Podjela Bosne ponovo je na stolu

Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Amir Zukić, novinar iz Sarajeva

Subota, 02. april
Pesimisti u raji kažu: „Stanje je takvo da ne može biti gore”. Optimisti dodaju: „Može, može”. U izvrnutoj bosanskoj logici koja glasi što gore to bolje, pojmovi optimiste i pesimiste doživjeli su drastičnu transformaciju. Realisti ostaju neshvaćeni jer nam je život sve više nalik na skečeve Nadrealista. Živimo u vremenu u kojem, kako opisuje jedan sarajevski grafit, ni lokum nije rahat. I moja raja podijeljena je na pesimiste i ironične optimiste. Ja sam prozvan utopistom jer vjerujem da u svakom zlu ima neko dobro. Ništa u rasporedu snaga ne mijenja ni jutrošnje prvo vikend kafenisanje kojim dominira priča o suspenziji Fudbalskog saveza BiH. Ispade da smo džaba pobijedili Rumuniju, a Pape i igrači tako su se radovali kao da su znali da je ta tekma zadnja. Moji pesimisti kažu kako je suspenzija dokaz da nas niko ne voli, a optimisti dodaju: „Ma super je ovo, sad možemo igrati hrkljuša i postati svjetski prvaci u tom drevnom nadmetanju”. Ja udaram kontru i velim kako je dobro da su ublehaši iz Saveza otjerani i da je plan FIFE da proslavljeni fudbaleri, a ne ono koji su skupljali lopte iza gola, preuzmu stvari u svoje ruke. Nema druge. Još jednom se pokazalo da je opjevani bosanski inat duboko pogrešna stvar. Shvatiti će to najbolje Borac iz Banjaluke koji će, prema stanju na tabeli, postati novi bh. šampion. No, Borac neće igrati u Evropi zahvaljujući delegatima iz Republike Srpske koji su glasali protiv novog statuta. Valja ganjati principe i vitalne nacionalne interese pa makar nas vodili u propast. Ne bi pomogla ni inicijativa da se Srbima zagarantiraju mjesta u navali reprezentacije, Hrvatima u veznom redu, a Bošnjacima u odbrani. Ako u sudijskoj nadoknadi FIFI i EUEFI ne zabijemo gol i ne proglasimo jednog predsjednika Saveza, neki novi Hase, Pape, Osim, Barbarez ili Džeko moći će svoj talenat dokazivati na turniru velike četvorke u Čakrčićima.

Nedjelja, 03. april
„Ne brini. U Bosni ništa nije uspjelo pa neće ni suspenzija”, tješi me u šali moja voljena supruga dok sa djecom krećemo u osvajanje novih rekorda u rolanju i biciklarenju. Konačno je osvanuo sunčan dan, kao stvoren za porodično uživanje. Sretan sam kad vrijeme provodim s onima koji mi dokazuju da je voljeti i biti voljen najveće bogatstvo ovog svijeta. Dječija dobrota, čistoća i otvorenost podsjećaju me kakvi smo nekad bili u doba nevinosti, dok šejtan nije došao po svoje. Nedjeljnu turu Wilsonovim šetalištem počinjemo na mostu Suade i Olge, prvih žrtava bradatih spodoba s brda koje su skoro četiri godine držale Sarajevo pod opsadom. Suada, Olga i još hiljade Sarajlija krenuli su tijelima na tenkove i mitraljeze. Na mostu piše “Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši”. A bio je početak aprila, baš kao sad.
Blago vama, djeco, vi ništa ne znate. Molim Boga da nikad i ne saznate šta se desi kad mržnja i zlo nadvladaju ljubav i dobro.
A ovo proljeće po mnogo čemu podsjeća na ono iz 92. Podjela Bosne ponovo je na stolu. Nacionalne i političke tenzije su na vrhuncu. U zraku neki čudan mir, kao zatišje pred buru. Narod sludjen jer ne zna gdje ovo sve ide. Ja znam da rata neće biti jer, ali me strah budala. Za razliku od 92. danas jedino pare nisu problem. Njih svakako nema.

