Subota, 19.rujna
Ove subote je židovska Nova godina. Roš Hašana. 5 770.
Moja supruga, gore spomenuta Đurđa, je stopostotna Židovka, dakle i kći Lea.
Obilježili smo to, premda sam osobno ateist, prigodnim objedom: jabuke s medom, datule i šipak u početku…i onda redom: riblja juha, brancin, itd. košer vino… Na hebrejskom sretna Nova se kaže: Šana Tova!
U subotu smo definitivno izgubili od Čeha u tenisu, ali biti u polufinalu lijepi je uspjeh!
Vesele me subotnje novine, jer imaju priloge u kojima surađuju vrsni kolumnisti: u „Jutarnjem“ Ante Tomić, u „Novom listu“ Ćićo Senjanović, u „Dalmaciji“ Mosor.
Tomić u svojoj kolumni piše o izjavi biskupa Štambuka, koji je kazao da bi predsjednik Hrvatske morao biti katolik, pa kaže, da je zapravo biskup u pravu, jer, citiram: 'da nam je predsjednik hindus najveću bi nelagodu izazvalo da ga pozovu na stočni sajam u Gudovcu. Kako se koja krava pojavi, naš predsjednik ničice padne u blato pred njom i čeka da ona prođe, a hrvatska krava koju je jutros gazda kandžijom natjerao iz štale i potpuno nenaviknuta na ovakvu pažnju i divljenje, tek zapanjeno bleji u šefa države'.
Nakon dvije godine, nakon sto subota, ovo je prva subota, da se ne emitira u 14 sati i 14 minuta emisija na Radio Sljemenu, koju sam ja vodio, uređivao „Ulicama kružim ne bih li se sreo“, s podnaslovom „emisija toka svijesti“.
Zaista je to bila izuzetno popularna jednosatna emisija, a ukinuta je, zbog mjera štednje. Naime, ja sam umirovljenik, pa sam za tu emisiju dobivao honorar. Možete zamisliti koliki. Veliki broj slušatelja, pa čak i kolega novinara je, pišući pisma, protestirao zbog ukidanja emisije. Ja sam sretan što kao penzioner mogu pomoći financijskom oporavku HRT, a time i države.
Nedjelja, 20. rujna
Nedjelja je, 20 rujna. Jučer židovska Nova godina. Danas Bajram.
Susrećem dvojicu Muslimana i čestitam im! Na Hayat televiziji slušam sevdalinke i uživam. Stvarno volim sevdalinke, pa se prisjećam onog nekadašnjeg Sarajeva, Baščaršije, Daire, Kod Želje…Tufahije, hurmašice, sogan dolma, bamije….kolegice spikerice Televizije.
Na Britanskom trgu ili, kako su ga nekada Zagrepčanci zvali, na Malom placu velike Britanije, svake se nedjelje održava sajam starina. Svašta se može pronaći. Tako je nedjeljom Britanac postao sastajalište kao što je to subotom kod Charlija, odnosno u Bogovićevoj ulici u Zagrebu.
Prije tjedan dana pred Charlijem se okupio veliki broj prijatelja pokojnog nogometaša i slavnog ugostitelja na promociji knjige o Charliju koju je pripremo kolega Luko Tripković.
Došao je iz Beograda i Pero Zlatar, legendarni urednik u njegovo vrijeme izuzetno tiražnog „Studija“, koji je tada Marku Loliću, tadašnjem uredniku malotiražnog lista „Borba“, rekao: "Ti si najsretniji urednik. Ti svakog svog čitatelja poznaš osobno!"
Ponedjeljak, 21. rujna
Ponedjeljak. Krenuo sam oštro s nezahvalnim poslom: moram se izboriti za honorare koje sam već zaradio prije nekoliko mjeseci, a nitko ne plaća.
Dadem se preveslati, ali drugo mi ništa i ne preostaje
To međusobno neplaćanje veliki je problem u Hrvatskoj. Svi svima duguju. Nitko za ništa nije odgovoran, puj pike ne važi…korupcija na svim nivoima…Otkrivaju se afere, pa se zaboravljaju, pa procesuiraju.
