Ovog tjedna dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila je Maja Hrgović, spisateljica, novinarka i kolumnistica riječkog Novog lista.
Subota, 21. siječanj: Dječji rođendan
Prvu verziju rukopisa moje prve publicističke knjige, zbirke eseja o tretmanu žena u hrvatskom društvu, jeziku, kulturi i medijima, uredniku Kristijanu Vujičiću u Nakladi Ljevak moram predati do prvog veljače, što mi ne ostavlja puno vremena. Tekstovi koji će ući u ovu knjigu nastajali su nekoliko godina, pisala sam ih u obliku osvrta, tema i reportaža u Novom listu, kad god me na pisanje zagolicala kakva aktualna svinjarija poput onog, sad već antologijskog "argumenta" Vladimira Šeksa da je Gordani Sabol, političarki suprotstavljene opcije, mjesto na štangi striptiz bara (a ne u Saboru, gdje su oboje sudjelovali u raspravi o nekom političkom pitanju), ili onog sablažnjivo neadekvatnog medijskog praćenja slučaja mlade Australke Britt Lapthorne koja je nestala u Dubrovniku, a naslovnice su sumnjive okolnosti njezine smrti neizravno opravdale citirajući navode jednoj sumnjivog dubrovačkog ugostitelja da je djevojka vjerojatno bila promiskuitetna - jer je putovala po svijetu.
Rad na knjizi mi je prioritet pa se danas odričem rituala dugog iščitavanja novina u kafiću kod kvartovske tržnice. Kratkim surfanjem zaključujem da nisam bog zna što propustila: sutra je referendum za ulazak u Europsku uniju i novine naprosto
Navijači urlaju "U boj, u boj, za narod svoj", a političari nasmijanih lica nagovaraju "Dajte glas za europsku budućnost Hrvatske".
vrve od navijačkih pokliča hrvatskih političara koji me podsjećaju na one parole koje se čuju na nogometnim stadionima. Navijači urlaju "U boj, u boj, za narod svoj", a političari nasmijanih lica nagovaraju "Dajte glas za europsku budućnost Hrvatske". Iako načelno suprotnoga predznaka, obje mi se poruke čine ispražnjene od sadržaja, puke parole iza kojih ne stoji razložna, promišljena, argumentirana rasprava.
Predvečer odlazimo na dječji rođendan kod Sandre Viktorije Antić, Vjesnikove novinarke kulture i Dražena Katunarića, pisca i urednika izdavačke kuće Litteris. Njihova Noela i naša Nora odmah su se povezale, mi odrasli uz francuske pop-rock pjesme i Terezu Kesoviju raspravljamo gdje je bolje stanovati, u Gračanima ili Novom Zagrebu, razgovaramo o propasti malog izdavaštva, o tome kako se knjige i časopisi malih izdavača više nemaju kamo distribuirati, o tome treba li djecu uopće davati u školu ili ih educirati kod kuće.
Nedjelja, 22. siječanj: Referendum
Moju facebook prijateljicu Tihanu, sociologinju i dizajnericu, zasula je neočekivana hrpa lajkova i komentara na status "Dragi prijatelji, zamjerite mi ili ne, ali još uvijek naprosto NE ZNAM za što glasati na referendumu. Imam osjećaj da biram želim li da me siluju u glavu ili u dupe. Blago vama koji ste na čisto." Oko mene većina je ipak odlučila, zaokružit će "ZA", ali uz to uvijek ide i neka napomena, u stilu "Biram manje zlo" ili "nismo mi u stanju sebe sami dovesti u red, morat će to učiniti netko drugi" ili "valjda će nakon priključenja biti veće šanse za zaposlenje". ZA zaokružuju i oni koje je ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić uplašila prijetnjom da je sudbina mirovina neizvjesna ako referendum propadne, iz onoga što čujem na hodniku biračkog mjesta, ta je ucjena bila učinkovitija od svih onih spotova s političarima.
