Dnevnik za RSE vodio Amir Bukvić, glumac, pisac i scenarist.
Subota, 04. 07. 2009.
Od danas, do ne znam kada, Hrvatska opet nije više dosadna zemlja. Počelo je pravim Shakesperaovim zapletom. Kao u Hamletu, drami punoj zavjera i tajnovitih sila. Dramatičar po struci, a sad već bivši Premijer, Ivo Sanader pokazao se da može biti Hamletom, iako je još daleko od onog hamletovskog „biti ili ne biti“. Prvo je dao naslutiti da je u Hrvatskoj nešto trulo, a onda na današnjem Saboru HDZ-a, sve je na Tuđmanovski način preokrenuo u trijumfe svoje stranke, da bi na kraju tu trulost u „državi Danskoj“ prebacio na Europu. To ni po čemu nije bio oproštajni govor. Bilo je tu, poslije govora, i suza i grljenja i poljubaca. Zasigurno i poneki Judin. A sve je kao u redu. A onaj ostatak od četiri milijuna hrvatskih građana zna da ništa nije u redu, jer sve sluti na zavjeru, ucjenu ili prisilno odlaženje, kako neke tajnovite stvari ne bi izašle na vidjelo. A zna se da sve na kraju ipak izađe na vidjelo i čeka se ona predstava u predstavi, pod nazivom mišolovka, u koju se treba zaplesti i otrkiti taj novi Kralj, koji je možda uzrok Sanaderovu odlasku u šutnji. Hrvatska šutnja, rekao bi Krleža i da je živ, možda bi napisao nove Glembajeve u kojima barunica Castelli postaje novom Premijerkom.
Nedjelja, 05. 07. 2009.
Cijelo poslijepodne pratio sam finale Wimbledona između Federera i Roddicka. Tenis nikada nisam igrao, ali volim ga gledati. Odbojan mi je utoliko što pripada višoj klasi, a to se posebno vidi na finalnim mečevima u Wimbledonu. Koliko samo novaca danas sjedi na tribinama Wimbledona? A novac nosi i moć. Uz poznate filmske i sportske zvijezde prisutan je i Henry Kissinger. Oni očito ne znaju za krizu. A zapravo mi je najzanimljiviji u publici glumac i filmski redatelj Woody Allen. Kao i obično izgleda mrzovoljno. Takav je i kad glumi. Ne znam što misli u svojoj glavi sjedeći onako mrzovoljan na tribinama Wimbldeona, ali sam siguran da mu se potkatkad vrte slike filma kojeg je snimao u Londonu i na wimbledonskim terenima. Završni udarac, sjajan film, meni njegov ponajbolji. Nije komedija već kriminalistički film koji izvrsno pokazuje dva svijeta. Onih bogatih koji razbijaju dosadu igrajući tenis i onih koji preko tenisa žele ući u svijet bogatih. I naravno sve završi zločinom, u kojem nastradaju od svojih ambicija oni koji žele ući u taj bogati svijet i na čuđenje bogatih, kojima je prirodno da imaju ogromna bogatstva i da se dosađuju.
Ponedjeljak, 06. 07. 2009.
Već nekoliko dana zapravo živim u svom svijetu. Nastojim se vratiti pisanju. Nisam od onih koji pišu svaki dan. Tu disciplinu nemam. Pišem kad osjetim potrebu, zapravo kad me neka tema toliko zaokupira, da onda više ne znam prestati dok ne završim. Ovo ljeto imam namjeru započeti novu dramu, a ako Bog da, možda je i završiti do kraja godine. Sad se vraćam onom napisanom i iščitavam ga poslije podulje stanke, kako bih onako sa strane, neopterećen, osjetio što sam zapravo napisao. U rukama mi je roman Aristotel u Bagdadu. Događa se u 13, stoljeću u Bagdadu, u njegovo zlatno doba gdje se nazire njegova skorašnja propast. Roman sam napisao poslije drame koja ima isti naslov i koja je prije dvije godine praizvedena u Sarajevu. Ne pišem povijesne drame niti romane, nego se naoružam znanjem tog vremena i stvaram svoj svijet. Svijet koji se zrcali s današnjim. Zato su mi glavni likovi tog vremena jedan stari Židov -Abraham i jedan stari Arapin - Ibrahim i njihova djeca koja žele živjeti drugačije... Ipak, naslijeđe se čini jačim od tih njihovih drugačijih svijetova...
Utorak, 07. 07. 2009.
