Pune četiri decenije svog života Goraždanin Dušan Vasović posvetio je borbi sa vatrom, ali i drugim nevoljama kakvih u posljednje vrijeme u ovoj zemlji ne nedostaje. Sa svojim komšijama u svome gradu proveo je i najteže, ratne godine. Zbog ljudi s kojima je dijelio posljednju cigaretu ili komad hljeba nikada se nije pokajao, ali da je znao šta će preživjeti u gradu pod opsadom pješice bi otišao za Australiju.
Aktivni član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Alija Hodžić u Goraždu Dušan Vasović postao je 1975. godine. Odrastao je u zgradi u blizini vatrogasnog doma i poput ostalih mladića želio postati vatrogasac.
Goraždanski vatrogasci bili su među najboljim u bivšoj Jugoslaviji, sa brojnih takmičenja vraćali su se sa medaljama, kao treći u državi plasirali su se i na Olimpijadu pa su 1989. godine u Varšavi u kategoriji dobrovoljaca osvojili i zlatnu medalju. Ono što su pokazali na poligonima vatrogasci iz Goražda demonstrirali su i u borbi sa požarima u regionu.
"Ja pamtim jak požar kad smo FAP Priboj gasili osamdesetih godina. Čak smo nagradu neku dobili, obećali nam bili kamion neki dati kao nagradu, jer smo mi stigli iz Goražda kao druga ili treća ekipa. Od svih onih lokalnih mjesta okolo mi smo odavde uspjeli stići drugi ili treći po redu. Gori hala k'o fudbalsko igralište, velika, unutra čuda gore. Buradi sa farbama gore. Kažu, ako to eksplodira ode pola Priboja", prisjeća se Vasović.
Rat nije bilo teško naslutiti, ali jeste surovost koja je u njemu kasnije pokazana.
"Ljudi iz Višegrada dolaze u Goražde. 'Ma neće valjda u Goraždu'. Iz Foče se ljudi sabijaju u Goražde, u Goraždu 60.000 - 70.000 ljudi. 'Ma neće valjda u Goraždu'. Sve je to ono bilo: 'Neće, valjda'. Sudbina životna, ne znam šta, je da sam ja odrastao, čitav život proveo ovdje u centru grada. Igrom sudbine svi moji drugovi, prijatelji su muslimani. Ali baš, stvarno je tako. Moja je ulica Šukrije Kukavice i svi su muslimani u toj ulici. Sudbina je takva bila, a da sam znao šta ću pretrpiti u ono četiri godine ja bih sa rancom u Australiju pješice otišao". govori Dušan o danima kada je odlučio ostati u Goraždu.
Volio je taj posao, a i njegov ratni raspored bio je u Teritorijalnoj vatrogasnoj jedinici Goražde. U opkoljenom gradu, bez vode, hrane, lijekova, proživio je pakao.
"Bolnica u ratu, koja je imala mnogo, mnogo ranjenih, ne bi imala mogućnost da opere možda te zavoje, da mnogo štošta uradi da im mi nismo dopremili vodu. Pod granatama, pod kišom metaka, dnevno smo nekoliko puta išli u gradsku bolnicu koja je imala cisternu na krovu pa smo im sa crijevima davali vodu. Dalje, svaka kuća od granate, svega, zapaljena, svi smo mi to gasili. Morali smo ići pod kišom metaka. Puca PAM sa Prljage, tuče, a mi onom 'TAM', 'Dajicu' takozvanom, udaraju meci u 'Dajic', a mi iskačemo. Stvarno u ratu smo, nije to moje lično mišljenje, dali veliki doprinos", kaže Dušan Vasović.
Stanari zgrade u kojoj je živio sa majkom Jovankom dva mjeseca proveli su u podrumu. Dušan je najčešće bio na terenu, a njegova majka Jovanka sa ostalim ženama iz komšiluka, plela je čarape za borce na frontu.