Večer provodimo kod susjeda. Djeca se igraju u sobi, mi smo pred teveom, pratimo izvještaje iz županija, atmosfera je prilično čemerna jer susjedi su na ivici ponora: on je na Staru godinu dobio otkaz iz tvrtke koju je malverzacijama uništio jedan naš poznati poduzetnik, a ona je, s trećim djetetom na putu, već godinu dana bez posla. Svađa euroskeptika i euroentuzijasta u studiju HRT-a čini se kao jeka neke udaljene grmljavine. Ipak, nemamo bolje alternative: na RTL-u je trebala biti srpska komedija "Žikina dinastija" režisera Zorana Čalića, ali je skinuta s programa jer ju je Vijeće za elektroničke medije upozorilo da film mora imati titlove na hrvatskom.
Ponedjeljak, 23. siječanj: Ispod časti
Pripremam se za intervju s Goranom Navojcem, jednim od najtraženijih domaćih glumaca koji posljednjih mjeseci gotovo "iskače iz paštete": glumio je u Nemogućoj misiji s Tomom Cruiseom, u Visokoj modnoj napetosti s bivšim hrvatskim
Goran Navojec u Paradi
predsjednikom Stjepanom Mesićem, nastupa u showu Zvijezde pjevaju. Intervju će izaći u subotnjem lifestyle prilogu, urednica me nagovara da ga učinim što "razbibrižnijim", da navedem sugovornika da mi priča o izazovima očinstva, jer je nedavno dobio sina, i o braku s poznatom koreografkinjom Larisom Navojec. Ali kako sam ja, kako u Bosni kažu, "operisana" od razbibrižnih razgovora, na kraju se intervju uglavnom svede na Goranovu ulogu ekstravagantnog ustaše u "Paradi", filmu Srđana Dragojevića koji je u dva mjeseca zabilježio rekordnu posjećenost u kinu: pričamo o homofobiji koja tako neumoljivo prožima sve slojeve društva, o borbi za različitost koja je univerzalna: Kad se boriš za jednu različitost, boriš se za njih sve; govorimo o napuštenim idealima nepristajanja na kompromise u poslu: dok ja razmišljam o tome je li jednoj novinarki kulture i autorici političko-satirične kolumne ISPOD ČASTI raditi i ovakve "lifestyle" razbibrige, moj sugovornik ovako formulira istu dilemu u svome poslu: "Dok si pritisnut svakodnevicom, besparicom i krizom, ne možeš si dopustiti da kažeš "ne vidim se u tome".
Navečer odlazim na otvorenje festivala "Zagreb, grad poezije" u muzeju Mimara, gdje glumci interpretiraju stihove Vlade Gotovca. Prije toga svratila sam na Gornji Grad, pozdraviti pjesnikinju i kritičarku Dariju Žilić koja u legendarnoj kavani "Pod starim krovovima" na književnoj tribini ugošćuje pisca Alojza Majetića.
Utorak, 24. siječanj: Kako biti žena
Nisam više u godinama kad lako pronalazim idole, ne oduševljavam se lako, ustvari sam ciničnija nego što bih htjela biti: u kulturi koju novinarski pratim evo već deset godina, vidim puno površnosti i patetike koja me odbija, a za književnost nemam ništa bolje reći od toga da je u zastrašujućoj većini slučajeva upravo nepodnošljivo prosječna. Književne nagrade češće govore o knjizi loše nego dobro.
Zato me knjiga Caitlin Moran "How to be a Woman", koja je prošle godine u Velikoj Britaniji ovjenčana nagradom National Book Award for Non-Fiction, (a
Caitlin Moran "How to be a Woman"
koju sam naručila preko Interneta zbog jedne strastvene preporuke u Guardianu) potpuno izbacila iz orbite. Razbibrižni naslov koji podsjeća na američke priručnike za samopomoć činio me skeptičnom, ali čim sam prevladala taj mali otpor i počela čitati, dogodila se ona magija zbog koje sam i postala strastvena čitateljica, zbog koje i sama pišem. Već pet dana knjigu jedva da ispuštam iz ruke, čitam je sjajnih očiju, nagovaram supruga da je i on pročita: jer, pišući o seksizmu i diskriminaciji žena u modernom zapadnjačkom društvu, pišući o svojim iskustvima, od prve mjesečnice preko seksističkih podmetanja na radnom mjestu, do jednog pobačaja i dvaju sretnih poroda, autorica se obraća i muškarcima: njezin feminizam je političko pitanje i pitanje pristojnosti, na kojemu bismo, za svoje dobro, za dobro naše djece, trebali poraditi baš svi, žene i (posebno) muškarci.
