Ron Synovitz, priredio Nedim Dervišbegović
Pijane proslave, trikovi s mačevima i nepristojne geste svakako ne bi trebali biti dio olimpijskih igara.
Ali i takve stvari su razlog za neke od nezaboravnih epizoda u istoriji ljetnih i zimskih igara.
Ruska vlada je u maju javno obznanila da će olimpijskom timu biti zabranjeno da konzumira alkohol tokom igara. Ne samo atletičarima, već i članovima delegacije koji su u njihovoj pratnji.
Moskva nije objasnila razlog za ovu odluku.
Međutim, na prošlim zimskim igrama u Vankuveru prije dvije godine ruski tim je bio veliko razočarenje. Kući su donijeli samo 14 medalja, a neki su ih vidjeli kao kandidate za 50 odličja.
Ono u čemu je tim bio izvanredan su bile zabave. Tokom jedne od njih čak su postavili imitaciju dva aparata za točenje goriva iz kojih su gostima služili votku i viski.
Ali pijančenje nije jedini način lošeg ponašanaja o kojem se priča uoči londonskih igara.
Australijski olimpijski komitet je ovog mjeseca odlučio da dvoje plivača, Nick D'Arcy i Kenrick Monk, kazni hitnim povratkom kući nakon nastupa na igrama.
Razlog? Postavljanje fotografija na Facebooku na kojima dvoje sportista pozira sa vatrenim oružjem. Zvaničnici su rekli da je takvo ponašanje dijametralno suprotno imidžu koji sportisti trebaju imati u javnosti.
Tokom godina, lista slučajeva nesportskog ponašanja na Igrama je toliko narasla da bi mogla poslužiti kao osnova za mini-Olimpijadu ozloglašenih incidenata.
Na igrama u Atini 2004. godine, iranski džudista Araš Miresmaili se počastio obilnom gozbom noć uoči borbe nakon čega je bio diskvalifikovan zbog prekoračenja dozvoljene težine. Njegovo objašnjenje je bilo da je to bio njegov način protesta zbog toga što se trebao suočiti sa protivnikom iz Izraela, zemlje koju islamska republika ne priznaje.
Marihuana i demoliranje
Taj slučaj priziva potez poljskog skakača s motkom Wladyslawa Kozakiewicza koji je na igrama u Moskvi napravio opsceni gest prema publici koja mu nije bila naklonjena i koja je navijala za ruskog atletičara Konstantina Volkova. Gesta, koje je bila slavljena u Poljskoj, tadašnjem sovjetskom satelitu, umalo ga je koštala zlatne medalje.
Ponekad, loše ponašanje uključuje i upotrebu rekvizita.
Za vrijeme ljetnih igara u Montrealu, Boris Oniščenko, mačevalačka zvijezda iz bivšeg Sovjetskog Saveza, je zaprepastio svog britanskog suparnika kada je zabilježio poen iako ga nije ni dotakao svojim oružjem.
Sudije su otkrile da je Oniščenkov mač bio opremljen dugmetom pomoću kojeg je, kada ga pritisne, bilježio poen u elektroničkom sistemu za brojanje. Nakon toga, i on i čitav sovjetski mačevalački tim su bili diskvalifikovani.
Drugi načini pomoću kojih su olimpijci postajali ozloglašeni idu u rasponu od korištenja nedozvoljenih stimulansa do pokazivanja nezadovoljstva prilikom primanja odličja.
Kanadski sprinter Beh Johnson je ekspresno postao poznat, a odmah zatim i ozloglašen, kada je osvojio zlatnu medalju u trci na sto metara na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine koja mu je ubrzo oduzeta zbog dopinga.
Na zimskim igrama u Naganu 1998. godine, Johnosnov sunarodnjak Ross Rebagliati usšao je u istoriju kao prvi osvajač zlatne medalje u snoubordingu.
Nekoliko sati poslije ona mu je oduzeta jer je doping test otkrio da je koristio marihuanu. U još manje uobičajenom preokretu, medalja mu je vraćena jer marihuana tada nije bila na listi zabranjenih supstanci Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Švedski hrvač armenskog porijekla Ara Abrahamian je postao poznat zbog pogrešnog razloga kada je na ljetnim igrama u Pekingu namjerno na pod bacio bronzanu medalju, samo nekoliko trenutaka nakon što mu je okačena oko vrata. Ovaj potez, kojim je protestovao zbog gubitka u polufinalu, donio mu je direktnu diskvalifikaciju.
Najnasilniji ispad ipak je demoliranje hotelskih soba od strane američkog hokejaškog tima u Naganu, nakon što ih je niz poraza koštao nastavka takmičenja.
Ove epizode iz olimpijske istorije vjerovatno nisu inspiracija koju svijet očekuje od Igara, ali bez njih one ne bi bile iste.
