Emancipacija nije mit, 'obitelj ili karijera' nije dilema, ali u ekonomskoj krizi, na žalost, žene prve nastradaju – ističe najprevođenija hrvatska književnica, publicistica i feministica Slavenka Drakulić.
U vrijeme krize, žene su prve koje gube, prve koje dobivaju otkaz i posljednje koje će biti zaposlene", upozorava Slavenka Drakulić:
"Naravno, kad treba zaposliti muškarca ili ženu, onda će se poslodavac, privatni kapitalist, ako bira između jednako obrazovanih žena i muškaraca, odlučiti za muškarca, jer, zbog prava žena na porodiljni dopust, ne želi imati taj dodatni 'trošak ili gubitak'. Postavlja se onda pitanje, zbog čega Crkva, zbog čega Država i zbog čega sve te ankete i pisanja o tome kako, ne znam, Hrvati umiru, kako ih je iz godine u godinu sve manje!? Dakle, čiji su problem djeca, samo privatni, ili je to, također i državna briga?!“
Podsjeća da je u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji emancipacija bila ozakonjena kroz državne institucije, 'odozgo prema dolje'. Žene su imale dosta prava, pa i jednaku plaću s muškarcima, za jednak rad. Iako je Drakulić i tada upozoravala da ta emancipacija nije cjelovita jer je ne prati i ravnopravnost u cjelokupnom društvu i privatnoj sferi, danas joj se čini da je to bio jako važan period u emancipaciji žena na ovim prostorima:
"Meni je ovih dana umrla mama, umrla je u 86-oj godini...i baš razmišljam ovih dana, kako bih joj 8.marta poklonila ljubičice, jaglace ili tako nešto i kako smo, kao mala djeca, išli okolo, tražili to cvijeće, radili priredbe u školama i kako se s njenom generacijom taj simbolični nivo izgubio. Istovremeno, bila je to generacija žena koja je doživjela punu emancipaciju, barem što se tiče našeg dijela svijeta."
Drakulić ocjenjuje da je stanje s emancipacijom danas puno lošije, ugrožena je, kaže, kapitalističkom logikom i raznim nametnutim ugovorima, a najstravičniji su oni kojima se žene obvezuje da, zbog posla, u neko dogledno vrijeme neće rađati.
Opasna su, kaže, i stanovišta da su sva ženska prava već ostvarena i da o njima više ne treba brinuti. Istina je, međutim, da se žene u 21. stoljeću moraju ponovo boriti za nova ili već osvojena socijalna prava, ali i svaki razgovor o emancipaciji danas, determiniran je ekonomskom krizom:
"Kad pogledate Španjolsku, Grčku, Italiju, Hrvatska je tu negdje, sve to, sva ta nezaposlenost ima stravične posljedice generalno, a posebno za položaj žene, koja je mlada, obrazovana, ali nezaposlena, ne može ostvariti obitelj, ne može sebi priuštiti dijete, jer nema posla. Dakle, mi možemo reći da je emancipacija danas donekle ostvarena, možemo reći i da su prava velika, ali ništa se od tih prava ne može iskoristiti zbog ekonomske krize."
Nažalost, nastavlja Slavenka Drakulić, 8. mart (za nju to, dodaje, nikad neće biti 8.ožujak) u neovisnoj je Hrvatskoj, iz neznanja, svrstan u 'nepodobne' socijalističke praznike, a riječ je o međunarodnom prazniku čija je simbolika jako važna da se čovječanstvo podsjeti kako je ženama bilo u ne tako davnoj povijesti:
"Davno me netko upozorio da su 1001. godine, na jednom crkvenom sinodu u Solunu glasali, odnosno da je taj crkveni sinod, sa samo jednim glasom viška, izglasao da 'žene jesu ljudska bića'!Prije toga su bile, negdje, na nivou životinja... valjda?!"
Lažna dilema
Tisuću godina nakon tog 'tijesnog priznanja' da su i žene ljudska bića, žene su, konačno, dobile i pravo glasa, tisuću po tisuću, ironično i zastrašujuće:
"Te su promjene, na sociološkom, psihološkom i kulturološkom nivou dosta spore, ali meni se čini da je, zapravo, uvijek najbolje pokazivati svojim primjerom, jer ne mora čovjek nešto tupiti i docirati svojoj djeci, ona sama vide da mama radi, vide da je to dobro, ili da to nije dobro, jer sigurno se uvijek može bolje.Ali, meni se nekako činilo da je, s druge strane, bilo važno, možda, žrtvovati jedan dio tog bavljenja djetetom, kao što je, recimo, vođenje na balet, ili klizanje, na račun toga da pokažeš tom istom djetetu da je taj jedan društveni angažman i posao, kao model, jako važno."
