Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Irena Delonga, pjesnikinja iz Splita.
18. veljače, subota
Pisanje dnevnika trebalo bi mi se vratiti kao nikad zaboravljena vještina, kao vožnja biciklom, nešto stotinu puta ponovljeno i tek malčice zahrđalo, još koja riječ, okretaj pedale i mogu se slobodno prepustiti.
Iz pisanja dnevnika je nastala i moja poezija, čistom ekonomijom, umjesto dugačkih pasusa činilo mi se lakše i brže napisati pjesmu. Danas mi pjesme sve teže dolaze jer sve rjeđe sjedim sama sa sobom. Nikad se ne smije podcijeniti važnost samoće. Nepisanje poezije je za pjesnika kao manjak higijene pa se pisanja ovog dnevnika prihvaćam iz sebičnih razloga, u želji da zakotrljam riječi. Možda će se zbog toga doimati više privatan nego javan, ali ja sam češće okrenuta prema unutra.
Šteta što me ovaj zadatak nije zatekao za vrijeme splitskog snijega i lavine tema. Toliko veselje mogu pokazati samo oni koje snijeg dugo nije nagradio. Činilo se da će Splićanima pokloniti i priliku da smijene gradonačelnika, ali i ta bura jenjava kako se tope posljednji komadi leda. Nevjerojatna je pojava taj Željko Kerum u
Nevjerojatna je pojava taj Željko Kerum u životima Splićana. O njemu se toliko govori da bi čovjek mogao pomisliti kako će im nedostajati ako ga jednom konačno smijene ili ne izglasaju za još jedan mandat.
životima Splićana. O njemu se toliko govori da bi čovjek mogao pomisliti kako će im nedostajati ako ga jednom konačno smijene ili ne izglasaju za još jedan mandat. Split, koji je uvijek u svađi sam sa sobom, ni u čemu nije tako ujedinjen kao u nepodržavanju svog poteštata. U činjenici da još uvijek nije svrgnut i da još uvijek radi što i kako ga volja, leži možda ključ razumijevanja splitskog mentaliteta. Laju, ali ne grizu. Dat će nam Kerum za koji dan novi povod za kolektivnu ljutnju i frustraciju, malo ćakule i poruge, ali danas sve miruje. Sunčano je, toplo, masa mili Rivom, tisuće skupocjenih naočala ispijaju kavu, palača je pod najezdom, štekati su prepuni. Sunce, subota, kava – ako približim uho svakom stolu, svi mrmore splitsku himnu od jednog stiha: Ko ovo more platit?
19. veljače, nedjelja
Obeshrabrenje pod sivim nebom. Prava nedjeljna tjeskoba, idealna za mamurluk, kasni ručak, izbjegavanje telefona. Ako se kakva vijest i probije kroz bedem, loša je. Nedjeljom je Split pust i tih. Kažu da je to zato jer nedjeljom Splićani odlaze na selo, a selo je sva Zagora, moja Zagora. O raskolu Splićana i Vlaja trebala bih pisati eseje, a ne bilješku u dnevniku.
Nedjelja poslijepodne je vrijeme najveće gužve na Facebooku. A ja Facebook
Milorad Bibić Mosor
vidim nešto kao bučnu mediteransku kaletu: na svakom prozoru po jedna glava, dovikivanje i prepucavanje, dok iza leđa gori ručak i djeca plaču. Profil je namješten i lažan, sa kićenim zavjesama na prozoru i najboljim komadima odjeće ovješenima na sušilu naprijed, da svi vide. Kad-tad iz dovikivanja s prozora na prozor, ekipa se okupi na nečijem zid(ić)u... Glavna tema je još uvijek smrt Milorada Bibića Mosora, splitske legende novinarstva i zafrkancije.
Do kasno u noć čitam tekstove pristigle na Facebook natječaj splitske knjižare Redak, u žiriju smo dvoje urednika književnog časopisa The Split Mind i ja. Redak je prije pola godine održao natječaj i za poeziju, a sad su na redu kratke priče. Pristiglo ih je preko stotinu iz cijele Hrvatske, a pobjedniku će objaviti zbirku. Lako je zaspati kad ti stotinu ljudi ispriča priču za laku noć.
