Vlasti su učinile mali korak naprijed u poboljšanju uslova za osnovce iz Donjih Hrgova kod Gradačca, nakon priče iz TV Liberty magazina o ovim školarcima koji, da bi otišli u toalet, moraju izaći iz škole i otići u obližnju šumu gdje su mještani skovali vanjski, improvizirani WC.
Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona uplatilo je novac za gradnju toaleta u školi i nakon zimskog raspusta djeca će imati koliko-toliko normalne uvjete školovanja. No brojni su i drugi problemi koji muče ovu djecu, o čemu smo razgovarali sa roditeljima, djelatnicima škole i mještanima.
Kvalitet obrazovanja djece u BiH ovisi jedino o tome u kojem dijelu zemlje dijete živi. Jedni su nacionalno podijeljeni, a drugi materijalno. Dok u nekim školama djeca se obrazuju sa najsuvremenijom opremom, drugi rade na najprimitivniji način jer nemaju osnovne uvjete rada.
U Hrgovima Donjim u Gradačcu djeca ako žele do toaleta moraju u obližnju šumu pored škole. Uz to nemaju ni grijanje već ih grije peć na loženje. Ručice peru hladnom vodom, zbog čega vrlo često obolijevaju. Roditelji djece u Donjim Hrgovima ne kriju ogorčenje:
I pored ovakvih uvjeta rada, roditelji se opet pribojavaju da se ova škola ne ugasi:
Za učenike Osnovnoj šloli u Hrgovima sat tjelesnog odgoja održava se u učionici. Gimnastika ili osnovno zagrijavanje za ovu djecu je pojam, uspiju uraditi samo poneki kolut naprijed na tepihu učionice.
„Jer salu za tjelesno nemamo. Škola je mala, djece je malo. Ove godine ih je devetoro, sljedeće godine bi trebalo biti malo više. Kad je zimski period, radimo u učionici, igramo se, to su ige gađanja u tablu, metu, u korpu – jer nemamo koš pa da gađamo u njega. Malo tjelesnog možemo i na itisonu, čist je itison jer se svaki dan usisava", kaže učiteljica Olga Marjanović.
Direktor Osnovne škole Srnice Munir Karač, pod čijom je ingerencijom i ova škola u Hrgovima, kaže nam da se u obrazovanje djece veoma malo ulaže:
„Tražimo osnovne stvari, krede, da imamo neke papiriće – nažalost, nekada čak ni to ne možemo da obezbijedimo. Obrazovanje je svedeno na tako nizak nivo, na najmanju moguću mjeru", naglašava Karač.
Ovu školu u Hrgovima prije rata pohađalo je na stotine djece, u školu se išlo u dvije smjene, a od šezdesetih godina, kada je škola obnovljena, ništa se nije promijenilo, kaže nam predsjednik Mjesne zajednice Jakov Marjanović:
„Radi se na najprimitivniji način i više se ništa nije mijenjalo. Jedino što nema više Titine slike i drugi je naziv škole, a ostalo je sve isto", konstatuje Marjanović.
Da su bolji uvjeti u područnim školama, djeca ne bi odlazila u gradske škole, a niti bi postojala opasnost da se ova škola ugasi. Jakov Marjanović upozorava da bi se gašenjem škole počelo polako gasiti i selo:
„Ukidanjem škole iselilo bi se i ovo ljudi što ih ima. Sad je malo iseljavanje u stagnaciji, ali nemaju se roditelji čemu nadati ako im djeca ne mogu ići tu u školu.“
Učiteljica Olgica, koja naredne školske godine odlazi u mirovinu, optimistična je i često moli roditelje da djecu ne vode u grad, već da zajedno sačuvaju školu u Hrgovima:
„Nadam se da se neće ugasiti ova škola, bar tamo za jedno pet, šest godina, jer svake godine ima jedno, dvoje, troje djece, sljedeće godine bi trebalo biti troje, četvero da se upišu. Sve bi ove klupe bile zauzete i možda bi nam trebala koja klupa. Nadamo se da ćemo morati tražiti još koje klupu od centralne škole iz Senica da nam dostave", kaže učiteljica.
Kada je nakon rata ova škola u Donjim Hrgovima počela raditi, sve što je u nju uloženo stiglo je ili od roditelja djece ili dobrih ljudi. Vrijeme je, smatraju ovdašnji stanovnici, da se i institucije prenu iz sna. Jer obrazovanje je budućnost, a budućnost ovdje kao da netko želi pretvoriti u prošlost.
Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona uplatilo je novac za gradnju toaleta u školi i nakon zimskog raspusta djeca će imati koliko-toliko normalne uvjete školovanja. No brojni su i drugi problemi koji muče ovu djecu, o čemu smo razgovarali sa roditeljima, djelatnicima škole i mještanima.
Kvalitet obrazovanja djece u BiH ovisi jedino o tome u kojem dijelu zemlje dijete živi. Jedni su nacionalno podijeljeni, a drugi materijalno. Dok u nekim školama djeca se obrazuju sa najsuvremenijom opremom, drugi rade na najprimitivniji način jer nemaju osnovne uvjete rada.
U Hrgovima Donjim u Gradačcu djeca ako žele do toaleta moraju u obližnju šumu pored škole. Uz to nemaju ni grijanje već ih grije peć na loženje. Ručice peru hladnom vodom, zbog čega vrlo često obolijevaju. Roditelji djece u Donjim Hrgovima ne kriju ogorčenje:
I pored ovakvih uvjeta rada, roditelji se opet pribojavaju da se ova škola ne ugasi:
Za učenike Osnovnoj šloli u Hrgovima sat tjelesnog odgoja održava se u učionici. Gimnastika ili osnovno zagrijavanje za ovu djecu je pojam, uspiju uraditi samo poneki kolut naprijed na tepihu učionice.
„Jer salu za tjelesno nemamo. Škola je mala, djece je malo. Ove godine ih je devetoro, sljedeće godine bi trebalo biti malo više. Kad je zimski period, radimo u učionici, igramo se, to su ige gađanja u tablu, metu, u korpu – jer nemamo koš pa da gađamo u njega. Malo tjelesnog možemo i na itisonu, čist je itison jer se svaki dan usisava", kaže učiteljica Olga Marjanović.
Direktor Osnovne škole Srnice Munir Karač, pod čijom je ingerencijom i ova škola u Hrgovima, kaže nam da se u obrazovanje djece veoma malo ulaže:
„Tražimo osnovne stvari, krede, da imamo neke papiriće – nažalost, nekada čak ni to ne možemo da obezbijedimo. Obrazovanje je svedeno na tako nizak nivo, na najmanju moguću mjeru", naglašava Karač.
Ovu školu u Hrgovima prije rata pohađalo je na stotine djece, u školu se išlo u dvije smjene, a od šezdesetih godina, kada je škola obnovljena, ništa se nije promijenilo, kaže nam predsjednik Mjesne zajednice Jakov Marjanović:
„Radi se na najprimitivniji način i više se ništa nije mijenjalo. Jedino što nema više Titine slike i drugi je naziv škole, a ostalo je sve isto", konstatuje Marjanović.
Da su bolji uvjeti u područnim školama, djeca ne bi odlazila u gradske škole, a niti bi postojala opasnost da se ova škola ugasi. Jakov Marjanović upozorava da bi se gašenjem škole počelo polako gasiti i selo:
„Ukidanjem škole iselilo bi se i ovo ljudi što ih ima. Sad je malo iseljavanje u stagnaciji, ali nemaju se roditelji čemu nadati ako im djeca ne mogu ići tu u školu.“
Učiteljica Olgica, koja naredne školske godine odlazi u mirovinu, optimistična je i često moli roditelje da djecu ne vode u grad, već da zajedno sačuvaju školu u Hrgovima:
„Nadam se da se neće ugasiti ova škola, bar tamo za jedno pet, šest godina, jer svake godine ima jedno, dvoje, troje djece, sljedeće godine bi trebalo biti troje, četvero da se upišu. Sve bi ove klupe bile zauzete i možda bi nam trebala koja klupa. Nadamo se da ćemo morati tražiti još koje klupu od centralne škole iz Senica da nam dostave", kaže učiteljica.
Kada je nakon rata ova škola u Donjim Hrgovima počela raditi, sve što je u nju uloženo stiglo je ili od roditelja djece ili dobrih ljudi. Vrijeme je, smatraju ovdašnji stanovnici, da se i institucije prenu iz sna. Jer obrazovanje je budućnost, a budućnost ovdje kao da netko želi pretvoriti u prošlost.
