Mjesto Dobrun kod Višegrada, par kilometara od granice sa Srbijom, spaljeno je tokom rata. Većina njegovih stanovnika je protjerana, a vratio se samo manji broj onih koji pokušavaju preživjeti od poljoprivrede. Malo toga je obnovljeno, ruševine zarasle u korov i danas podsjećaju na rat, a zbog teške ekonomske situacije ovo područje ostaje pusto. Nadu da će se u Dobrunu moći živjeti od vlastitog rada vraća projekat sportiste i biznismena Jasmina Hajdarevića, koji je u rodnom mjestu osnovao firmu i odlučio investirati oko tri miliona maraka.
Jasmin Hajdarević odrastao je u Dobrunu. Već kao dječak postao je izbjeglica, a sudbina ga je odvela do Danske. Posvetio se sportu i postao prvak te zemlje u dizanju tegova, a potom i evropski šampion. Onda se posvetio disciplini „Strongman“, u kojoj su tegove zamijenili vozovi, avioni, kamioni i drugi tereti u ovom ekstremnom sportu. Osam puta bio je prvak Danske, prvak Evrope, četvrti u svijetu.
„Taj sport ima 150 disciplina. Na razne načine se dižu tereti. Jedna zanimljiva stvar je da sam vukao lokomotivu, tešku 155 tona sa vagonima, preko mosta na vodopadima Viktorije, između Zambije i Zimbabvea. To je događaj koji mi je ostao u sjećanju, što zbog težine, što zbog lijepog ambijenta. To je bilo na svjetskom prvenstvu 2001. godine. Vuča aviona na Heatrow aerodromu, tu smo obarali rekord za Ginisovu knjigu rekorda. Nošenje nekih kofera, 200 kilograma u jednoj, 200 u drugoj ruci i tako dalje“, kaže Hajdarević.
Sport je napustio na vrhuncu karijere. Godine 2008. je spakirao kofere i došao u BiH. U sportu je i dalje prisutan kao selektor reprezentacije BiH, vodi i selekcije Srbije i Slovenije, ali je uspješan i u biznisu. Prije par godina odlučio je da u selu u kojem je proveo dio djetinjstva osnuje Plantaže Dobrun, koja trenutno ima tri stalno i 15 povremeno zaposlenih. „Već tri godine ovdje kultivišemo zemljište i čistimo te kuće koje su tokom rata izgorjele. To je strašno izgledalo kada sam ja došao i zahtjevalo je veliku hrabrost da uđeš u sve to. Zahvaljujući svojim prijateljima, narodu koji me je prihvatio, domaće stanovništvo kao i naši povratnici, vidjeli su ono što ja želim da napravim – da Dobrunu vratim stari sjaj. Ja sam se zarekao – to će u naredne 3-4 godine biti jedno jako lijepo mjesto“, pojašnjava Hajdarević.
Plantaže Dobrun podižu plantaže maline, aronije i jagode. Prvi plodovi već su na sarajevskom tržištu, ali to je samo početak. „Očekujemo prinos između 300 i 500 kg odmah sad prve godine, a druge godine minimalan prinos koji očekujemo po dulumu je od tonu i po do dvije. Mislim da će ovo pogotovo za Opštinu Višegrad biti jedan od većih projekata. Kako za Višegrad tako i za okolnu regiju, za cjelokupnu državu", ističe magistar agronomije u „Plantažama Dobrun“, Hašim Smajlović.
Priliku da zarade svoju plaću imaće svi radno sposbni stanovnici Dobruna. Poput ostalih i Dušan Simić očekuje bolje dane. „Nadamo se boljem, što bi rekli ljudi. Omladina je odlazila, školovanje, posao, odlazila je iz Dobruna. Nadamo se da će ovim projektom i uopšte ostati omladina da radi na selu ovdje i omogućiće bolji život cijelom Dobrunu“, nada se Simić.
„Mi planiramo zaposliti ovdje nekih 200 -300 radnika, napraviti hladnjače, proizvodnju. Sada radimo nekih 50 hektara zemljišta, što jagode, što maline, što aronije i to je samo jedan naš početak. U ovoj godini, već tamo u septembru, imamo planove da angažujemo naše kooperante, ljude koji žive na ovom području, da ih pokrenemo, da im damo sadnice, sistem za navodnjavanje i ostalo što im treba da naprave svoje plantaže, a mi smo im garant otkupa robe. Tako da ćemo podizati istovremeno stanovništvo koje živi ovdje i raditi na svom projektu“, kaže investitor, Jasmin Hajdarević.
Dobrun je jedno od mjesta koje je uništio rat, ali dobrim dijelom i poslijeratna politika zasnovana na mržnji i podjelama. Hajdarević ističe kako ovo nije jedini projekat koji planira realizirati u Višegradu, a jedna od ideja je i pokretanje fabrike čokolade u devastiranim pogonima jedne od višegradskih fabrika. „Prva stvar koja će najlakše zaliječiti naše rane je ekonomija. Htjeli mi to priznati ili ne. Kad ljudi bolje žive, kad ljudi mogu djecu poslati na školovanje, na odmore, ekskurzije, ljudi onda zaboravljaju neke te loše strane. Kažu – moje dijete ima dobar život, što ću se ja baviti nekim stvarima za koje svi znamo kako su završile“, ističe Hajdarević.
