Preživjeti u Bosni i Hercegovini za najveći broj stanovnika je „Sizifov posao“. I dok većina živi od prosječne plate, nešto veće od 400 eura, a neki i od duplo manje, ovdašnji političari su povlašteni da zarađuju nekoliko hiljada. I ne samo to.
Nezadovoljni što primaju manje nego ostali nivoi vlasti, gradski oci Sarajeva su nedavno tražili povećanje primanja.
Gradonačelnik Ivo Komšić je bio toliko uporan u toj nakani da je zabranio isplatu plata zaposlenima dok se ne uvaži njegov zahtjev, zbog čega je protiv njega podnesena i krivična prijava. No, ostao je nepokolebljiv.
„Često me pitaju uposlenici, mediji, dokle će ovo trajati. Evo, trajaće sve dok se ne donese usaglašen gradski propis iz oblasti plaćanja i naknada sa odredbama federalnog zakona o plaćama. Do tada ovdje neće biti plaće, niti bilo kakvih drugih isplata“, poručio je polovinom mjeseca sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić.
Najavljeno je i učinjeno. Gradska skupština je izglasala povećanje, a njeni vijećnici kažu kako je sve rađeno po zakonu.
Među njima je i SDP-ovac Miro Lazović, javnosti poznat po dugogodišnjoj, isključivo političkoj karijeri.
Na naše pitanje kako je moguće da se zakon nikada ne poštuje kada su u pitanju radnici koji svakodnevno mole da dobiju zarađene plate, da im se uplati zdravstveno ili penziono osiguranje, a uvijek važi za političare, Lazović odgovara:
„Ako Vam kažem da je plata dopredsjedavajućeg Gradskog vijeća bila 1.300 maraka (650 eura) do usvajanja ovog zakona, ja mislim da to nije neka velika plata, a razumijem one koji mjesecima nemaju plate ili ih ne primaj, i solidarišem se sa njihovim zahtjevima o poboljšanju njihovog socijalnog statusa“, navodi Lazović.
Vibor Handžić, gradski vijećnik iz opozicione Naše stranke, koja je jedina glasala protiv povećanja plata u Gradu Sarajevu o svemu kaže:
„Primjerice, 315 maraka (158 eura) je osnovica, a za gradonačelnika je koeficijent devet, pa pomnožite i dobićete njegovu neto platu. Isto tako, problem su i naša vijećnička primanja koja će sada porasti za 230 maraka (115 eura)“, navodi Handžić.
Gradske vlasti, samo su jedan od primjera kako se dobro može unovčiti javni posao. Oni koji su dio kantonalne, entitetske ili državne vlasti godinama identično zarađuju.
Članovi bh Predsjedništva mjesečno dobijaju oko 3.000 eura, poslanici oko 2.500, a nešto manje entitetski predsjednici, oko 2.000 eura. Iza sebe su ostavili predsjednike Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. U tome, primjerice, Milorad Dodik, predsjednik RS-a, ne vidi ništa sporno.
„Moja plata je preko 4.000 maraka (2.000 eura). I šta je tu sporno? Mislim da je fer i da je mala za ovo što radim“, kaže Dodik.
Dok se bh. političari razmeću platama i nekretninama vrijednim i po nekoliko miliona eura, evo kako i od čega žive bh građani:
„Naravno da plaće treba iz logičkih razloga kresati, plaće političara, javnih službenika i to naprosto zato što su narodne plaće nikakve. Sa druge strane, što je gomila naroda bez posla i bez ikakve plaće, a oni su enormno plaćeni, čak, najplaćeniji plaćenici, odnosno političari regiona i Evrope“, zaključuje politički analitičar Esad Bajtal.
