Gost je pisac Dragan Radulović, autor kataloga groteski "Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu", u kojoj govori o "junacima" i "vitezovima" tranzicije na Balkanu.
Prva knjiga izdata je 2005. godine, a nedavno je u okviru budvanskog Grad teatra predstavljeno i drugo izdanje namijenjeno čitaocima u Hrvatskoj. Objavio je i zbirku priča "Petrifikacija" (2001. godine), roman "Auschwitz Cafe" (2003. godine) i zbirku pripovjedaka "Splav Meduze" (2007. godine).
Radulović: To na određeni način i jeste vakuum, ali ne bih baš rekao da su to godine ničega. Na žalost, nama se na ovim prostorima, uz tu tranziciju, izlazak iz jednog sistema i ulazak u drugi, dogodio i rat. To su bile devedesete godine, koje su bile pune svakovrsnih užasa i koje bi svi mi najradije da zaboravimo. Mislim da se unutar tih devedesetih godina i unutar te tranzicije uzdigao jedan sloj ljudi koje nazivam vitezovi ništavila, ljudi koji su uspjeli da neke vrijedne i bitne stvari u životu pretvore u ništavilo i da na tom pretvaranju vrijednih stvari u ništavilo dobro prođu. Da li je to bio neki dobitak u politici, ili dobitak u opipljivijim stvarima tipa novca, to ne znam. Vitezovi ništavila na određeni način određuju naš život, oni definišu tranzicioni Disneyland. Knjiga se pojavila 2005. godine, poslije mog romana Auschwitz Cafe. Žanrovski sam je odredio kao katalog groteske, smatrajući negdje da ti likovi ne zaslužuju neki ozbiljni žanr. Ispostavilo se da je groteska pravi žanr za njih.
Radulović: Da, ali postoji i ona glasovita milost uobličenja. Vjerujem da služiti se samo onim što postoji u stvarnosti i nije baš uputno za pisca. Ipak, milost uobličenja, koju je Kiš često pominjao, mora da postoji. Sve to što se pojavljuje u stvarnosti mora da doživi svoju artikulaciju u književnoj formi. Jedino tako može biti relevantno. Nisu me mnogo privlačili oni postojeći vitezovi, koji se mogu empirijski lako verifikovati jer i nisu bili literarno zanimljivi. Više sam se oslanjao i želja mi je bila da osvijetlim fenomene, a ne postojeće ličnosti.
Radulović: To je ono zanimljivo, ona čuvena definicija čojstva i junaštva. Junaštvo je čuvati sebe od drugoga, a čojstvo je čuvati drugoga od sebe. Vjerujem da smo zaista devedesetih godina zaboravili na te principe i uzuse, tako da mnoge stvari koje nam se sada događaju svoj izvor imaju upravo u tim devedesetim godinama i u tim nedovršenim i neraščišćenim tranzicionim procesima. Oslobođeni smo od dogovornosti i dopustilo smo ljudima bez ikakve odgovornosti da oblikuju jedan svijet u kojemu je sve moguće.
Radulović: Vitezovi ništavila sadrže 21 lik. Tih 21 likova, koji egzistiraju u knjizi, su autorova reakcija na ono što bi smo uslovno rečeno nazvali stvarnost, ali nisam baš siguran da literatura opisuje stvarnost. Skloniji sam tezi ili tvrdnji da literatura proizvodi stvarnost. Vitezovi ništavila, upravo zbog te bliskosti sa onim što nam se događa, jeste vjerovatno moj najkomunikativniji tekst. Nemam baš visoko mišljenje o likovima koji egzistiraju u onome što bi smo nazvali stvarni svijet i koji određuju našu sudbinu. Mnogo su mi draži moji književni likovi i nisam htio previše da ih kontaminiram. Opisujući fenomene, naravno da sam se morao osloniti na svjedočanstva koja postoje u štampi, na tu jednoznačnost i preciznost koja je evidentna u medijima i naravno da su to uvijek neki elementi naše svakodnevnice.
Radulović: Zbog onoga što sam vidio od većine novinara u ovih 20 godina to je moj stav.
Radulović: Neće postati niti on, niti ijedan drugi lik jer su vitezovi završena priča, ne namjeravam ih dopisivati iako su me mnogi dobronamjerni čitaoci nagovarali na takav poduhvat. Završio sam sa tom pričom i to me više ne zanima. Zanimaju me druge stvari.
