Barbara Vid, novinarka HRT-a od prvog dana izvještava iz Tovarnika i Opatovca gdje izbjeglice svakodnevno pristižu. U razgovoru za RSE navodi da oni silno žele što prije krenuti prema Zapadnoj Europi jer je većina članova njihovih obitelji već tamo. Također, vjeruju da je tamo mnogo bolji život nego u Hrvatskoj ili Mađarskoj. Kaže da je kao novinarka sretna što nitko od medija izbjegličkoj krizi ne pristupa senzacionalistički te što je posljednjih tjedana u izbjegličkom kampu u Opatovcu pokazana ogromna humanost prema napaćenim ljudima.
RSE: Barbara ovdje si svaki dan među izbjeglicama. Kako je to svkedočiti svaki dan dolasku ljudi koji bježe od rata?
Vid: Bila sam u prvom onom valu izbjeglica i mogu reći da je sada već puno lakše nego tih prvih dana. Vidjela sam svega, upoznala sam prekrasnih ljudi, divnih obitelji. Svi su oni puni životnog elana i samo žele bolji život. Ima jako puno obitelji i to je najteže gledati.
RSE: Boje li se i dalje?
Vid: Svi su zadovoljni s Hrvatskom. Uvijek kažu da smo ih ovdje jako lijepo primili. Dosta se žale na postupke i stanja koja su doživjeli u Srbiji.
RSE: Svejedno nitko od njih neželi ostati u Hrvatskoj koja je prema njima poprilično gostoljubiva, dočekuju ih s toplom kavom čajem, griju ih dekama, pokrivaju kabanicama.
Vid: Ja sam primijetila da su oni dobro umreženi. Oni vrlo dobro komuniciraju. Prvih dana je bila najveća potraga za sim karticama kako bi mogli stupiti u kontakt s nekim ko je već otišao dalje, primjerice u Njemačku gdje većina njih želi otići. Ne žele ostati u Hrvatskoj zato što je uglavnom već neko od njihovih otišao. Ali mogu navesti i jedan primjer. Naime, ispred zagrebačkog Porina jedan od od izbjeglih mi je rekao da ovdje u Hrvatskoj kada neko stekne status azilanta dobije 100 kuna mjesečno dok je u Njemačkoj to 500 eura. Ja vjerujem da oni misle da će tamo naći bolji život. Možda će se ovdje teže zaposliti. Oni jednostavno imaju svoj cilj, žele u Njemačku ili Švedsku. Što će se dogoditi na kraju s njima to niko ne može znati. Jer Njemačka njih sve ne može primiti. Hoće li se oni vraćati prema nama, to je sada teško reći.
RSE: Koliko je sve ovo utjecalo na tebe osobno jer je primjetno da već i sama im želiš pomoći da dođu do tople obuće, da pronađu svoje najmilije.
Vid: Dok sam ovdje na ovom području pogođenom krizom ne razmišljam o tome. Ali kada sam se nakon prvih osam dana vratila u Zagreb, to su bili baš zaista čudni trenuci. Počelo mi se sve vraćati, i ljudi koje sam upoznala, i malena prekrasna djeca. Najteži mi je bio petak kada ih je ušlo 5.000. Jako je padala kiša. Bili su svi promrznuti u nekakvim japankama, natikačama, neki čak i bosi. Bile su to teške scene.
RSE: Nedostaje li im nešto posebno?
Vid: Ono što je njima najviše falilo su bile cigarete i to je ono nešto što ne dobivaju. Ali oni su toliko pristojni. Nudite im da uzmu kutiju, ne neće. Oni uzmu samo jednu cigaretu i na tome vam neprestano zahvaljuju. Meni je taj moment baš bio potresan i sebe sam stavila u tu situaciju. I cijelo vrijeme pokušavam sebe zamisliti u njihovoj situaciji i nikako da se maknem od takvog razmišljanja.
RSE: Ima li i dalje razdvajanja obitelji?
Vid: Upravo smo svjedočili jednom takvom razdvajanju. Naime, jedan Sirijac je upravo izgubio svog trinaestogodišnjeg brata. Svi zajedno čekamo kako će se to sve završiti. Zvala sam Crveni križ jer oni imaju službu traženja. Ta služba je prema posljednjim podacima spojila stotinjak obitelji ovdje. Oni rade i na međunarodnoj razini pa ako je netko od djece završio u drugoj zemlji oni ih spoje. Ima toga još uvijek, ali mnogo mnogo manje.
RSE: Kako bi ocijenila medijski pristup ovoj izbjegličkoj krizi u Hrvatskoj?
Vid: Mislim da je medijski pristup dosta dobar i nije bilo ovdje nekih većih incidenata, barem ih ja nisam primijetila. Također nisam stekla ni dojam da mediji sve ovo žele prikazati na neki senzacionalistički način. Možda zbog toga što se kontrolira naše kretanje po izbjegličkom kampu ili po Bapskoj gdje oni i dalje ulaze u Hrvatsku.
RSE: Sve izgleda dosta dobro organizirano, volonteri pristižu svaki dan. Humanost je ovdje na djelu. Jesam li u pravu?
Vid: Volonteri stalno stižu. Baš sam upoznala jednu ekipu iz Švedske. Oni su prije tri i pol tjedna osnovali udrugu kako bi mogli doći i pomoći. Došli su ovdje s medicinskom pomoći, s liječnikom, ginekologom, doveli su babice. Donijeli su veliku količinu potrepština, volontiraju po cijelu noć u kampu. Bilo je prekrasnih scena: volonteri i policija uzimaju djecu, nose ih, pokrivaju, igraju se s njima. To je ono što nama svima treba biti na čast, ta humanost koju smo ovdje pokazali.