Nama ne trebaju Hašek, Cervates, Iljf i Petrov…dovoljno je da čovjek zna čitati, slušati i neka samo zapisuje. Takva knjiga bi sigurno bila svjetski humoristički bestseler. Nažalost bi to bila i tužna knjiga.
Jučer je u tv emisiji „Nedjeljom u dva“ osoba koja obnaša dužnost splitskog gradonačelnika, Kerum, između ostalog izjavio da ne bi htio Srbina za zeta.
(Pitanje je, bili Srbin njega za tasta?) No, ne treba se čuditi. Pa prvi predsjednik Tuđman je rekao da ne bi Srpkinju za ženu, a on je bio nešto intelektualniji od Keruma.
Uspio sam dobiti obećanje da će mi nešto sutra poslati na žiro račun. Barem da pokrijem prvu zimsku ratu plina, upravo mi je stigla. 90 kvadrata stana, centralno – rata 100 eura.
Penzioner sam, pa si mogu dopustiti šetnju Savskim nasipom.
Neki dan je i jedna od kandidatkinja za Predsjednicu države Vesna Pusić rekla da se rekreira tako što šeće Savskim nasipom. Još je nisam susreo.
Htio bih poživjeti još malo iz uobičajenih razloga, ali i zbog znatiželje: Tko će biti novi hrvatski predsjednik? Kandidati su veličanstveni!
Utorak, 22. rujna
Neki dan je u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena velika izložba radova Alfreda Palla, koji je rođen 1920. godine u Beču, slikar i grafički dizajner, član ratne redakcije "Vjesnika" ZAVNOH-a, urednik Kerempuha, zatočenik na Golom otoku…
Na ovoj retrospektivi, predstavljeno je više od 230 djela ovog vrsnog umjetnika, nastalih na području grafičkog dizajna u proteklih 60-ak godina.
Sjajna izložba sjajnog devedesetogodišnjaka.
Danas sam otišao na izložbu, jer na otvorenju nisam mogao biti s obzirom da sam te iste večeri išao na predstavu teatra „Exit“ – „Kauboji“. Odlična, fantastična kazališna predstava autora i redatelja Saše Anočića.
Predstava je već skoro dvije godine na repertoaru i svaka je rasprodana. Ne može se doći do karte, a veze (direktora, redatelja i glumca Matka Raguža) nisam htio koristiti, jer ga ionako svi razvlače.
Srijeda, 23. rujna
Jutro je, pijem tursku kavu i čitam razgovor sa mnom, koji je izašao jučer na nekoliko stranica u „Nacionalu“. Hvala im na podršci, jer moj portret donose u povodu ukidanja moje radijske emisije. O svemu smo pomalo pričali, a sada ću navesti samo ovaj odgovor:
Stalno nešto čekamo.
Čekali smo kad će završiti škola, čekao sam kad ću odguliti vojsku, čekao sam kad ću se zaposliti, čekao sam kad će mi se roditi dijete, pa sam čekao, kad će poći u školu, pa kad će završiti studij, pa sam čekao, kad će se ona zaposliti, sad čekam kad će se udati, kad ću dobiti unuke, pa čekam kad će mi stići lova na banku, čekam kad će doći plaća, pa čekam hoće li dionice porasti, mnogi su na tzv .čekanju posla u poduzeću, čekam u redu, čekam tramvaj, čekam autobus, čekam Novu godinu…
Ponavljam, stalno nešto čekam. I tako će mi u čekanju proći život.
A mislim da je tako i s vama.
Kad me upita Sveti Petar:- Što si radio? - odgovorit ću: Čekao sam tvoj poziv!
Četvrtak, 24. rujna
Objavio sam svoju petu zbirku viceva. Sveukupno je to blizu 5.000 viceva, šala, veselih pjesmica, pričica. Naslov je „ŠiljkoVICa“. Možete je dobiti pouzećem na adresu: Prvi glas, Ilica 176, Zagreb. Hvala na reklami!
Vicevi su podijeljeni na dvadesetak rubrika: Brak, Djeca, Mujo i Haso, Plavuše, Doktori, Treća dob, Žene, Život, itd.
