Duraković: Novinarski kodeksi se u BiH zaboravljaju

Nekidašnja vijest o čedomorstvu u Foči izuzetno je uznemirila ovdašnju javnost, ali se još gore dojmio pristup kojim su neki mediji pratili ovaj strašni čin.

Objavljivanje identiteta prije okončanja istrage, slikanje nesretne žene i iste takve porodice, mučni detalji u vezi sa ovim ubistvom, prije svih u Dnevnom avazu i na Federalnoj televiziji, nagnali su uglednu književnicu Feridu Duraković da izrazi javni protest. Generalnu sekretarku PEN-a BiH tim povodom sam pozvao u goste.

RSE: Šta te je zapravo natjeralo da se ovako oglasiš u medijima, a u vezi sa medijima?

Duraković: To se nakuplja godinama. Mislim da je u pitanju jedan socijalno-psihološki nerv koji u meni ključa, pa pokušava da pukne i ja onda moram da reagujem jer je to način na koji uopšte funkcionišem. Funkcionišem tako što, kad vidim neku vrstu socijalne nepravde u ovom teškom tranzicijskom vremenu, nemam ništa drugo osim da vičem. A vikati umijem na papiru. To je rezultat moje nervoze skupljane godinama.

RSE: Ovaj slučaj ove nesretne žene nije rijedak kod nas. Nedavno smo imali jedno nesretno samoubistvo koje je Avaz iskoristio u reklamne svrhe. Maltene pisali su - ako vam više nije stalo do života, sreću potražite na 25. spratu našeg tornja.

Duraković: Ne vjerujem da su oni to namjerno uradili, ali duboko vjerujem da urednici ne znaju šta rade. Odnosno da urednici, posebno u dnevnim novinama, ne znaju kako da uspostave vlastiti odnos prema poslu i stvarnosti koja je okružuje. Ne mora sve da bude senzacija. Postoji granica i trenutak u kojem moraš paziti i moraš znati šta su posljedice vijesti koju objavljuješ.

Desilo se prije nekoliko godina Oslobođenju da je vrlo precizno opisan način na koji se priprema droga. Čak je objavljena i fotografija. Kao da su objavili neku vrstu upustva za drogiranje. Znam da to nije bila namjera, ali njihov posao je da im to nije namjera. Urednički i novinarski posao jeste da pomisle šta će biti posljedica onoga što objave kao vijest.

RSE: Moram reći da me je malo sramota, a malo i strah od okruženja u kojem živimo. Novinari, bez obzira na medij, naprosto se natječu ko će više pomjeriti granicu pristojnosti, moralnosti i odgovornosti, granicu zgražavanja civiliziranog čovjeka.

Duraković: Apsolutno. Upravo tako. Radim u firmi skoro dvadeset godina, a naša misija i naš zadatak jeste proširenje granica slobodnog izražavanja. Proširenje granica slobode unutar javnoga prostora, ali prva stvar na koju moramo pomisliti jeste do koje granice možemo da upotrebljavamo, a da ne zloupotrebljavamo slobodu izražavanja. Mislim da se to kod nas sve pobrkalo, da ne postoje novinarski kodeksi, i ako postoje, oni se naprosto zaboravljaju. Novine traju od danas do sutra, pa su to urednici i vlasnici tih novina naprosto prihvatili kao činjenicu. Međutim, to ostaje u glavama nekih mladih ljudi koji će ih poslušati i slijediti će ono što nije dobro.

RSE: Pomenuta je riječ kodeks. Imam osjećaj da će ta riječ, kao odgovornost, kao pravo, biti uskoro stavljena na indeks zabranjenih kod nas.

Duraković: Da, kod nas je to sve tako izvitopereno, kao što je i ovo vrijeme tranzicije ili nekog divljeg kapitalizma. Ono što određuje naš život tako će ustvari i te riječi postati nepotrebne, postati riječi koje se kriju kada se govori o javnom prostoru.

RSE: Ono što je strašno, a ti si to naznačila kao sladostrašće traženja, je i ovaj nagli talas gladi za tuđom nesrećom. Fascinacija razotkrivanja tuđe tajne, prljavog veša kod komšije. Znam da je toga bilo i biće uvijek, ali je nevjerovatno partnerstvo najnižih ljudskih poriva sa čitavom jednom profesijom.

Duraković: To vam je ustvari partnerstvo najnižih ljudskih poriva sa sirotinjom i moralnom bijedom. To je odlična kombinacija. U njoj mogu profitirati samo vlasnici novina. Ako je redovna lektira dječaka i djevojčica između 15 i 25 godina jedna novina koja se zove Ekspres, koja govori o najnižim ljudskim porivima, koja govori o tom da ljudska vrijednost jeste estrada, mi onda nemamo šta da tražimo. I te novine posjeduje i objavljuje čovjek koji tvrdi da ima visoke moralne vrijednosti.

