Obilježavanje mjesta na kojima su tokom rata u BiH zatvarani, zlostavljani i ubijani civili pitanje je o kojem ne postoji jedinstveno mišljenje niti koordiniran pristup za cijelu BiH. Slijedi priča o iskustvima iz Doboja.
Stanovnici dobojskog prigradskog naselja Miljkovac svakodnevno prolaze pored manje zgrade u kojoj su polovinom 1992. godine bili zatvoreni, fizički zlostavljani i u kojoj su osmorica Miljkovčana na smrt pretučeni. Prizemni objekat, koji i danas izgleda isto kao i prije 21 godinu, smješten je u krugu bivše kasarne JNA, koja se nalazi na ulazu u Miljkovac.
Na ovom mjestu ne postoji nikakvo obilježje na osnovu kojeg bi se moglo saznati šta se dešavalo sa stotinjak civila nesrpske nacionalnosti u kasarni koju danas koriste pripadnici Oružanih snaga BiH. Tijela civila ubijenih u ovom vojnom objektu do danas nisu pronađena, podsjeća mještanin Muhamed Buljubašić:
„Ono što meni najteže pada jeste što je to u javnosti potpuno sakriveno ili pritajeno. O tome se apsolutno nigdje ne govori.“
Ni na jednom mjestu u gradu gdje su tokom rata bili zatvoreni i zlostavljani civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ne postoji nikakav trag o tome, kaže član Udruženja logoraša ZDK-a i povratnik u Doboj Zahid Kremić.
„Mi moramo, htjeli ili ne htjeli, radi istine i pomirenja obilježiti to da ostane generacijama, da vide šta se desilo u Doboju i ko je to stradao", navodi Kremić.
Kremić dodaje da su bivši logoraši srpske nacionalnosti koji su bili zlostavljani u nekadašnjem Domu JNA u Derventi na ulazu u ovaj objekat postavili spomen-ploču sa prigodnim tekstom o ratnim događajima i da takve poteze bezrezervno podržava.
Objašnjava da bivši dobojski logoraši u posljednjih 20-ak godina nisu pokrenuli nijednu inicijativu da i slični objekti u Doboju budu obilježeni. Bivši logoraš za ovakvu situaciju optužuje i lokalne političare koji predstavljaju bošnjačko i hrvatsko stanovništvo:
„Očito je da se neko nekom dodvorava da se ne oda ono što se desilo u Doboju i da o tome zna šira javnost", kaže Kremić.
Odbornik Stranke za BiH i Liste za Doboj Murvet Bajraktarević odgovara da bi logoraši trebalo da da pokrenu takvu inicijativu, koja bi sigurno dobila podršku nekolicine odbornika nesrpske nacionalnosti u dobojskoj skupštini.
„Najveći je problem baš uduženja logoraša, jer bi udruženja logoraša trebala da pokrenu inicijativu. Oni najbolje znaju šta je bilo, gdje je bilo i kako je bilo“, kaže Barjaktarević.
Ovakve inicijative, ukoliko ih bude, mogle bi da dobiju podršku dobojskog gradonačelnika Obrena Petrovića iz SDS-a, koji o tome za naš radio kaže:
„Smatram da svi ljudi koji su nastradali mogu obilježiti svoje mjesto. Ja sam čak kad su Hrvati u postavljali svoje znamenje i pogibiju pet bojovnika i pet civila pomogao i financijski, bio na obilježavanju i položio vijence. Prema tome smatram da svi ljudi koji žele da to obilježavju treba da to i učine.“
U nekim dobojskim naseljima u kojima žive povratnici podignuta su spomen obilježja na kojima su uklesana imena sa datumima rođenja i pogibije žrtava. Na osnovu toga se ne može zaključiti jesu li poginuli civili ili vojnici. Sličan spomenik nalazi se u naselju Miljkovac, kaže Muhamed Buljubašić.
„Njihova imena su stavljena pred džamijom na kamenu, ali to za nekog ko ne zna ne govori ništa", navodi Buljubašić.
