Dvadeset godina od ubistva: Ljudskost Srđana Aleksića bez priznanja države

* Film "Krugovi" koji, između ostalog, govori i o ubistvu Srđana Aleksića, na dan godišnjice njegove smrti, dobio je nagradu žirija na Sandens festivalu u SAD. Film je režirao Srdan Golubović, a glavne uloge igraju Vuk Kostić, Nebojša Glogovac i Aleksandar Berček.

U nedjelju 27. januara navršilo se punih 20 godina od ubistva Trebinjca Srđana Aleksića, kojeg su na smrt pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske dok je branio sugrađanina Alena Glavovića. Posljednjih godina ovo herojsko djelo dobilo je priznanja i obilježja u nekim bh. gradovima, kao i u regiji, ali BiH kao država nije prepoznala ljudski čin ovog mladića.

Mnogo godina je prošlo dok je BiH prepoznala veličinu Srđanovog djela. U njegovom rodnom Trebinju još uvijek se raspravlja na koji način u spomen obilježje pretočiti riječi oca Radeta: “Moj sin je umro vršeći svoju ljudsku dužnost":

„Srđova pogibija ima određenu ljepotu jer ima poruku, poruku za budućnost, poruku čovjeka za čovjeka“, kaže Srđanov otac.

U vremenu u kojem živimo bitna činjenica je da je Srbin spasio Bošnjaka - Alena Glavovića. Alen svake godine posjeti grob svoga spasitelja:

„On leži, a ja hodam. Ležao bih ja, a on bi hodao - tako je trebalo da bude.“

Na državnom nivou BiH, 20 godina poslije tragičnog događaja, još uvije nije shvatila značaj Srđanovog djela - niti žrtvu drugih, brojnih ljudi koji su, rizikujući vlastiti život, odbili da budu nacionalisti.

„Pitanje je koliko će još vremena proći da država BiH, dakle ne mislim ni na jedan entitet, ni na RS ni na Federaciju, shvati da je njen grđanin Srđan Aleksić prije 20 godina nastupao kao čovjek. Žalosno je što 20 godina nakon toga država BiH nema načina da se zahvali, da se podsjeti brojnih ljudi koji su svoja djela ugradili u normalnu državu BiH“, kaže Sinan Alić iz Fondacije Istina, pravda, pomirenje.

Zašto ljudi koji su činili veličanstvena djela nemaju adekvatno priznjanje - zbog čega naprimjer Parlament BiH nikada nije odao počast onim koji su spasili „onog drugog“? Svetlana Broz, autorica projekta i knjige „Dobri ljudi u vremenu zla“, razloge vidi ovako:

„Veliki broj političara ne želi da se suoči sa fenomenom takvih ljudi jer tom prilikom oni moraju sebe pogledati u ogledalo koje za njih predstavljaju ti ljudi. Onda ta lica budu često nakazna. Vrlo često u sredinama u kojima ti ljudi žive, ako su preživeli svoj ljudski čin, se osećaju usamljenima i odbačenima iz istog tog razloga – ta sredina ne želi da prepozna svoje nakazno lice u njima, u njihovoj lepoti i njihovoj čistoti.“

Zatvoreni identiteti

Srđanu Aleksiću je posthumno dodijeljena Povelja Helsinškog komiteta za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Nekoliko ulica ili prolaza u Sarajevu, Novom Sadu, Pančevu i u još nekim drugim gradovima nosi njegovo ime.

Prošle godine je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić odlikovao posthumno Srđana, ove godine je to učinio predsjednik RS Milorad Dodik.

Istina o dobrim djelima mora se čuti, i to je najbolji put za pomirenje, ističe fra Ivo Marković, profesor Franjevačke teologije u Sarajevu:

„Jedan od elemenata normalizacije života jeste da se okrene ka drugoj strani, ne više kao neprijatelj nego da otkrije druge ljude sa dobrim, da su to ljudi koji su jednako patili i trpjeli žrtve kao i mi. Zašto se taj pravi junak ne prepoznaje na svim stranama? To pokazuje u kojoj je fazi mirenje među nama. Pomirenje je prije svega liječenje ljudi. Dakle, još su ovdje u nas identiteti, nacionalni i religijski, zatvoreni u sebe. To je još bolesna situacija. Tu takvu situaciju podržavaju političari, nacionalni političari, jer oni prave torove, degradiraju svoje ljude, prave od njih ovce. Nažalost, vrlo često i religiozni ljudi, zajedno sa političarima, zatvaraju taj svoj narod, degradiraju ga, ponižavaju zato što ne daju da se duh otvara, da se narod liječi i da živi", kaže fra Marković.

Za sada u BiH, ali i u regiji, još uvijek su glasnija svjedočenja o počinjenim zločinima nego o dobrim djelima. Zašto je to tako? Jedan od mogućih odgovora nudi psiholog Srđan Puhalo:

„Ja mislim da tu imamo problem što još uvijek u našim tim lokalnim sredinama te geste se ne opažaju kao nešto što je dobro, a također društvo ne prepoznaje veličinu takvog ponašanja i samim tim ne afirmiše to kao nešto što je dobro, kao nešto o čemu treba govoriti. Mi smo još uvijek, čini mi se, zarobljeni u prošlosti.“

U posljednje vrijeme, iako sa zakašnjenjem, djelo mladog Trebinjca Srđana Aleksića, dobija značaj kakav zaista ima.

Pozorišne predstave, filmovi, odlikovanja svjedoče o njegovom plemenitom djelu. A takvih je bilo još mnogo. Da bi ih bilo i ubuduće, Rade, otac Srđana Aleksića, poručuje:

„Ja se nadam da će ljudi usvojiti Srđanov čin, ne zbog Srđana kao Srđana nego zbog sebe kao čovjeka, da će da dožive potrebu da poštuju ono što se učini čovjeku, a to je učinio Srđan tada.“