Prije tačno 20 godina prokopan je sarajevski Tunel spasa. Dug 720 metara, povezujući dva naselja Dobrinju i Butmir, tunel je tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992. - 1995.) predstavljao jedinu vezu opkoljenog Sarajeva sa spoljnim svijetom.
Njegova izgradnja odvijala se u strogoj tajnosti. Namjera je bila povezati opkoljeni dio bh. prijestolnice sa lokalnim slobodnim područjima, kako bi se u grad dopremale osnovne životne namirnice, oružje, pa i cigarete.
„Prije 20 godina, u večernjim satima, kopači iz suprotnih smjerova spojili su se negdje u sredini ispod aerodromske piste. Taj trenutak, i danas nakon dvadeset godina, izaziva buru emocija jer je to bio znak da će Sarajevo i svo stanovništvo koje se našlo u opsadi preživjeti i da će nadjačati sve te neljudske napore da se njihov otpor slomi“, kaže za RSE kustosica u Tunelu spasa Dina Memić.
Za izradu tunela koristilo se željezo iz nekadašnjih fabrika. Drvo je bilo teško naći, pa su se poprečni zidovi tunela oblagali metalnim limovima. Na strani Butmira bila je suprotna situacija.
Budući da željeznih konstrukcija nije bilo dovoljno, ta strana tunela uređena je u drvetu. Ukupno je iskopano 2800m3 zemlje, ugrađeno oko 170m3 drevne građe i 45 tona metala. Za vrijeme 1994. godine postavljene su šine radi pokretanja malih kolica.
Već godinama je ovaj tunel top destinacija među stranim turistima kada posjećuju Sarajevo. Alessandro dolazi iz Italije i, pored tunela, namjerava posjetiti Srebrenicu i Tuzlu.
„Sjećam se da sam kod kuće gledao televiziju i bio je prilog o sarajevskom tunelu. Sada sam doveo svoju djecu da vide tunel i da upoznaju šta rat može proizvesti, nadajući se da se više nikad ne ponovi“, kaže on.
Među brojnim posjetiocima na 20-ogodišnjicu postojanja Tunela spasa bila su i dvojica mladih Amerikanaca:
„Smatram da je vrijedno pažnje reći kako su ljudi izgradili tako dugačak tunel u trenutku velike borbe. To je, zaista, nevjerovatno.“
„Impresioniran sam hrabošću bosanskog naroda u svojoj borbi i želji da očuvaju nadu uprkos pustoši koja je zadesila ovu zemlju“, navodi drugi posjetilac.
Iako više ne služi prvobitnoj svrsi, sarajevski Tunel spasa danas je svojevrsni muzej čiji bi autentični dio trebalo konzervirati, što je upravo naredni korak tima ljudi ovog spomeničkog kompleksa.
Njegova izgradnja odvijala se u strogoj tajnosti. Namjera je bila povezati opkoljeni dio bh. prijestolnice sa lokalnim slobodnim područjima, kako bi se u grad dopremale osnovne životne namirnice, oružje, pa i cigarete.
„Prije 20 godina, u večernjim satima, kopači iz suprotnih smjerova spojili su se negdje u sredini ispod aerodromske piste. Taj trenutak, i danas nakon dvadeset godina, izaziva buru emocija jer je to bio znak da će Sarajevo i svo stanovništvo koje se našlo u opsadi preživjeti i da će nadjačati sve te neljudske napore da se njihov otpor slomi“, kaže za RSE kustosica u Tunelu spasa Dina Memić.
Za izradu tunela koristilo se željezo iz nekadašnjih fabrika. Drvo je bilo teško naći, pa su se poprečni zidovi tunela oblagali metalnim limovima. Na strani Butmira bila je suprotna situacija.
Budući da željeznih konstrukcija nije bilo dovoljno, ta strana tunela uređena je u drvetu. Ukupno je iskopano 2800m3 zemlje, ugrađeno oko 170m3 drevne građe i 45 tona metala. Za vrijeme 1994. godine postavljene su šine radi pokretanja malih kolica.
Već godinama je ovaj tunel top destinacija među stranim turistima kada posjećuju Sarajevo. Alessandro dolazi iz Italije i, pored tunela, namjerava posjetiti Srebrenicu i Tuzlu.
„Sjećam se da sam kod kuće gledao televiziju i bio je prilog o sarajevskom tunelu. Sada sam doveo svoju djecu da vide tunel i da upoznaju šta rat može proizvesti, nadajući se da se više nikad ne ponovi“, kaže on.
Među brojnim posjetiocima na 20-ogodišnjicu postojanja Tunela spasa bila su i dvojica mladih Amerikanaca:
„Smatram da je vrijedno pažnje reći kako su ljudi izgradili tako dugačak tunel u trenutku velike borbe. To je, zaista, nevjerovatno.“
„Impresioniran sam hrabošću bosanskog naroda u svojoj borbi i želji da očuvaju nadu uprkos pustoši koja je zadesila ovu zemlju“, navodi drugi posjetilac.
Iako više ne služi prvobitnoj svrsi, sarajevski Tunel spasa danas je svojevrsni muzej čiji bi autentični dio trebalo konzervirati, što je upravo naredni korak tima ljudi ovog spomeničkog kompleksa.