Dilemu 'obitelj ili karijera' smatra lažnom i ne slaže se s tezama poput onih engleske profesorice Cathrin Hakim, kako se većina žena, zapravo, želi bogato udati, ostati kod kuće i brinuti se za djecu:
"Mislim da su to nekakva medijska napuhavanja i ne bih tome posvećivala puno pažnje, ne možemo generalizirati niti me bilo koje istraživanje može uvjeriti da se većina žena želi bogato udati. Čak i žene koje su bogato udate, a ja ih znam, žele raditi i nešto napraviti u životu. I, kad vidim koliko žena i sa kakvim zadovoljstvom i strašću rade svoj posao, sasvim sigurno ne žele ostaviti posao zbog nekog 'princa na bijelom konju''. Kažem, nije to dilema, to su pojedinačne odluke, ali ipak je za ženu osnovno, a tako sam ja učila i svoju kćer i cijela moja generacija svoje kćeri, da bude ekonomski neovisna. Mislim da je to jako važno jer bilo koju odluku u životu koja je važna i koju će donijeti ovisit će, prije svega o njezinoj neovisnosti i mislim da su to žene, historijski gladajući, shvatile."
Slavenka Drakulić ne želi govoriti u ime svoje kćeri, Rujane Jeger, također nadarene književnice, ali uz sav javni angažman i posao, kaže da je zadovoljna 'kako je sve ispalo'.
"Djetetu je jako važno, dok je malo, da mama bude uz njega i zbog toga su ti porodiljni dopusti jako važni.Ali, nije mama jedina, postoji i tata, postoji i šira obitelj, kad zatreba, postoji i neka društvena zajednica koja bi trebala pružiti puno više no što pruža. Ja se sjećam tih 70-tih i 80-tih koliko su se nama se Amerikanke tada divile što imamo organiziran taj sistem vrtića.Sigurno da ondašnji vrtići nisu bili bog zna što, ali sigurno je bilo važno da ga možeš ostaviti u vrtiću.Danas, kad to ovisi o tome imaš li dovoljno novaca ili nemaš da platiš vrtić, ima li ili nema mjesta u vrtiću, ne znam kako to funkcionira. Nema više toliko ni baka servisa, jer ljudi ne stanuju više zajedno, ili će možda opet stanovati s bakama, zbog ekonomske krize?!“
„Ja samo kažem, sama za sebe, sigurno je da sam mogla bolje i više, sasvim sam sigurno mogla biti bolja mama, ali nisam nezadovoljna kako je to sve skupa ispalo.U svakom slučaju“, zaključuje poznata hrvatska književnica i feministica, „čini mi se da je vrlo važno uvijek se voditi tom mišlju da ženska djeca budu ekonomski neovisna."
U vrijeme krize, žene su prve koje gube, prve koje dobivaju otkaz i posljednje koje će biti zaposlene", upozorava Slavenka Drakulić:
"Naravno, kad treba zaposliti muškarca ili ženu, onda će se poslodavac, privatni kapitalist, ako bira između jednako obrazovanih žena i muškaraca, odlučiti za muškarca, jer, zbog prava žena na porodiljni dopust, ne želi imati taj dodatni 'trošak ili gubitak'. Postavlja se onda pitanje, zbog čega Crkva, zbog čega Država i zbog čega sve te ankete i pisanja o tome kako, ne znam, Hrvati umiru, kako ih je iz godine u godinu sve manje!? Dakle, čiji su problem djeca, samo privatni, ili je to, također i državna briga?!“
Podsjeća da je u bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji emancipacija bila ozakonjena kroz državne institucije, 'odozgo prema dolje'. Žene su imale dosta prava, pa i jednaku plaću s muškarcima, za jednak rad. Iako je Drakulić i tada upozoravala da ta emancipacija nije cjelovita jer je ne prati i ravnopravnost u cjelokupnom društvu i privatnoj sferi, danas joj se čini da je to bio jako važan period u emancipaciji žena na ovim prostorima:
"Meni je ovih dana umrla mama, umrla je u 86-oj godini...i baš razmišljam ovih dana, kako bih joj 8.marta poklonila ljubičice, jaglace ili tako nešto i kako smo, kao mala djeca, išli okolo, tražili to cvijeće, radili priredbe u školama i kako se s njenom generacijom taj simbolični nivo izgubio. Istovremeno, bila je to generacija žena koja je doživjela punu emancipaciju, barem što se tiče našeg dijela svijeta."
Drakulić ocjenjuje da je stanje s emancipacijom danas puno lošije, ugrožena je, kaže, kapitalističkom logikom i raznim nametnutim ugovorima, a najstravičniji su oni kojima se žene obvezuje da, zbog posla, u neko dogledno vrijeme neće rađati.
