Ovonedjeljna posjeta premijera Srbije Aleksandra Vučića Vašingtonu, i njegovi susreti s američkim potpredsjednikom Džozefom Bajdenom (Joseph Biden) i državnim sekretarom Džonom Kerijem (John Kerry), dobar su primjer za studiju o „diplomatiji kao umjetnosti da pustite drugoga da radi što vi želite“. Ono što je o toj posjeti javno rečeno – prije svega u intervjuima i izjavama samog premijera Srbije namijenjenim srbijanskoj javnosti i u prilično škrtim saopštenjima domaćina – zanimljivo je, prije svega, po nagovještajima onoga što nije rečeno. Tako kad Vučić poručuje javnosti Srbije kako je u Vašingtonu primljen s poštovanjem za ono što Srbija radi to treba razumjeti kao nastojanje da se ta javnost uvjeri kako nije bilo pritisaka ni zahtjeva – pogotovu ne ucjena – da Srbija radi po nalozima Zapada. To jeste značajno pred javnošću koja je upravo od njenih vlasti od vremena jugoslovenske krize i ratova devedesetih zastrašivana „antisrpskom zaverom“ i osjećanjem kako je „ceo svet protiv nas“ u čemu je nezanemarljivu ulogu imao i sam Vučić u vrijeme kad je u Miloševićevoj vlasti bio službeno zadužen za cenzuru medija.
Ali, kad i sam Vučić kaže kako je uvažavanje prema Srbiji iskazano „uprkos činjenici da mnogo još treba da se uradi da bi se ispunili standardi koje su postavile Sjedinjene Države“ i „očekivanja potpredsednika Bajdena“ onda i škrta saopštenja i izjave s američke strane daju povoda za razmišljanje o onome što je rečeno „iza zatvorenih vrata“.
Tada, recimo, usputna napomena u Tanjugovom izvještaju kako su se „dva zvaničnika“ – Bajden i Vučić – „dotakla i slučaja braže Bitići“ zvuči kao upadljivo ublažena verzija rečenice iz saopštenja iz kabineta američkog potpredsjednika kako je bilo riječi i o „brojnim slučajevima iz sfere vladavine prava“.
Na neke od tih slučajeva ukazuje se recimo u pismu koje je Bajdenu uoči ranijeg odgođenog susreta s Vučićem poslao Hju Viliamson (Hugh Williamson) iz evropsko-centralnoazijskog odjeljenja organizacije Human Rigths Watch. U tom se pismu – pored ostalog – navodi kako za egzekuciju trojice braće Bitići, američkih državljana albanskog porijekla, u srpskom policijskom trening centru još 1999. godine niko još nije kažnjen kao ni za prenos tijela 900 ubijenih Albanaca u Srbiju i njihovo pokopavanje opet u krugu policijskog trening centra, zbog čega se potpredsjedniku preporučuje da od Srbije traži veću efikasnost u istraživanju i kažnjavanju ratnih zločina. Human Rights Watch je, takođe, obavijestio potpredsjednika o svom istraživanju među 28 novinara u Srbiji koji su, od oktobra 2014. do marta 2015, prijavili fizičke napade i prijetnje, uključujući i pijetnje smrću, zbog izvještavanja o ratnim zločinima i korupciji.
Na sve te teme u pismu Bajdenu neposredno uoči sastanka s Vučićem ukazalo je i pet članova američkog Kongresa: oni, takođe, insistiraju da Srbija svoj reformski kurs i evropsko opredjeljenje potvrdi u borbi protiv korupcije, za koju optužuju i samog premijerovog brata; u pronalaženju i kažnjavanju ubica braće Bitići; u poštovanju slobode medija koja je „na najnižoj tački od vremena diktature Slobodana Miloševića“; u izboru između evropskih vrijednosti i bliskosti s Putinovom Rusijom s kojom je nedavno učestvovala u vojnoj vježbi „Slavensko bratstvo 2015“.
„Premijer Vučić dao je impresivna obećanja tokom junske posjete Vašingtonu i mi se nadamo da će se od njega tražiti da ispuni ta obećanja ... Narod Srbije i američka poslovna zajednica imaće koristi od veće transparentnosti, slobode štampe i odanosti premijera Vučića vladavini prava“ – kaže se u pismu članova Kongresa potpredsjedniku Bajdenu.
Najzad, i kad se govori o pridruživanju Srbije Evropskoj Uniji, Vučićevo zadovoljstvo što je Bajden rekao kako će Evropa biti cjelovita tek kad i Srbija postane njen dio, može se bolje razumjeti u okviru američke podrške „nastojanjima Srbije za promociju regionalnog pomirenja uključujući i napredak u dijalogu pod okriljem Evropske Unije s Kosovom,“ kako je saopšteno iz Bajdenovog kabineta.
I državni sekretar Keri je, u kratkom obraćanju novinarima, pozdravio napredak u vezi sa sporazumom s Evropskom Unijom u vezi sa Srbijom i Kosovom: „Ima još posla da se uradi i to premijer zna – on i ostali se nose s tim izazovom i to je vrlo važno“.
To je kontekst američke – i evropske – podrške Srbiji i njenom premijeru. Sljedbenici teorije međunarodne „antisrpske zavjere“ to će gledati i tumačiti kao nastavak politike uslovljavanja i čak ucjenjivanja, posebno ako se i u američkom naglašavanju značaja doprinosa Srbije stabilizaciji u regionu doda i očekivanje da premijer Srbije toj pacifikaciji Zapadnog Balkana nastavi doprinositi i tako što će iskreno podržavati i evropske aspiracije Bosne i Hercegovine i – u tom kontekstu – pozitivno uticati i na učešće vodstva Republike Srpske u tom procesu.