Ponedjeljak, 04. april
Na putu do Televizije prolazim pored radnika Vitezita koji danima, pod vedrim nebom, zaštićeni samo dekama i kartonskim kutijama, traže plate ispred ružičaste zgrade federalne vlade, većinskog vlasnika njihovog preduzeća. Umišljeni ministri dolaze na posao u crnim limuzinama. Radnike i ne gledaju. Ne znaju kapitalizam i primitivizam šta je to minimalizam. Jedino penzioneri iz okolnih zgrada snesu napuštenim radnicima kafu i nešto za pojesti.
Na poslu uobičajena frka. Najviše čudnih vijesti, kao iz nesvjesti. U Zenici štrajkuju policajci. Na razum pozivaju kriminalci. Pola godine je od izbora a nema državne vlade. Nikome i ne fali. Sinekurci sebi ponovo povećavi plate. Rumenige apelira za spas bh. fudbala. Njemački mediji pišu da su jedino horde Osmanlija Dodiku gore od multietničke reprezentacije. Wikileaks objavio američke depeše iz Sarajeva u kojim se blate Evropljani. Američki magazin za turiste Conde Nast Traveler uvrstio BiH medju 15 lokacija koje treba hitno posjetiti uz preporuku: otidjite odmah jer kad dole sve proradi to više neće biti avantura. Znači, proradit će. Samo ne znam kako. Možda će se snimiti nova epizoda Nadrealista u kojoj će Djipalo Junuz aplicirati svoj hepek i opet će sve biti kako je najbolje. Pričao mi je jedan od scenarista Top liste nadrealista da su uoči rata trebali snimiti skeč u kojem takmičari upadaju u selo, pobiju stanovništvo, popale kuće i stignu do cilja. Skeč nije snimljen. Pretekli su ga stvarni dogadjaji.

Utorak, 05. april
Budi me princeza da mi otkrije tajnu. Zaljubila se. A šest joj tek. Gospodin A je simpatija još iz vrtića. Čuj ljubav, a ne zna ni nos obrisati. Na ozbiljnu vezu sliježem ramenima, ali molbu za mobitel i profil na Facebooku, uz njeno mrštenje, odlučno odbijam. Djeca se danas ponašaju kao veliki. A odrasli su postali velika djeca. Hedonisti bez pokrića. Ponašamo se neodgovorno i nezrelo. Svi su nam krivi osim nas samih, a pravilo je ustvari vrlo jednostavno: Budi promjena koju želiš. Prekidam taksistu u kuknjavi na stanje u društvu i velim mu da opere i namiriše auto. Za promjenu. Novinarima govorim da svaki dan moraju uraditi bolji prilog nego jučer i eto promjene. Za pare smo spremni na sve. Lijepo je imati pare, ali ne valja kad nas pare imaju, jer onda mi jedni druge nemamo, kaže stara mudrost. Sve manje se družimo. Znamo šta se dešava u Kini, a pojma nemamo je li nam komšija gladan. Fino nam je poručio Marx da kapitalizam donosi otudjenje čovjeka od društva, pa otudjenje od drugog čovjeka i na kraju otudjenje čovjeka od samog sebe. Šta je Facebook? Imamo stotine virtuelnih prijatelja a nemamo s kim popiti kafu.

