Prije tačno 20 godina, pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine iz jedinice 9. brdske brigade brutalno su u selu Grabovica nadomak Mostara ubili 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva ovog masakra bila je četvorogodišnja djevojčica Mladenka Zadro, a najstariji su bili Marko i Ivan Marić, koji su imali po 87 godina. Jedini koji su preživjeli ovaj pokolj bili su Mladenkina braća, Goran i Zoran, koji su imali 11, odnosno 13 godina.
Za zločine u Grabovici do sada je za pojedinačna ubistva osuđeno pet pripadnika Armije RBiH, ali još nije utvrđena komandna odgovornost, kao ni jasna veza sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu.
Braća Goran i Zoran Zadro jedini su preživjeli masakr u selu Grabovica prije dvadeset godina. Spasili su se tako što su pobjegli u šumu iznad porodičnih kuća u selu u kojem su živjeli isključivo Hrvati. Među ubijenima je bila i njihova četvorogodišnja sestra Mladenka. Njihov stric, Drago Zadro, ispričao je kako su se tada dva dječaka od 11 i 13 godina krila nakon masakra.
„Oni su vidjeli sve šta se tu dešavalo i pobjegli su prema gore u jednu šumicu. Pucali su za njima, međutim, nisu ih pogodili. Oni su se gore krili cijeli dan, kasnije su ožednili i spustili se do ove kuće i tu su naišli na mrtva tijela“, kaže Zadro.
Udruženje hrvatskih stradalnika „Grabovica '93.“ i ove je godine obilježilo 20. godišnjicu stradanja u selu Grabovica. Podsjećaju da se za tijelima 19 ubijenih u tom pokolju još uvijek traga. Predsjednik ovog udruženja Josip Drežnjak kaže kako porodice žrtava traže da se pronađu kosti njihovih najbližih i da se zločin u Grabovici konačno rasvijetli.
„Nikome u cijeloj Bosni i Hercegovini ne bih poželio da kao slučaj Grabovica ostane ovako 20 godina, da prođe vrijeme a da se ništa ne zna. Neki procesi su vođeni, ali nedovoljno. Smatram da je ovo za Bosnu i Hercegovinu velika mrlja“, pojašnjava Drežnjak.
Dvadeset godina kasnije selo Grabovica izgleda potpuno sablasno. U to su se uvjerili i aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava u BiH iz Sarajeva, Mostara i Srebrenice. Oni su u ponedjeljak položili cvijeće i odali počast civilnim žrtvama masakra.
„Po svim mehanizmima tranzicijske pravde poznato je da postoji kao jedan od temelja upravo ta krivična pravda, odnosno sudska pravda koja će da utvrdi komandnu ili ličnu odgovornost svakog počinitelja. Na nama je da govorimo o kolektivnoj odgovornosti sjećanja na ove žrtve, posebno jer je riječ o civilima“, navodi Nina Šeremet iz Inicijative mladih za ljudska prava.
Sudski epilog bitan za pomirenje
Za zločine u selu Grabovica do sada su za pojedinačna ubistva osuđeni pripadnici Armije RBiH: Nihad Vlahovljak, Sead Karagić, Haris Rajkić, Mustafa Hota i Enes Šakrak. Do danas, nije utvrđena komandna odgovornost, niti jasna veza sa vojnim i političkim vrhom u Sarajevu. Nekadašnjem komandantu Armije RBiH Seferu Haliloviću suđeno je pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu i za slučaj Grabovica, ali je on proglašen nevinim po komandnoj odgovornosti.
Sudnica u BiH
Husein Oručević, novinar i aktivista iz Mostara, kaže da je za pomirenje u Hercegovini od izuzetnog značanja da svi zločini dobiju svoj sudski epilog.
„To bi trebalo da, nažalost evo tek nakon 20 godina, bude početak eventualno realizacije i razvoja suživota na ovim prostorima. Sve dok svaki zločin koji je realiziran na prostoru Hercegovine ne bude opisan, te u nekom smislu, i sudski završen, ovdje će se uvijek taj problem nanovo pojavljivati kao problem koji će se uvijek moći realizirati politički, a i kod loših političara moći će da dovede do konflikta koji smo, nažalost, imali i početkom devedesetih godina“, smatra Oručević.
Težina zločina u Grabovici leži i u činjenici da je ovo selo bilo pod političkom i vojnom kontrolom Republike Bosne i Hercegovine duži period prije samog masakra, te da je, prema tvrdnjama svjedoka, odnos pripadnika Armije i stanovništva prošao bez većih incidenata. Također, počinioci zločina su lica iz jedinica koje su u selo došle privremeno, a lokalno stanovništvo ih je primilo na prenočište ne pružajući otpor.
Predsjednik Udruženja „Grabovica '93.“ Josip Drežnjak poziva državne organe, ali i pojedince koji imaju bilo kakvu informaciju, da pomognu u pronalasku ostataka ubijenih civila.
„Mišljenja sam da problem nestalih nije dovoljno zastupljen i da se malo radi u pronalasku nestalih osoba“, zaključuje Drežnjak.
