Jedna od direktnih posljedica ratnih dešavanja u BiH je povećan broj oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja. Prema posljednjim zvaničnim podacima, u Bosni i Hercegovini više od 4.500 građana boluje od PTSP-a, a do sada ih je 1.400 izvršilo samoubistvo.
„Primijetila sam prvo nespavanje, male sitnice su me smetale, udaljavanje od dragih osoba. To se izrazilo najviše 2007. godine. Bilo je dosta gubitaka u ratu s moje strane porodice. Onda je kulminiralo poslije smrti moje majke. Ne znam koliko mogu dalje da pričam“, ovako za naš program priču počinje Sarajka Sadeta koja se sa posttraumatskim stresnim poremećajem bori već godinama.
Razdražljivost, nesanica, stalno prisustvo traumatskih događaja i njihovo vraćanje - samo su neki od simptoma PTSP-a. Radi se o direktnim posljedicama ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Husnija Sefer, bivši logoraš i ratni veteran, ima ih svakodnevno. Koristi lijekove, no, najteže mu pada to što se država o ovoj kategoriji stanovništva ne brine. Husnija, kao i većina oboljelih, jedva sastavlja kraj sa krajem, a mjesečno sa tročlanom porodicom živi od 155 eura.
„Volio bih kad bih mogao bar ženu da uposlim, da negdje radi. Možda bi bilo malo lakše. Žao mi je djece. Baš momentalno kćerka ide na Elektrotehnički fakultet. Dok je ovih finansijskih problema, ja ne znam – evo, ako ovu godinu završi, dogodine ne znam kako će, vjerujte. Ja ne mogu sa 310 maraka – ja ne plaćam nikakve dadžbine, ja ne plaćam ni grijanje, ni vodu, ni stanarinu. Ja ništa ne plaćam. Ne mogu ja s 310 maraka. Ja teško kraj s krajem držim. Vjerujte“, priča Sefer.
Prema posljednjim zvaničnim podacima, u Bosni i Hercegovini više od 4.500 građana boluje od PTSP-a, a do sada ih je 1.400 izvršilo samoubistvo. Poražavajuća je činjenica da država ne brine o ovim ljudima, nema programa za njihovo liječenje i prepušteni su sami sebi.
Socijalna sigurnost, ponos i dostojanstvo
Okupljeni su, uglavnom, u lokalna udruženja koja nastoje da im pomognu kroz različite vidove edukacije i razgovora. Sarajevsko udruženje oboljelih od PTSP-a “Život” djeluje već pet godina. Iako ne postoji vremenska odrednica kada se oboljenje može pojaviti, predsjednik Kerim Toholj za naš program kaže kako su oba entiteta i država oboljelima uskratili prava na invalidninu ukoliko se nisu prijavili do 1997.
„Ovo što sada država radi, ovo su veće traume kod ljudi, koliko ja vidim, nego što su imali tokom rata. Država radi jednu vrstu hajke i progona tih ljudi na način što su im prvo uskratili bilo kakva prava po pitanju toga. Sada se posljednju godinu dana vrši jedna velika hajka i progon ljudi – ucjenama, oduzimanjem vozačkih dozvola, slanjem na vanredne ljekarske preglede koje osoba koja ide na pregled mora platiti u iznosu od 125 maraka. Tako mogu slobodno reći – nema nikakve brige što se tiče države prema tim ljudima“, ocjenjuje Toholj.
Oboljeli od PTPS-a navode da bi se bolje osjećali kada bi za ovu populaciju bila izgrađena ustanova u kojoj bi na jednom mjestu imali sve što im je potrebno. Na to upozoravaju i stručnjaci koji ocjenjuju da bi se ovaj problem, bez odgovarajućih programa prevencije, mogao prenijeti i na buduće generacije. Prema riječima neuropsihijatra Senadina Ljubovića, radi se o vrlo razdražljivoj populaciji, čije djelovanje, ukoliko se ne liječi na pravi način, može biti pogubno za društvo i okolinu.
„Ljudi ne razumiju problem. Najlakše je prema ovim kategorijama, ovakvu vrstu žrtava – koje formalno imaju sve, znači, imaju ruke i noge i nije ranjen – prema njima se odnositi bahato. Država se tako odnosi. Nažalost, i dio stručne javnosti, što je potpuno neutemeljeno, tako se odnosi. Nema razumijevanja. Razumijevanja je sve manje i manje“, smatra Ljubović.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, susjedna Hrvatska pomaže osobama oboljelim od PTSP-a. Donesen je zakon kojim se omogućava da sve osobe, bez obzira kada se bolest pojavi, mogu dobiti invalidninu.
„Postoje uslovi da bi se neko oporavio od ovoga, što je vrlo teško drugima prezentirati. Dva uslova se moraju zadovoljiti. On mora na neki način imati svoju socijalnu sigurnost, imati gdje da živi i od čega da živi. Drugo, mora mu se koliko-toliko vratiti ponos i dostojanstvo i smisao žrtve koju je imao. Ako se to zadovolji, mogućnost oporavka, bez obzira kad krene, apsolutno je moguća, nekad vrlo značajna, nekad malo manje, ali u svakom slučaju, ti ljudi se mogu oporaviti, subjektivno se bolje osjećati i bolje u životu funkcionisati“, navodi neuropsihijatar Senadin Ljubović.