Svi smo mi vitezovi ništavila kada nam se to dopusti. Ova vlast, već 20 godina, nije osjetila niti jednom pred svojim građanima da nešto treba da plati, ili da zbog nečega treba da snosi odgovornost. Sasvim je prirodno da se iz toga rađa određena bahatost. Tu niko nikoga ne može, niti naučiti, niti upozoriti. Da đavo bude veći - što je vlast bahatija, to su izborni rezultati bolji.
Radulović: Bogami oni ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i rade ga pošteno. Oni ljudi koji smatraju da treba sačuvati određenu odgovornost - i prema sebi i prema drugima osobama - oni ljudi koji nastoje svojim djelovanjem da unaprijede život, ne samo svoj, ne samo sebi dragih ljudi, nego i drugih.
Radulović: Mislim da su na mjestu. Ne bih se plašio preteških riječi kada god treba govoriti o građanstvu i pojmu građanskog života u Crnoj Gori. Mislim da devedesete godine, i ono što se događalo kasnije, sasvim precizno oslikavaju kakvi smo. Dobro je govoriti precizno, pa i upotrebljavati teške riječi. Vjerujem da je upotreba preciznih i teških riječi nešto što nam treba i da je to društveno ljekovita stvar.
Prva knjiga izdata je 2005. godine, a nedavno je u okviru budvanskog Grad teatra predstavljeno i drugo izdanje namijenjeno čitaocima u Hrvatskoj. Objavio je i zbirku priča "Petrifikacija" (2001. godine), roman "Auschwitz Cafe" (2003. godine) i zbirku pripovjedaka "Splav Meduze" (2007. godine).
RSE: Zašto vitezovi ništavila, zašto u knjizi opisujete baš vrijeme koji mnogi u Crnoj Gori i na Balkanu doživljavaju kao vakuum, kao godine ničega?
Radulović: To na određeni način i jeste vakuum, ali ne bih baš rekao da su to godine ničega. Na žalost, nama se na ovim prostorima, uz tu tranziciju, izlazak iz jednog sistema i ulazak u drugi, dogodio i rat. To su bile devedesete godine, koje su bile pune svakovrsnih užasa i koje bi svi mi najradije da zaboravimo. Mislim da se unutar tih devedesetih godina i unutar te tranzicije uzdigao jedan sloj ljudi koje nazivam vitezovi ništavila, ljudi koji su uspjeli da neke vrijedne i bitne stvari u životu pretvore u ništavilo i da na tom pretvaranju vrijednih stvari u ništavilo dobro prođu. Da li je to bio neki dobitak u politici, ili dobitak u opipljivijim stvarima tipa novca, to ne znam. Vitezovi ništavila na određeni način određuju naš život, oni definišu tranzicioni Disneyland. Knjiga se pojavila 2005. godine, poslije mog romana Auschwitz Cafe. Žanrovski sam je odredio kao katalog groteske, smatrajući negdje da ti likovi ne zaslužuju neki ozbiljni žanr. Ispostavilo se da je groteska pravi žanr za njih.
RSE: Ta tjeskoba i tranziciono vrijeme jako je zahvalno za pisce - imate materijala i gotovo potpuno formirane likove svuda oko nas.
Radulović: Da, ali postoji i ona glasovita milost uobličenja. Vjerujem da služiti se samo onim što postoji u stvarnosti i nije baš uputno za pisca. Ipak, milost uobličenja, koju je Kiš često pominjao, mora da postoji. Sve to što se pojavljuje u stvarnosti mora da doživi svoju artikulaciju u književnoj formi. Jedino tako može biti relevantno. Nisu me mnogo privlačili oni postojeći vitezovi, koji se mogu empirijski lako verifikovati jer i nisu bili literarno zanimljivi. Više sam se oslanjao i želja mi je bila da osvijetlim fenomene, a ne postojeće ličnosti.
RSE: Kažete - oni mogu biti sve, a da stvarno ne budu ništa, njih ništa ne obavezuje, njima je sve svejedno. Da zlo bude veće, kao da je i nama postalo svejedno, kao da smo i mi oslobođeni svake odgovornosti. Gdje se po vama među Crnogorcima izgubio taj osjećaj odgovornosti?
