje korupcije i bezakonja. Jer alternative nema, mislila je većina Rusa.
Kompletan tekst možete pročitati OVDE.