20. veljače, ponedjeljak
Ponedjeljak već dugo ima u podnaslovu Bookvicu, književnu večer u klubu Quasimodo na kojoj je Patricija Horvat-Vodopija već ugostila moćnu gomilicu književnika. Današnja je nažalost otkazana zbog bolesti gosta Marinka Koščeca pa odlazim u Gradsku knjižnicu Marka Marulića na predstavljanje knjige Slovenke Suzane Tratnik 'U svojem dvorištu'. Predstavlja je skribonautkinja Luiza Bouharaoua, a mene iznenađuje gotovo prazna dvorana. Gradska knjižnica se inače uistinu može pohvaliti posjećenošću tribina, promocija, izložbi i predavanja, pa se postavlja pitanje zašto ova knjiga nije privukla veći broj posjetitelja? Tratnik je i LGBT aktivistica, a knjigu je u Hrvatskoj objavila Lezbijska grupa Kontra. Splićanima bi itekako trebala lekcija iz tolerancije i dijaloga s Drugim jer paradu tek gledaju u kinu, uživo je kamenuju.
Nakon promocije i kratke ćakule pred knjižnicom, odlazim kući i propuštam večer eksperimentalne poezije koju svakog ponedjeljka organiziraju DADAnti. Split ima dovoljno književnih susreta da nijednu večer ne provedete pred televizorom.
21.veljače, utorak
Gorki su utorki, kaže Balašević, ali u mom kalendaru već više od godinu dana imaju posebnu važnost. Od listopada 2010. u klubu Ghetto organiziram večeri poezije pod nazivom Rječilište. Svakog utorka! Osim ljeta, ali u Splitu je ljeti sva kultura, osim elitne i skupe, u pauzi. Rječilište ima jednostavan koncept: zadanu temu i dvadesetak entuzijasta od kojih neki pišu, a neki 'samo' čitaju poeziju, točnije mnogi donesu svoje pjesme, ali temelj naših druženja jest učenje o poeziji i uživanje u pjesmama
Splitski karneval
poznatih pjesnika tako da svaki dalmatinski zaljubljenik u poeziju možepronaći stolicu ili naslonjač u našem salonu. Kažem dalmatinski jer utorkom u Ghetta bude i otočana, Omišana, Solinjana, Sinjana, Makarana... Autorska jezgra je prije četiri mjeseca objavila i prvi zbornik pjesama, a tema i inspiracije nam ne ponestaje. Split je stalna adresa cijele plejade hrvatskih prozaika, a Rječilište pokušava dokazati da je i poezija jednako vitalna i interesantna i izboriti se za svoje mjesto pod Marjanom.
Obožavam karneval, a danas je pokladni utorak! Neću krasti prostor ispraznim floskulama o maškaranju, dovoljno je reći tek da je svaki razlog za veselje, posebno u Splitu, uvijek dobro dočekan. Ulice su prepune šarenih i bučnih Splićana, a moji Rječilištarci nalaze zatvorena vrata Ghetta. Već neko vrijeme živimo u strahu da će se kultni kafić zatvoriti jer ga svako malo zateknu kojekakve afere. Privremeno utočište nalazimo nekoliko uličica dalje, u Villi Spiza. Uz fritule moje majke, najzagriženije pristalice poklada, čijom krivnjom smo među okupljenima moja sestra i ja jedine umaškarane, ugodno čavrljamo. Razgovor vrluda u svim smjerovima, kuju se proljetni planovi i postavljaju temelji teme sljedećeg susreta – ruskog pjesništva.
Nakon razlaza, posjet maskenbalu u Quasimodu. Pozitivna energija je toliko silna da mi se čini da je mogu uhvatiti. Nema slobodnijih ljudi od ljudi pod maskama. Što samo na karnevalu može završiti dobro. Strašno je što ljudi čine jedni drugima u slobodi svakodnevnih maski.