Pijane proslave, trikovi s mačevima i nepristojne geste svakako ne bi trebali biti dio olimpijskih igara.
Ali i takve stvari su razlog za neke od nezaboravnih epizoda u istoriji ljetnih i zimskih igara.
Ruska vlada je u maju javno obznanila da će olimpijskom timu biti zabranjeno da konzumira alkohol tokom igara. Ne samo atletičarima, već i članovima delegacije koji su u njihovoj pratnji.
Moskva nije objasnila razlog za ovu odluku.
Međutim, na prošlim zimskim igrama u Vankuveru prije dvije godine ruski tim je bio veliko razočarenje. Kući su donijeli samo 14 medalja, a neki su ih vidjeli kao kandidate za 50 odličja.
Ono u čemu je tim bio izvanredan su bile zabave. Tokom jedne od njih čak su postavili imitaciju dva aparata za točenje goriva iz kojih su gostima služili votku i viski.
Ali pijančenje nije jedini način lošeg ponašanaja o kojem se priča uoči londonskih igara.
Australijski olimpijski komitet je ovog mjeseca odlučio da dvoje plivača, Nick D'Arcy i Kenrick Monk, kazni hitnim povratkom kući nakon nastupa na igrama.
Razlog? Postavljanje fotografija na Facebooku na kojima dvoje sportista pozira sa vatrenim oružjem. Zvaničnici su rekli da je takvo ponašanje dijametralno suprotno imidžu koji sportisti trebaju imati u javnosti.
Tokom godina, lista slučajeva nesportskog ponašanja na Igrama je toliko narasla da bi mogla poslužiti kao osnova za mini-Olimpijadu ozloglašenih incidenata.
Na igrama u Atini 2004. godine, iranski džudista Araš Miresmaili se počastio obilnom gozbom noć uoči borbe nakon čega je bio diskvalifikovan zbog prekoračenja dozvoljene težine. Njegovo objašnjenje je bilo da je to bio njegov način protesta zbog toga što se trebao suočiti sa protivnikom iz Izraela, zemlje koju islamska republika ne priznaje.
Marihuana i demoliranje
Taj slučaj priziva potez poljskog skakača s motkom Wladyslawa Kozakiewicza koji je na igrama u Moskvi napravio opsceni gest prema publici koja mu nije bila naklonjena i koja je navijala za ruskog atletičara Konstantina Volkova. Gesta, koje je bila slavljena u Poljskoj, tadašnjem sovjetskom satelitu, umalo ga je koštala zlatne medalje.
Ponekad, loše ponašanje uključuje i upotrebu rekvizita.
Za vrijeme ljetnih igara u Montrealu, Boris Oniščenko, mačevalačka zvijezda iz bivšeg Sovjetskog Saveza, je zaprepastio svog britanskog suparnika kada je zabilježio poen iako ga nije ni dotakao svojim oružjem.
Sudije su otkrile da je Oniščenkov mač bio opremljen dugmetom pomoću kojeg je, kada ga pritisne, bilježio poen u elektroničkom sistemu za brojanje. Nakon toga, i on i čitav sovjetski mačevalački tim su bili diskvalifikovani.
Drugi načini pomoću kojih su olimpijci postajali ozloglašeni idu u rasponu od korištenja nedozvoljenih stimulansa do pokazivanja nezadovoljstva prilikom primanja odličja.
Kanadski sprinter Beh Johnson je ekspresno postao poznat, a odmah zatim i ozloglašen, kada je osvojio zlatnu medalju u trci na sto metara na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. godine koja mu je ubrzo oduzeta zbog dopinga.
Na zimskim igrama u Naganu 1998. godine, Johnosnov sunarodnjak Ross Rebagliati usšao je u istoriju kao prvi osvajač zlatne medalje u snoubordingu.
Nekoliko sati poslije ona mu je oduzeta jer je doping test otkrio da je koristio marihuanu. U još manje uobičajenom preokretu, medalja mu je vraćena jer marihuana tada nije bila na listi zabranjenih supstanci Međunarodnog olimpijskog komiteta.
Švedski hrvač armenskog porijekla Ara Abrahamian je postao poznat zbog pogrešnog razloga kada je na ljetnim igrama u Pekingu namjerno na pod bacio bronzanu medalju, samo nekoliko trenutaka nakon što mu je okačena oko vrata. Ovaj potez, kojim je protestovao zbog gubitka u polufinalu, donio mu je direktnu diskvalifikaciju.
Najnasilniji ispad ipak je demoliranje hotelskih soba od strane američkog hokejaškog tima u Naganu, nakon što ih je niz poraza koštao nastavka takmičenja.
Ove epizode iz olimpijske istorije vjerovatno nisu inspiracija koju svijet očekuje od Igara, ali bez njih one ne bi bile iste.