Srijeda, 06. april
Vratio se Walter. Sarajevo slavi Dan oslobodjenja. Na brdima s kojih su partizanske jedinice u noći s 5. na 6. april 45. krenule u oslobadjanje Sarajevo i otjerale Nijemce danas stoje table: Dobrodošli u Republiku Srpsku. Istočno Sarajevo ne slavi ovaj dan. Draža je tu značajniji lik od Waltera. Baš 6. aprila 92 četnici su s brda počeli ubijati Sarajevo, a tužne godišnjice iz posljednjeg rata prepliću se sa datumima iz partizanske historije. Sarajevo još ne zna hoće li nositi oreol žrtve ili grada heroja. Uprkos svemu, danas u ovom pravom, reklo bi se zapadnom Sarajevu, atmosfera ni nalik turbnoj svakodnevnici. Veselje na sve strane. Gledam performans glumaca koji zabrinutim ljudima nakratko vraćaju osmjehe na lica. Sviraju, pjevaju, plešu. Prerušeni u prosjake dijele novac prolaznicima, policajci zaustavljaju vozače i dijeli im lizala, a bilderi ljube sve redom. Nasljednici lokalnih šereta iz kafana koji su Ivi Andriću znali dobaciti ”napiše li se šta”, ovim današnjim glumcima se podsmjehuju i viču ”halo, odglumi li se malo”. Vladajući političari ponosno šetaju gradom i poručuju: vratio se Walter. Samo što ne znamo je li pravi ili lažni.
Grad je pun stranih političkih delegacija, bogataša i menadžera koji su došli na Business forum. Najviše je Arapa i Turaka. O milijardama se govori kao da su feninzi. U obnovljenom hotelu Bristol, koji je kupio i sredio bogati Al-Shidi, ključna riječ u razgovorima je inshallah, što u prijevodu na bosanski znači: može biti a i ne mora. U Sarajevu Arapi, u Banjaluci Rusi. Fino su podijelili interesne i biznis zone. Ono što je Huntington nazvao sukobom civilizacija ovdje bi moglo postati susret civilizacija. Ili je to samo još jedna moja utopija. Draže bi mi bilo da je više Sarajeva u Banjaluci i više Banjaluke u Sarajevu.
Gradom se pročulo da su bogati Arapi ovima iz Fudbalskog saveza rekli da ne brinu jer će svojim parama i vezama srediti da BiH direktno učestvuje na Svjetskom fudbalskom prvenstvu 2014. Hidžretske godine.

Četvrtak, 07. april
Završavam poslovne sastanke u gradu, ali prelijep dan i već otvorene kafanske bašte ne daju nazad. Usred radnog dana sve je puno. Na kafi sam s drugom Belgijancem. Kao medjunarodni službenik došao je u Sarajevo prije petnaestak godina, naučio je jezik, a kad je služba završila doveo je ženu i djecu i odlučio ovdje živjeti. Kaže da ga ljudi stalno pitaju šta mu bi da Brisel zamijeni Sarajevom, a on im odgovara da je ovdje našao sve što je tražio. Sarajevo će biti, sve drugo će proći. Samo treba dočekati vrijeme u kojem će naše različitosti ponovo postati bogatstvo, a ne prokletstvo. Nedavno smo na Televiziji Sarajevo radili dokumentarac o strancima koji su se tako saživjeli sa ovim gradom da se osjećaju Sarajlijama. Rodjene Njujorčane, Rimljane, Bečlije i ostale osvojio je šarm šehera, neposrednost ljudi, neka naivna dobrota, ali i lakoća življenja. ”U Londonu su mi trebali sati da razvezem djecu u vrtiće i dodjem do posla, a ovdje to obavim za 15 minuta. Za vikend biram hoću li na planine ili na more jer sve je tako blizu”, ispričao je jedan od njih. Čudno im je, kažu, što oni ostaju, a domaće stanovništvo želi otići. Rodjenim Sarajalijama za sve loše krivi su došljaci, pa se i moj Belgijanac uklopio u trend. Pita me da li znam kakva je razlika izmedju PDV-a i Sarajlija. Kaže, razlike nema. I PDV-a i Sarajlija je 17 %.

Petak, 08. april
Žurim predati Dnevnik. Uzbudjen sam jer se nakon sedam godina ponovo obraćam slušateljima moje prve novinarske ljubavi – Radija Slobodna Evropa. Neke ljubavi iznevjere, ali ova nikad nije. Iz te ozbiljne šestogodišnje veze nosim i traume, jer slobodu i profesionalizam koje sam kao novinar tu otkrio pokušavam kao menadžer unijeti u nove sredine. Na BHT-u je išlo teško, na TVSA malo lakše. Balkanska medijska scena uskoro će biti obogaćena za dva velika igrača. Al Jazeera pokreće regionalni program sa centralom u Sarajevu, a najavljuje se i projekat CNN Adria koji će takodjer ovdje biti lociran. Raduje me dolazak medijskih divova. Želim se nadati da oni u Sarajevu vide prosperitetan grad i budući centar regije, a ne lokaciju nekih novih dramatičnih dogadjaja.