Radulović: To je ono zanimljivo, ona čuvena definicija čojstva i junaštva. Junaštvo je čuvati sebe od drugoga, a čojstvo je čuvati drugoga od sebe. Vjerujem da smo zaista devedesetih godina zaboravili na te principe i uzuse, tako da mnoge stvari koje nam se sada događaju svoj izvor imaju upravo u tim devedesetim godinama i u tim nedovršenim i neraščišćenim tranzicionim procesima. Oslobođeni smo od dogovornosti i dopustilo smo ljudima bez ikakve odgovornosti da oblikuju jedan svijet u kojemu je sve moguće.
RSE: Neke sličnosti sa realnim osobama, realnim ljudima u ovom vremenu su velike. Da li su ljudi o kojima pišete osobe koje prepoznamo na TV-u i u novinskim tekstovima? Pominjete političare, biznismene, novinare, intelektualce. Koji ljudi, iz kojih profesija, su vama bili najviše inspirativni?
Radulović: Vitezovi ništavila sadrže 21 lik. Tih 21 likova, koji egzistiraju u knjizi, su autorova reakcija na ono što bi smo uslovno rečeno nazvali stvarnost, ali nisam baš siguran da literatura opisuje stvarnost. Skloniji sam tezi ili tvrdnji da literatura proizvodi stvarnost. Vitezovi ništavila, upravo zbog te bliskosti sa onim što nam se događa, jeste vjerovatno moj najkomunikativniji tekst. Nemam baš visoko mišljenje o likovima koji egzistiraju u onome što bi smo nazvali stvarni svijet i koji određuju našu sudbinu. Mnogo su mi draži moji književni likovi i nisam htio previše da ih kontaminiram. Opisujući fenomene, naravno da sam se morao osloniti na svjedočanstva koja postoje u štampi, na tu jednoznačnost i preciznost koja je evidentna u medijima i naravno da su to uvijek neki elementi naše svakodnevnice.
RSE: Za novinare kažete da su u suštini žalosna pojava, bez obzira da li poslove obavljaju za vlast ili opoziciju?
Radulović: Zbog onoga što sam vidio od većine novinara u ovih 20 godina to je moj stav.
RSE: Da li je među vitezovima i neki gradonačelnik nekog crnogorskog grada ili će postati vitez u nekoj narednoj priči?
Radulović: Neće postati niti on, niti ijedan drugi lik jer su vitezovi završena priča, ne namjeravam ih dopisivati iako su me mnogi dobronamjerni čitaoci nagovarali na takav poduhvat. Završio sam sa tom pričom i to me više ne zanima. Zanimaju me druge stvari.
Svi smo mi vitezovi ništavila kada nam se to dopusti. Ova vlast, već 20 godina, nije osjetila niti jednom pred svojim građanima da nešto treba da plati, ili da zbog nečega treba da snosi odgovornost. Sasvim je prirodno da se iz toga rađa određena bahatost. Tu niko nikoga ne može, niti naučiti, niti upozoriti. Da đavo bude veći - što je vlast bahatija, to su izborni rezultati bolji.
RSE: Ko su junaci naše tranzicije, da li ih uopše ima? Ko to danas prkosi vitezovima ništavila?
Radulović: Bogami oni ljudi koji ozbiljno shvataju svoj posao i rade ga pošteno. Oni ljudi koji smatraju da treba sačuvati određenu odgovornost - i prema sebi i prema drugima osobama - oni ljudi koji nastoje svojim djelovanjem da unaprijede život, ne samo svoj, ne samo sebi dragih ljudi, nego i drugih.
RSE: Ljude koje poznajem i koji poznaju Crnu Goru, kada govore o onome što nam se događa u zadnjih 20 godina, kažu da postoji jedna konstantna i da su Crnogorci u građanskom smislu kukavice i neznalice. Da li su to preteške riječi ili su na mjestu?
Radulović: Mislim da su na mjestu. Ne bih se plašio preteških riječi kada god treba govoriti o građanstvu i pojmu građanskog života u Crnoj Gori. Mislim da devedesete godine, i ono što se događalo kasnije, sasvim precizno oslikavaju kakvi smo. Dobro je govoriti precizno, pa i upotrebljavati teške riječi. Vjerujem da je upotreba preciznih i teških riječi nešto što nam treba i da je to društveno ljekovita stvar.