Bez univerzalnih spomenika
U cijeloj BiH ne postoji jedinstven pristup oko izgradnje spomen obilježja.
Memorijalizacija je usko povezana sa političkim prilikima u zemlji. Ovaj dio tranzicijske pravde nije pravno regulisan, pa se najveći dio spomen obilježja podiže pripadnicima naroda koji ima većinu na određenom području. Spomenici koji govore o stradanju druge strane su izuzetak, a ne pravilo.
„Ako ćemo danas krenuti odnekud, možemo krenuti od presuđenih sudskih presuda. Ako je neko nedvojbeno utvrdio nizom sudskih presuda da je u Prijedoru u Keratermu stradalo toliko i toliko ljudi, da je bio logor, onda ne vidim nikakvu prepreku da se tamo postavi spomenik", kaže ekspert za tranzicijsku pravdu u BiH Goran Šimić.
Šimić ističe da u BiH još ne postoje spomenici koji bi po svom karakteru bili univerzalni za sve žrtve bosanskohercegovačkog rata.
„Da dođe neki državnik ili mi da odemo i odamo poštu svim žrtvama koje su stradale – to nam je ljudski habitus jer ih sve doživljavamo kao žrtve - ne bismo imali otići gdje, što je poražavajuće“, navodi Šimić.
Bivši logoraši iz Doboja Zahid Kremić i Muhamed Buljubašić kažu da priželjkuju izgradnju spomenika žrtvama nesprske nacionalnosti na mjestima gdje su bili logori u gradu, te da ne žele obilježja koja bi služila za promociju određenih politika.
„A da to nešto ne znači kako bismo mi sad znali za neke događaje - i historijske i zločinačke i ratne i poratne i sve - i da se nisu pojedinci sjatili pa da to na neki način obilježe", navodi Kremić.
„Civil kao nedužan građanin mora biti tretiran bez obzira o kome se radilo, da li se radilo o Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu ili Romu itd., mora biti obilježen - jer to je nedužno stanovništvo koje je zahvaljujući nekome ubijeno", zaključuje Buljubašić.
************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Stanovnici dobojskog prigradskog naselja Miljkovac svakodnevno prolaze pored manje zgrade u kojoj su polovinom 1992. godine bili zatvoreni, fizički zlostavljani i u kojoj su osmorica Miljkovčana na smrt pretučeni. Prizemni objekat, koji i danas izgleda isto kao i prije 21 godinu, smješten je u krugu bivše kasarne JNA, koja se nalazi na ulazu u Miljkovac.
Na ovom mjestu ne postoji nikakvo obilježje na osnovu kojeg bi se moglo saznati šta se dešavalo sa stotinjak civila nesrpske nacionalnosti u kasarni koju danas koriste pripadnici Oružanih snaga BiH. Tijela civila ubijenih u ovom vojnom objektu do danas nisu pronađena, podsjeća mještanin Muhamed Buljubašić:
„Ono što meni najteže pada jeste što je to u javnosti potpuno sakriveno ili pritajeno. O tome se apsolutno nigdje ne govori.“
Ni na jednom mjestu u gradu gdje su tokom rata bili zatvoreni i zlostavljani civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ne postoji nikakav trag o tome, kaže član Udruženja logoraša ZDK-a i povratnik u Doboj Zahid Kremić.
„Mi moramo, htjeli ili ne htjeli, radi istine i pomirenja obilježiti to da ostane generacijama, da vide šta se desilo u Doboju i ko je to stradao", navodi Kremić.
Kremić dodaje da su bivši logoraši srpske nacionalnosti koji su bili zlostavljani u nekadašnjem Domu JNA u Derventi na ulazu u ovaj objekat postavili spomen-ploču sa prigodnim tekstom o ratnim događajima i da takve poteze bezrezervno podržava.