Opasna su, kaže, i stanovišta da su sva ženska prava već ostvarena i da o njima više ne treba brinuti. Istina je, međutim, da se žene u 21. stoljeću moraju ponovo boriti za nova ili već osvojena socijalna prava, ali i svaki razgovor o emancipaciji danas, determiniran je ekonomskom krizom:
"Kad pogledate Španjolsku, Grčku, Italiju, Hrvatska je tu negdje, sve to, sva ta nezaposlenost ima stravične posljedice generalno, a posebno za položaj žene, koja je mlada, obrazovana, ali nezaposlena, ne može ostvariti obitelj, ne može sebi priuštiti dijete, jer nema posla. Dakle, mi možemo reći da je emancipacija danas donekle ostvarena, možemo reći i da su prava velika, ali ništa se od tih prava ne može iskoristiti zbog ekonomske krize."
Nažalost, nastavlja Slavenka Drakulić, 8. mart (za nju to, dodaje, nikad neće biti 8.ožujak) u neovisnoj je Hrvatskoj, iz neznanja, svrstan u 'nepodobne' socijalističke praznike, a riječ je o međunarodnom prazniku čija je simbolika jako važna da se čovječanstvo podsjeti kako je ženama bilo u ne tako davnoj povijesti:
"Davno me netko upozorio da su 1001. godine, na jednom crkvenom sinodu u Solunu glasali, odnosno da je taj crkveni sinod, sa samo jednim glasom viška, izglasao da 'žene jesu ljudska bića'!Prije toga su bile, negdje, na nivou životinja... valjda?!"
Lažna dilema
Tisuću godina nakon tog 'tijesnog priznanja' da su i žene ljudska bića, žene su, konačno, dobile i pravo glasa, tisuću po tisuću, ironično i zastrašujuće:
"Te su promjene, na sociološkom, psihološkom i kulturološkom nivou dosta spore, ali meni se čini da je, zapravo, uvijek najbolje pokazivati svojim primjerom, jer ne mora čovjek nešto tupiti i docirati svojoj djeci, ona sama vide da mama radi, vide da je to dobro, ili da to nije dobro, jer sigurno se uvijek može bolje.Ali, meni se nekako činilo da je, s druge strane, bilo važno, možda, žrtvovati jedan dio tog bavljenja djetetom, kao što je, recimo, vođenje na balet, ili klizanje, na račun toga da pokažeš tom istom djetetu da je taj jedan društveni angažman i posao, kao model, jako važno."
Dilemu 'obitelj ili karijera' smatra lažnom i ne slaže se s tezama poput onih engleske profesorice Cathrin Hakim, kako se većina žena, zapravo, želi bogato udati, ostati kod kuće i brinuti se za djecu:
"Mislim da su to nekakva medijska napuhavanja i ne bih tome posvećivala puno pažnje, ne možemo generalizirati niti me bilo koje istraživanje može uvjeriti da se većina žena želi bogato udati. Čak i žene koje su bogato udate, a ja ih znam, žele raditi i nešto napraviti u životu. I, kad vidim koliko žena i sa kakvim zadovoljstvom i strašću rade svoj posao, sasvim sigurno ne žele ostaviti posao zbog nekog 'princa na bijelom konju''. Kažem, nije to dilema, to su pojedinačne odluke, ali ipak je za ženu osnovno, a tako sam ja učila i svoju kćer i cijela moja generacija svoje kćeri, da bude ekonomski neovisna. Mislim da je to jako važno jer bilo koju odluku u životu koja je važna i koju će donijeti ovisit će, prije svega o njezinoj neovisnosti i mislim da su to žene, historijski gladajući, shvatile."
Slavenka Drakulić ne želi govoriti u ime svoje kćeri, Rujane Jeger, također nadarene književnice, ali uz sav javni angažman i posao, kaže da je zadovoljna 'kako je sve ispalo'.
"Djetetu je jako važno, dok je malo, da mama bude uz njega i zbog toga su ti porodiljni dopusti jako važni.Ali, nije mama jedina, postoji i tata, postoji i šira obitelj, kad zatreba, postoji i neka društvena zajednica koja bi trebala pružiti puno više no što pruža. Ja se sjećam tih 70-tih i 80-tih koliko su se nama se Amerikanke tada divile što imamo organiziran taj sistem vrtića.Sigurno da ondašnji vrtići nisu bili bog zna što, ali sigurno je bilo važno da ga možeš ostaviti u vrtiću.Danas, kad to ovisi o tome imaš li dovoljno novaca ili nemaš da platiš vrtić, ima li ili nema mjesta u vrtiću, ne znam kako to funkcionira. Nema više toliko ni baka servisa, jer ljudi ne stanuju više zajedno, ili će možda opet stanovati s bakama, zbog ekonomske krize?!“
„Ja samo kažem, sama za sebe, sigurno je da sam mogla bolje i više, sasvim sam sigurno mogla biti bolja mama, ali nisam nezadovoljna kako je to sve skupa ispalo.U svakom slučaju“, zaključuje poznata hrvatska književnica i feministica, „čini mi se da je vrlo važno uvijek se voditi tom mišlju da ženska djeca budu ekonomski neovisna."