"Ja spavam dva mjeseca u podrumu zgrade, u kavezu, k'o stoka. Imamo svi podrume, drvene su rešetke, ono kako ima podrum, metar i po je to. Ubacili smo dušeke tu. Cijela zgrada, dva ulaza, spavamo dva mjeseca u podrumu. Razvaljuje tenk, razvaljuju PAM-ovi, PAT-ovi, ti nemaš šanse da ostaneš. Razvali, ubi ... U podrumu je i šporet, dole se i kuha nešta što se ima kuhati. Ja sam umirao od gladi 93. godine, jedva čekao kad će žara ponići", kaže Dušan.
Dušanov otac Vukašin živio je na desnoj obali Drine. Ranjen je rafalima sa uzvišenja Kik iznad grada i operiran u Ratnoj bolnici.
"Crijeva mu iskidalo, prst, ovo, ono i u bolnici bio, operisali ga. Iz bolnice me zove kuhar, pošto se znamo, kaže neće stari da ti ide. Hoće evakuacija helikopterima, neće da ide, hoće da umre ovdje. Nekako ga ja natjeram i helikopterom odavde ode za Koševo. Na Sokolac je valjda helikopter silazio pa onda ide dalje. Kad su pročitali Vasović Vukašin govorili su mu da izađe na sokocu. Nije htio i produžio je za Sarajevo", dodaje vasović.
Opreza je bilo, kaže Dušan, ali i razumjevanja pogotovo prema ljudima koji su izbjegli iz susjednih Općina u kojima su izgubili porodice. Bilo je i pokušaja da mu uzmu stan, ali su ga štitili Bošnjaci iz komšiluka. Međutim, od svojih sugrađana neprijatnosti nije doživljavao. Kad nije imao on komšija je s njim dijelio ono što je imao, jer u zgradi na Trgu branilaca svi su živjeli kao jedna porodica.
"Što se tiče Goražda grada, građana, meni niko nikad ružnu riječ nije rekao. Ja sam primio u stan porodicu iz Višegrada. Mogu javno, otvoreno reći, Karaman porodica – tri brata, od jednog brata žena i kćerka. Dijelili smo cigare. Taj jedan od braće je bio malo strastveniji pušač, pa smo dijelili cigare po dva – tri dima daj jedan drugom. I dan danas izljubim se sa Karamanom koji dođe iz Sarajeva. Braća, rođaci, ne znam da ti opišem", priča Dušan Vasović.
Posao vatrogasca Dušan obavlja i danas. Pripadnik je Profesionalne vatrogasne jedinice Goražde i ove godine će obilježiti 40 godina staža aktivnog vatrogasca. Zbog grada i svojih sugrađana nikad nije požalio što je ostao u svom gradu.
"Nisam ja požalio što se tiče mog grada, komšija, prijatelja. Bože sačuvaj, to ne bih ni pomislio. Ni dan danas. Ja mogu sad otići gdje god hoćeš, niko mi ne brani, sloboda je gdje god hoćeš. Išao sam čitav život jednim putem. Bio sam nekad 'Titovac', nisam bio komunista, ali sam bio 'Titovac' i smatram da je ono vrijeme neko bilo mi fino. Ali govorim da tom sredinom idem nekom, gazim cijeli život. Ni lijevo, ni desno, nego idem jednim pravcem. I u ratu nisam pošao ni lijevo, ni desno. Smatrao, ako mogu šta učiniti, pomoći. A što se tiče kajanja, da sam znao stvarno jad i čemer kroz šta sam prošao e onda bih otišao što dalje. A da sam se pokajao zbog mojih drugova... I danas su moji drugovi - moji drugovi. Ja danas i Boga pitaj koliko kafa popijem, čuda, s koliko različitih ljudi progovorim, upitam se, stanem. Nema ni ko mene ni koga ja ne znam. Malo je Goražde, malo nas ima", poručuje dobri i hrabri goraždanski vatrogasac, Dušan Vasović.