U ovom Dnevniku neću vam danas pričati o Elektroprivredi, Ini, privatizaciji, mitu i K – Korupciji, K- Kerumima, K -Konzumima (i ostalim stvarima na K). Bolje, ova priča iz moje zbirke:
"Živjela su dva brata. Kada je starijem bratu košulja postala tijesna, dao ju je mlađem bratu. Kada su starijem bratu hlače postale tijesne dao ih je mlađem bratu. Kada se stariji brat oženio, mlađi se brat jako veselio, pa je rekao: "Kada mom bratu žena postane tijesna dat će je meni.".
Zar to nije bolje?
Petak, 24. rujna
Sinoć sam u dvorani „Cibona“ zajedno s mladom Melitom Hrengek vodio koncert u povodu godišnjice smrti Vice Vukova. Sudjelovali su Đani Stipaničev
s gostima: Vanna, Kvartet Gubec beg, Klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice, Jacques Houdek, uz pratnju Revijskog i Tamburaškog orkestra HRT s dirigentom Sinišom Leopoldom i Vicina kćer Ivana.
Stvarno je tog Vicu politika dva puta došla glave: one poznate 71. godine i prije nekoliko godina kada je kao Sabornik nesretno pao na stubama u Saboru doslovno na glavu.
U veljači 1990. godine, Vukov je, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, doživio "bliski susret s HDZ-om".
Zapisao je: "Bilo mi je jasno da sam već tada bio domoljubno demodiran. Pjesme kao što su `Tvoja zemlja` ili `Zvona moga grada` ili `Hrvatski kraj`, bile su minimalističke, u svojoj ljepoti previše ljudske, da bi odgovarale novopridošlim domoljubima. Nije bilo teško uočiti da je došlo vrijeme `Čavoglava“.
Eto, i to je kraj Dnevnika uz pozdrav: „Budućnost je u starosti“!
Ove subote je židovska Nova godina. Roš Hašana. 5 770.
Moja supruga, gore spomenuta Đurđa, je stopostotna Židovka, dakle i kći Lea.
Obilježili smo to, premda sam osobno ateist, prigodnim objedom: jabuke s medom, datule i šipak u početku…i onda redom: riblja juha, brancin, itd. košer vino… Na hebrejskom sretna Nova se kaže: Šana Tova!
U subotu smo definitivno izgubili od Čeha u tenisu, ali biti u polufinalu lijepi je uspjeh!
Vesele me subotnje novine, jer imaju priloge u kojima surađuju vrsni kolumnisti: u „Jutarnjem“ Ante Tomić, u „Novom listu“ Ćićo Senjanović, u „Dalmaciji“ Mosor.
Tomić u svojoj kolumni piše o izjavi biskupa Štambuka, koji je kazao da bi predsjednik Hrvatske morao biti katolik, pa kaže, da je zapravo biskup u pravu, jer, citiram: 'da nam je predsjednik hindus najveću bi nelagodu izazvalo da ga pozovu na stočni sajam u Gudovcu. Kako se koja krava pojavi, naš predsjednik ničice padne u blato pred njom i čeka da ona prođe, a hrvatska krava koju je jutros gazda kandžijom natjerao iz štale i potpuno nenaviknuta na ovakvu pažnju i divljenje, tek zapanjeno bleji u šefa države'.
Nakon dvije godine, nakon sto subota, ovo je prva subota, da se ne emitira u 14 sati i 14 minuta emisija na Radio Sljemenu, koju sam ja vodio, uređivao „Ulicama kružim ne bih li se sreo“, s podnaslovom „emisija toka svijesti“.
Zaista je to bila izuzetno popularna jednosatna emisija, a ukinuta je, zbog mjera štednje. Naime, ja sam umirovljenik, pa sam za tu emisiju dobivao honorar. Možete zamisliti koliki. Veliki broj slušatelja, pa čak i kolega novinara je, pišući pisma, protestirao zbog ukidanja emisije. Ja sam sretan što kao penzioner mogu pomoći financijskom oporavku HRT, a time i države.