Objašnjava da bivši dobojski logoraši u posljednjih 20-ak godina nisu pokrenuli nijednu inicijativu da i slični objekti u Doboju budu obilježeni. Bivši logoraš za ovakvu situaciju optužuje i lokalne političare koji predstavljaju bošnjačko i hrvatsko stanovništvo:
„Očito je da se neko nekom dodvorava da se ne oda ono što se desilo u Doboju i da o tome zna šira javnost", kaže Kremić.
Odbornik Stranke za BiH i Liste za Doboj Murvet Bajraktarević odgovara da bi logoraši trebalo da da pokrenu takvu inicijativu, koja bi sigurno dobila podršku nekolicine odbornika nesrpske nacionalnosti u dobojskoj skupštini.
„Najveći je problem baš uduženja logoraša, jer bi udruženja logoraša trebala da pokrenu inicijativu. Oni najbolje znaju šta je bilo, gdje je bilo i kako je bilo“, kaže Barjaktarević.
Ovakve inicijative, ukoliko ih bude, mogle bi da dobiju podršku dobojskog gradonačelnika Obrena Petrovića iz SDS-a, koji o tome za naš radio kaže:
„Smatram da svi ljudi koji su nastradali mogu obilježiti svoje mjesto. Ja sam čak kad su Hrvati u postavljali svoje znamenje i pogibiju pet bojovnika i pet civila pomogao i financijski, bio na obilježavanju i položio vijence. Prema tome smatram da svi ljudi koji žele da to obilježavju treba da to i učine.“
U nekim dobojskim naseljima u kojima žive povratnici podignuta su spomen obilježja na kojima su uklesana imena sa datumima rođenja i pogibije žrtava. Na osnovu toga se ne može zaključiti jesu li poginuli civili ili vojnici. Sličan spomenik nalazi se u naselju Miljkovac, kaže Muhamed Buljubašić.
„Njihova imena su stavljena pred džamijom na kamenu, ali to za nekog ko ne zna ne govori ništa", navodi Buljubašić.
Bez univerzalnih spomenika
U cijeloj BiH ne postoji jedinstven pristup oko izgradnje spomen obilježja.
Memorijalizacija je usko povezana sa političkim prilikima u zemlji. Ovaj dio tranzicijske pravde nije pravno regulisan, pa se najveći dio spomen obilježja podiže pripadnicima naroda koji ima većinu na određenom području. Spomenici koji govore o stradanju druge strane su izuzetak, a ne pravilo.
„Ako ćemo danas krenuti odnekud, možemo krenuti od presuđenih sudskih presuda. Ako je neko nedvojbeno utvrdio nizom sudskih presuda da je u Prijedoru u Keratermu stradalo toliko i toliko ljudi, da je bio logor, onda ne vidim nikakvu prepreku da se tamo postavi spomenik", kaže ekspert za tranzicijsku pravdu u BiH Goran Šimić.
Šimić ističe da u BiH još ne postoje spomenici koji bi po svom karakteru bili univerzalni za sve žrtve bosanskohercegovačkog rata.
„Da dođe neki državnik ili mi da odemo i odamo poštu svim žrtvama koje su stradale – to nam je ljudski habitus jer ih sve doživljavamo kao žrtve - ne bismo imali otići gdje, što je poražavajuće“, navodi Šimić.
Bivši logoraši iz Doboja Zahid Kremić i Muhamed Buljubašić kažu da priželjkuju izgradnju spomenika žrtvama nesprske nacionalnosti na mjestima gdje su bili logori u gradu, te da ne žele obilježja koja bi služila za promociju određenih politika.
„A da to nešto ne znači kako bismo mi sad znali za neke događaje - i historijske i zločinačke i ratne i poratne i sve - i da se nisu pojedinci sjatili pa da to na neki način obilježe", navodi Kremić.
„Civil kao nedužan građanin mora biti tretiran bez obzira o kome se radilo, da li se radilo o Bošnjaku, Srbinu, Hrvatu ili Romu itd., mora biti obilježen - jer to je nedužno stanovništvo koje je zahvaljujući nekome ubijeno", zaključuje Buljubašić.
************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.