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
„Primijetila sam prvo nespavanje, male sitnice su me smetale, udaljavanje od dragih osoba. To se izrazilo najviše 2007. godine. Bilo je dosta gubitaka u ratu s moje strane porodice. Onda je kulminiralo poslije smrti moje majke. Ne znam koliko mogu dalje da pričam“, ovako za naš program priču počinje Sarajka Sadeta koja se sa posttraumatskim stresnim poremećajem bori već godinama.
Razdražljivost, nesanica, stalno prisustvo traumatskih događaja i njihovo vraćanje - samo su neki od simptoma PTSP-a. Radi se o direktnim posljedicama ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Husnija Sefer, bivši logoraš i ratni veteran, ima ih svakodnevno. Koristi lijekove, no, najteže mu pada to što se država o ovoj kategoriji stanovništva ne brine. Husnija, kao i većina oboljelih, jedva sastavlja kraj sa krajem, a mjesečno sa tročlanom porodicom živi od 155 eura.
„Volio bih kad bih mogao bar ženu da uposlim, da negdje radi. Možda bi bilo malo lakše. Žao mi je djece. Baš momentalno kćerka ide na Elektrotehnički fakultet. Dok je ovih finansijskih problema, ja ne znam – evo, ako ovu godinu završi, dogodine ne znam kako će, vjerujte. Ja ne mogu sa 310 maraka – ja ne plaćam nikakve dadžbine, ja ne plaćam ni grijanje, ni vodu, ni stanarinu. Ja ništa ne plaćam. Ne mogu ja s 310 maraka. Ja teško kraj s krajem držim. Vjerujte“, priča Sefer.
Prema posljednjim zvaničnim podacima, u Bosni i Hercegovini više od 4.500 građana boluje od PTSP-a, a do sada ih je 1.400 izvršilo samoubistvo. Poražavajuća je činjenica da država ne brine o ovim ljudima, nema programa za njihovo liječenje i prepušteni su sami sebi.
Socijalna sigurnost, ponos i dostojanstvo
Okupljeni su, uglavnom, u lokalna udruženja koja nastoje da im pomognu kroz različite vidove edukacije i razgovora. Sarajevsko udruženje oboljelih od PTSP-a “Život” djeluje već pet godina. Iako ne postoji vremenska odrednica kada se oboljenje može pojaviti, predsjednik Kerim Toholj za naš program kaže kako su oba entiteta i država oboljelima uskratili prava na invalidninu ukoliko se nisu prijavili do 1997.
„Ovo što sada država radi, ovo su veće traume kod ljudi, koliko ja vidim, nego što su imali tokom rata. Država radi jednu vrstu hajke i progona tih ljudi na način što su im prvo uskratili bilo kakva prava po pitanju toga. Sada se posljednju godinu dana vrši jedna velika hajka i progon ljudi – ucjenama, oduzimanjem vozačkih dozvola, slanjem na vanredne ljekarske preglede koje osoba koja ide na pregled mora platiti u iznosu od 125 maraka. Tako mogu slobodno reći – nema nikakve brige što se tiče države prema tim ljudima“, ocjenjuje Toholj.
Oboljeli od PTPS-a navode da bi se bolje osjećali kada bi za ovu populaciju bila izgrađena ustanova u kojoj bi na jednom mjestu imali sve što im je potrebno. Na to upozoravaju i stručnjaci koji ocjenjuju da bi se ovaj problem, bez odgovarajućih programa prevencije, mogao prenijeti i na buduće generacije. Prema riječima neuropsihijatra Senadina Ljubovića, radi se o vrlo razdražljivoj populaciji, čije djelovanje, ukoliko se ne liječi na pravi način, može biti pogubno za društvo i okolinu.
„Ljudi ne razumiju problem. Najlakše je prema ovim kategorijama, ovakvu vrstu žrtava – koje formalno imaju sve, znači, imaju ruke i noge i nije ranjen – prema njima se odnositi bahato. Država se tako odnosi. Nažalost, i dio stručne javnosti, što je potpuno neutemeljeno, tako se odnosi. Nema razumijevanja. Razumijevanja je sve manje i manje“, smatra Ljubović.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, susjedna Hrvatska pomaže osobama oboljelim od PTSP-a. Donesen je zakon kojim se omogućava da sve osobe, bez obzira kada se bolest pojavi, mogu dobiti invalidninu.
„Postoje uslovi da bi se neko oporavio od ovoga, što je vrlo teško drugima prezentirati. Dva uslova se moraju zadovoljiti. On mora na neki način imati svoju socijalnu sigurnost, imati gdje da živi i od čega da živi. Drugo, mora mu se koliko-toliko vratiti ponos i dostojanstvo i smisao žrtve koju je imao. Ako se to zadovolji, mogućnost oporavka, bez obzira kad krene, apsolutno je moguća, nekad vrlo značajna, nekad malo manje, ali u svakom slučaju, ti ljudi se mogu oporaviti, subjektivno se bolje osjećati i bolje u životu funkcionisati“, navodi neuropsihijatar Senadin Ljubović.
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.