Nedjelja, 20. rujna
Nedjelja je, 20 rujna. Jučer židovska Nova godina. Danas Bajram.
Susrećem dvojicu Muslimana i čestitam im! Na Hayat televiziji slušam sevdalinke i uživam. Stvarno volim sevdalinke, pa se prisjećam onog nekadašnjeg Sarajeva, Baščaršije, Daire, Kod Želje…Tufahije, hurmašice, sogan dolma, bamije….kolegice spikerice Televizije.
Na Britanskom trgu ili, kako su ga nekada Zagrepčanci zvali, na Malom placu velike Britanije, svake se nedjelje održava sajam starina. Svašta se može pronaći. Tako je nedjeljom Britanac postao sastajalište kao što je to subotom kod Charlija, odnosno u Bogovićevoj ulici u Zagrebu.
Prije tjedan dana pred Charlijem se okupio veliki broj prijatelja pokojnog nogometaša i slavnog ugostitelja na promociji knjige o Charliju koju je pripremo kolega Luko Tripković.
Došao je iz Beograda i Pero Zlatar, legendarni urednik u njegovo vrijeme izuzetno tiražnog „Studija“, koji je tada Marku Loliću, tadašnjem uredniku malotiražnog lista „Borba“, rekao: "Ti si najsretniji urednik. Ti svakog svog čitatelja poznaš osobno!"
Ponedjeljak, 21. rujna
Ponedjeljak. Krenuo sam oštro s nezahvalnim poslom: moram se izboriti za honorare koje sam već zaradio prije nekoliko mjeseci, a nitko ne plaća.
Dadem se preveslati, ali drugo mi ništa i ne preostaje
To međusobno neplaćanje veliki je problem u Hrvatskoj. Svi svima duguju. Nitko za ništa nije odgovoran, puj pike ne važi…korupcija na svim nivoima…Otkrivaju se afere, pa se zaboravljaju, pa procesuiraju.
Pa prvi predsjednik Tuđman je rekao da ne bi Srpkinju za ženu, a on je bio nešto intelektualniji od Keruma.
Nama ne trebaju Hašek, Cervates, Iljf i Petrov…dovoljno je da čovjek zna čitati, slušati i neka samo zapisuje. Takva knjiga bi sigurno bila svjetski humoristički bestseler. Nažalost bi to bila i tužna knjiga.
Jučer je u tv emisiji „Nedjeljom u dva“ osoba koja obnaša dužnost splitskog gradonačelnika, Kerum, između ostalog izjavio da ne bi htio Srbina za zeta.
(Pitanje je, bili Srbin njega za tasta?) No, ne treba se čuditi. Pa prvi predsjednik Tuđman je rekao da ne bi Srpkinju za ženu, a on je bio nešto intelektualniji od Keruma.
Uspio sam dobiti obećanje da će mi nešto sutra poslati na žiro račun. Barem da pokrijem prvu zimsku ratu plina, upravo mi je stigla. 90 kvadrata stana, centralno – rata 100 eura.
Penzioner sam, pa si mogu dopustiti šetnju Savskim nasipom.
Neki dan je i jedna od kandidatkinja za Predsjednicu države Vesna Pusić rekla da se rekreira tako što šeće Savskim nasipom. Još je nisam susreo.
Htio bih poživjeti još malo iz uobičajenih razloga, ali i zbog znatiželje: Tko će biti novi hrvatski predsjednik? Kandidati su veličanstveni!
Utorak, 22. rujna
Neki dan je u Muzeju za umjetnost i obrt otvorena velika izložba radova Alfreda Palla, koji je rođen 1920. godine u Beču, slikar i grafički dizajner, član ratne redakcije "Vjesnika" ZAVNOH-a, urednik Kerempuha, zatočenik na Golom otoku…
Na ovoj retrospektivi, predstavljeno je više od 230 djela ovog vrsnog umjetnika, nastalih na području grafičkog dizajna u proteklih 60-ak godina.
Sjajna izložba sjajnog devedesetogodišnjaka.