Ja ne smijem sebi dopustiti da ne reagujem u jednom takvom javnom okruženju i da svoj glas protiv toga javno ne izrazim. To se ne dešava samo u novinama. Nećemo pominjati samo vlasnika Avaza. To se dešava na televizijama, dešava se na šou realnostima. Sve je potpuno pomjereno na instant slavu, na instant sticanje novca i apsolutno se ne pominju vrijednosti kojima su nas učili naši roditelji, naši djedovi i nešto što mi sami znamo da jeste vrijednost. Nekako je brišemo.

Vratiće ti vremena ako šutiš

RSE: Meni je zbunjujući odnos onoga što zovemo akademska zajednica, zajednica intelektualaca, pored kojih se sve ovo dešava.

Duraković: Postoji hiljade knjiga u kojima se dokazuje da su intelektualci potkupljiva roba, a posebno u vremenima sirotinje i tranzicije koja jesu naša. Svako od nas ima cijenu. Ja to tvrdim čak i pred onim ljudima koji misle da su nepotkupljivi, ali postoji granica na kojoj treba da stanemo jer tu cijenu, koju mi zacijenimo, plaćati će naša djeca.

RSE: U nekoliko navrata sam pokušavao napraviti sličan razgovor i uvijek bih dobio odgovor – Nemoj mene, da se nekom ne bih zamjerio, da me onda ne uzmu na zub. Jesmo li se mi u novinarskoj profesiji potpuno prihvatili sintagme sedme sile, pa postali sedme siledžije ili istinske siledžije a da se taj ostali dio javnosti boji svih nas?

Duraković: Ni meni nije prijatno. Imam dijete. Imam nekoliko mladih ljudi kojima pokušavam da budem neka vrsta, ne mogu reći uzora, ali osobe u koju se gleda. Pišem za djecu. Dugo godina sam predavala po srednjim školama i znam situaciju, znam koliko su djeca potpuno bez orijentira. Mislim da je to pitanje moje odgovornosti da pokušavam na nešto da ukažem. Meni uopše nije prijatno. Znam danima patiti ako me neki od mojih kolega napadne u novinama potpuno nepravedno. Ja za razliku od njih nažalost patim, a oni uživaju, ali ne mogu da šutim. Mislim da nije pošteno šutjeti u ovakvim vremenima. Vratiće ti vremena ako šutiš.

RSE: Vi ste u PEN-u, čini mi se, prošle godine imali jedan nesporazum upravo u vezi sa javnim angažmanom. Da li ste zapravo zauzeli neki stav u vezi sa tim? Nedavno ste opet imali polemiku između Kavaza i Bazdulja, koja nije baš ličila na polemiku intelektualca.

Duraković: Generalna priča u vezi sa PEN-om jeste da smo mi zajednica neistomišljenika. Što je jako važno jer da smo zajednica istomišljenika, onda bismo mogli da formiramo političku partiju. Međutim, nivo polemike je u pitanju. Da li je to argumenitranje ad hominem, da li je to argumenitiranje potpuno privatnim i za javnost nebitnim činjenicama, ili je to potreba da nekome sabranom i normalnom komunikacijom dokažeš da nije u pravu? Te stvari su se kod nas potpuno pobrkale.

Nije u pitanju polemika kao polemika. Polemika može da postoji kao književni rod, nego je u pitanju način na koji se eliminira sugovornik. Kako se eliminira? Tako što ga opalimo po porodici, po izgledu, po tome odakle dolazi, po tome kuda ide. Onda se desi takva jedna omraza koja se ustvari prenosi na organizaciju koja sa tim nema veze. Svako od nas pojedinačno odgovoran je za ono što govori. On ne mora i ne treba da govori u ime neke udruge kojoj pripada. Intelektualac je onaj koji zastupa sam sebe. Ta udruga može da mu proširi mogućnost djelovanja i može da mu suzi mogućnost djelovanja, ali prije svega su njegove riječi koje on potpisuje na televiziji i u novinama. Dakle, prvo je lična odgovornost, pa tek onda odgovornost kao pripadnika nekog društva.

RSE: Ferida hvala ti na ovom razgovoru, ne samo zato što smo zadovoljili neke ulazne principe, nego zato što si na izvjestan način ohrabrila ovaj dio profesionalaca u medijskoj zajednici koji još uvijek drže do obraza, nadajući se da ćemo svi zajednički pokušati da napravimo jedno društvo u kome će sad normalne stvari postati nenormalne.

Duraković: Iskreno se nadam. Mislim da malo pretjerujemo u tim konstatacijama. Mislim da su ljudi postali potpuno ravnodušni. Ovo je više moja potreba da očistim dušu, nego da na nekoga utičem, ali to je način na koji mogu da funkcionišem kao ljudsko biće. Ako to još nekoga potakne, ja ću biti vrlo sretna, a ako ne potakne, onda sam makar sama probala.