22.veljače, srijeda
Treće jutro zaredom ustajem rano, a danas mi to najteže pada. Ne mogu reći da sam zaposlena, ali svakako nisam besposlena. Najtočnije bi bilo reći da svaštarim, a najbliže što sam došla školskoj ploči, spužvi i kredi (profesorica sam hrvatskog i engleskog jezika i književnosti) je stažiranje u mojoj bivšoj gimaziji u Sinju. Dok Sinjani jutrom migriraju u Split na posao, ja idem u suprotnom smjeru. Sinj je još uvijek pod snijegom, ali sunce je jutros tvrdoglavo. Ne može se negirati dolazak proljeća. Od tog osjećaja me svake godine obuzima euforija.
Nema slobodnijih ljudi od ljudi pod maskama. Što samo na karnevalu može završiti dobro. Strašno je što ljudi čine jedni drugima u slobodi svakodnevnih maski.
Poslijepodne u Splitu je ipak sasvim drugačije intonirano. Sve oči Balkana ovih su dana uprte u splitsku bolnicu Firule gdje je Seve (Inter)Nazionale rodila sina. I moje su oči uprte u istom smjeru, ali u drugu bolničku sobu. Na parkiralištu promatram novo, moderno rodilište. Čini se prikladnim da se na takvom mjestu dočekuje život. Odlazim sasvim uvjerena da sam u starom dijelu bolnice jedan život upravo ispratila.
23.veljače, četvrtak
Četvrtkom ne moram u školu pa je to dan pospremanja, pranja i čišćenja. Ako uhvatim pauzu između glačanja i usisavanja, napisat ću koncept izlaganja za tribinu na temu 'Nosi li pismo biljeg spola' na kojoj gostujem u Rijeci za dva tjedna. S obzirom na moje današnje aktivnosti, kvalificiranija sam za raspravu na temu Nose li kućanski poslovi biljeg spola. Uz malo premetanja slova, mogla bih govoriti o kućanskim spolovima, a ne poslovima.
Za tjedan dana, točno u ovo vrijeme, bit ću podstanar na drugoj adresi. Za nekoliko dana me očekuje selidba sa Pojišana na Ravne Njive. Sama pomisao na pakiranje i raspakiravanje baca sjenu na adrenalin novog početka. Devet godina podstanarstva su sasvim dovoljna doza raznolikosti za jedan život, spremna sam za vlastiti prostor, trajnu bazu. No financijska stvarnost je nešto sasvim drugo, a cijene nekretnina u Splitu hrvatski rekord.
Na mailu provjeravam ima li zainteresiranih za novi ciklus Škole kreativnog pisanja. Nakon godina iščekivanja, napokon je pokrenuta u Gradskoj knjižnici Marka Marulića uz potporu Udruge Kurs. Na mjestu voditeljice i kormilara našla sam se po preporuci Olje Savičević Ivančević. Tri mjeseca intenzivnih radionica su iza mene, slijedi nova stepenica: nova grupa početnika i stara ekipa koja je upisala drugi stupanj. Bez njihovih tekstova i društva, veljača se čini kao jako dug mjesec.
24.veljače, petak
Petak, predigra za vikend. Ispisujem jedno dugačko, dugo odlagano pismo. Važno je u životu imati osobu kojoj se pisma moraju pisati bez obzira na riječi izgovorene u slušalicu, kameru ili prozorčić chata.
Mobitel se usijao od ugovaranja susreta u podznaku kava, piva i ostalih tekućina. Večeras prava poslastica u kinu Tesla! U organizaciji sveprisutne Udruge Kurs sudaraju se i spajaju splitska i beogradska satira - Feral i Beton. Ulaz besplatan, smijeh zajamčen. Lucićeve i Dežulovićeve Melodije nikad ne propuštam, njihova satira dođe Splitu kao duhovna vježba.
Jedina je dilema gdje nakon: u Zanat, kultnu birtiju kraj Peristila, ili otići u izvidnicu u novi klub Minus 3. Pouzdano znam jedino da ću se ujutro boriti za stolicu u Žbirca na Bačvicama. Sunce je sad već konstanta, svaki izostanak s kave je neopravdan.