Srijeda, 25. siječan: Spasiti ljude
Od jutra radim na knjizi. Uzimam pauzu samo da u producentsku kuću Kinematograf odnesem dokument za prijavu na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra za razvijanje scenarije: moja priča Obiteljski čovjek bit će dio omnibusa "Duboki rezovi". Vijest dana je izlaganje prijedloga proračuna: nova vlast nas
Nova vlast nas zasipa parolama o tobožnjoj socijalnoj osjetljivosti rezova (kao da to nije školski primjer oksimorona) i povećanja PDV-a za dva posto.
zasipa parolama o tobožnjoj socijalnoj osjetljivosti rezova (kao da to nije školski primjer oksimorona) i povećanja PDV-a za dva posto. Od ostalih vijesti, duboko me gane ona o junakinji iz Splita: mlada konobarica je, vidjevši automobil kako pada u more zajedno s putnicima, skočila u more i spasila dvoje ljudi. Djevojka sa sramežljivim osmijehom sliježe ramenima i kaže novinarki "A šta bi drugo? Nisam razmišljala, samo sam išla… spasit ljude."
Ostavljam Noru kod bake i odlazim na otvorenje izložbe Zlatka Modrića u galeriju Izidor Kršnjavi, a zatim u prekrcani kafić Berka u kojemu se nastavlja program "Grada poezije". Kasnije se suprug i ja trebamo naći s prevoditeljem Fikretom Cacanom, ali krivo pročitam mjesto sastanka pa odlazim u književni klub Booksa gdje zatičem samo pisca Zorana Ferića kako nasmijava polaznike svoje radionice kreativnog pisanja. Zatim se vozim u Bacchus gdje me čeka iznenađenje: sasvim netipična, vrlo opuštena, vedra pjesnička večer, protkana nastupima odlične mlade jazz pjevačice i čitanjem glumca Marinka Prge.
Četvrtak, 26. siječanj: Anti-utopija Ede Popovića
Neke veljača asocira na parenje mačaka. Mene na Zagrebdox, međunarodni festival dokumentarnog filma. Ove godine, osmo izdanje će se održati krajem veljače, a na konferenciji za novinare direktor Nenad Puhovski najavljuje čak 150 filmova iz cijelog svijeta. Kao dijete im se veselim, osobito programima "Kontroverzni dox" i "Stanje stvari". Još uvijek ne razumijem zašto ti sjajni, pametni, kvalitetni filmovi o temama koje nas zanimaju, ne pronalaze svoj put do javne televizije.
Popodne prolazi u pripremama za književnu tribinu koju vodim u knjižnici Zapruđe. To je jedno od izuzetno rijetkih književnih zbivanja u Novom Zagrebu, koje ni nakon otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti i velikog šoping centra Avenue Mall ne uspijeva odbaciti svoj imidž "Velike spavaonice Zagreba". Ugošćujem Edu Popovića koji je napisao anti-utopijski roman "Lomljenje vjetra", publike ima neobično puno i neobično je zainteresirana za razgovor o nenasilnom građanskom otporu, provalama u supermarkete, ekonomskoj krizi, političkim elitama.
Petak, 27. siječanj: Krastavci
Čitam knjigu "Smrtni grijesi feminizma" Slavenke Drakulić. Odlazim na posao, zaključujem radni tjedan dovršavanjem tekstova koji su ostali visjeti u zraku. Skupljam Noru u vrtiću pa idemo svi zajedno u obiteljsku kupnju, ovaj put sam odlučila kupiti skuplje krastavce, one na kojima stoji etiketa Kupujmo hrvatsko, ali je plod uvezen iz Grčke. Prošli put sam kupila neke jeftine, domaće, koji su imali okus po hrđavim ključevima.