Danas sam otišao na izložbu, jer na otvorenju nisam mogao biti s obzirom da sam te iste večeri išao na predstavu teatra „Exit“ – „Kauboji“. Odlična, fantastična kazališna predstava autora i redatelja Saše Anočića.
Predstava je već skoro dvije godine na repertoaru i svaka je rasprodana. Ne može se doći do karte, a veze (direktora, redatelja i glumca Matka Raguža) nisam htio koristiti, jer ga ionako svi razvlače.
Srijeda, 23. rujna
Jutro je, pijem tursku kavu i čitam razgovor sa mnom, koji je izašao jučer na nekoliko stranica u „Nacionalu“. Hvala im na podršci, jer moj portret donose u povodu ukidanja moje radijske emisije. O svemu smo pomalo pričali, a sada ću navesti samo ovaj odgovor:
Stalno nešto čekamo.
Čekali smo kad će završiti škola, čekao sam kad ću odguliti vojsku, čekao sam kad ću se zaposliti, čekao sam kad će mi se roditi dijete, pa sam čekao, kad će poći u školu, pa kad će završiti studij, pa sam čekao, kad će se ona zaposliti, sad čekam kad će se udati, kad ću dobiti unuke, pa čekam kad će mi stići lova na banku, čekam kad će doći plaća, pa čekam hoće li dionice porasti, mnogi su na tzv .čekanju posla u poduzeću, čekam u redu, čekam tramvaj, čekam autobus, čekam Novu godinu…
Ponavljam, stalno nešto čekam. I tako će mi u čekanju proći život.
A mislim da je tako i s vama.
Kad me upita Sveti Petar:- Što si radio? - odgovorit ću: Čekao sam tvoj poziv!
Četvrtak, 24. rujna
Objavio sam svoju petu zbirku viceva. Sveukupno je to blizu 5.000 viceva, šala, veselih pjesmica, pričica. Naslov je „ŠiljkoVICa“. Možete je dobiti pouzećem na adresu: Prvi glas, Ilica 176, Zagreb. Hvala na reklami!
Vicevi su podijeljeni na dvadesetak rubrika: Brak, Djeca, Mujo i Haso, Plavuše, Doktori, Treća dob, Žene, Život, itd.
U ovom Dnevniku neću vam danas pričati o Elektroprivredi, Ini, privatizaciji, mitu i K – Korupciji, K- Kerumima, K -Konzumima (i ostalim stvarima na K). Bolje, ova priča iz moje zbirke:
"Živjela su dva brata. Kada je starijem bratu košulja postala tijesna, dao ju je mlađem bratu. Kada su starijem bratu hlače postale tijesne dao ih je mlađem bratu. Kada se stariji brat oženio, mlađi se brat jako veselio, pa je rekao: "Kada mom bratu žena postane tijesna dat će je meni.".
Zar to nije bolje?
Petak, 24. rujna
Sinoć sam u dvorani „Cibona“ zajedno s mladom Melitom Hrengek vodio koncert u povodu godišnjice smrti Vice Vukova. Sudjelovali su Đani Stipaničev
s gostima: Vanna, Kvartet Gubec beg, Klapa Sveti Juraj Hrvatske ratne mornarice, Jacques Houdek, uz pratnju Revijskog i Tamburaškog orkestra HRT s dirigentom Sinišom Leopoldom i Vicina kćer Ivana.
Stvarno je tog Vicu politika dva puta došla glave: one poznate 71. godine i prije nekoliko godina kada je kao Sabornik nesretno pao na stubama u Saboru doslovno na glavu.
U veljači 1990. godine, Vukov je, u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, doživio "bliski susret s HDZ-om".
Zapisao je: "Bilo mi je jasno da sam već tada bio domoljubno demodiran. Pjesme kao što su `Tvoja zemlja` ili `Zvona moga grada` ili `Hrvatski kraj`, bile su minimalističke, u svojoj ljepoti previše ljudske, da bi odgovarale novopridošlim domoljubima. Nije bilo teško uočiti da je došlo vrijeme `Čavoglava“.
Eto, i to je kraj Dnevnika uz pozdrav: „Budućnost je u starosti“!