Generacije mladih oprašta se od Michaela Jacksona, vječnog dječaka i kralja popa. Svi ispraćaji su puni emocija, svi ljudi postaju boljima kod ispraćaja, a u životu je sve nekako drugačije. Tako velika i tužna familija na ispraćaju, a u životu je Michael bio tako usamljen. I zašto je taj moderni Petar Pan htio biti bijelim, kad se sav njegov talent i njegova ljepota skrivala u tamnim genima. Američka kultura bila bi polovična da nije Afroamerikanaca. Ja nekako mislim da nisu bili u pitanju kompleksi, Michael je jednostavno, kao veliko dijete, suprostavljajući se prirodnom, na svoj način htio pomiriti razlike među ljudima. Da je Bog htio učiniti nas istim, On bi takvim učinio svijet. Čineći nas drugačijima On želi da se nadopunjujemo, da ublažimo neke svoje razlike, da se promijenimo. Nitko mu to nije imao reći, jer je od djetinjstva bio stroj za zarađivanje ogromnih novaca. Gdje su ogromni novci, malo je prijatelja. I svi su opet prijatelji kad odlaziš na put s kojeg povratka nema.
Srijeda, 08. 07. 2009.
I danas uronjen u Aristotela u Bagdadu. Iščitavam: „ - Stvorni smo od jednog Boga, a ljudi se dijele i svi misle da su bolji od drugih. Te podjele su opasne i između ljudi se stvaraju zidovi. Opažaš li kako i sami, zaokupljeni svojom nesrećom, pravimo zid – staloženo će Abraham.
* Nisi li ti Abraham, a ja Ibrahim? - priupita ga Ibrahim.
Abraham klimne glavom.
* I ime nam je iz istog korijena – nastavi Ibrahim.
* Toliko toga nas spaja – tiho će Abraham.
* I toliko razdvaja – izreče Ibrahim, a onda prigrli Abrahama i osjeti kako su strahovi koji ih zbližiše sad postali jedno.
Od svog rođenja u Sarajevu nosim u sebi dva svijeta. I cijeli život ih nastojim pomiriti u sebi...
Dolazi Aida, kćer mi, kazališna redateljica. Razgovaramo o teatru...
Četvrtak, 09. 07. 2009.
I danas razgovaram s Aidom o teatru. Iduće sezone radi Petra Pana u dječijem kazalištu, a onda jedan Bergmanov malo poznati tekst s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi u Histrionskom domu. A onda se vraćamo na Djecu sa CNN-a koju smo zajedno radili sve troje (po mojem tekstu režirala je Aida, a Amar, sin mi, igrao je jednu od glavnih uloga). Poslije uspješne praizvedbe u Sarajevu, čekali smo tri godine da bismo napravili tu predstavu u Zagrebu. I kad smo već izgubili nadu da ćemo tu predstavu postaviti u nekom od zagrebačkih kazališta, onda su se javili Histrioni. Predstavu smo napravili i pobrali četiri nagrade s dva festivala: dva puta najbolja predstava u cjelini i dva puta je Amar osvojio glumačku nagradu za Dinu, uličnog čistaća porijeklom iz Srebrenice.
Petak, 10. 07. 2009.
U razgovorima sam oko praizvedbe moje drame pod naslovom: www.robijevportal.hr To je kriminalistička drama o jednom uspješnom novinaru koji svojim britkim jezikom u svojim kolumnama uništava život onima za koje mu glavni urednik dostavi ime i potreban kompromitirajući materijal. A onda se stvari počinju odvijati nepredvidljivo, kada taj novinar posumnje u vjerodostojnost dokaza i kada počne otkrivati zakulisne igre i kad se spremi raskrinkati one sa samog vrha vlasti, koji su skriveni naručitelji. Slijede ubojstva kao nesretni slučajevi, a policija tapka u mjestu. Dramu sam napisao par mjeseci prije nego li su ubili Ivu Pukanića, novinara Nacionala. Nisam baš slutio kako će se neke stvari poistovjetiti. Večeras se otvaraju 60. Dubrovačke ljetne igre. Spremaju i novog Hamleta. Tamo sam igrao u dva Hamleta manje uloge, prije nego li ću zaigrati i Hamleta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Počeo sam s Hamletom i završavam ovaj svoj Dnevnik s Hamletom.
Subota, 04. 07. 2009.
Od danas, do ne znam kada, Hrvatska opet nije više dosadna zemlja. Počelo je pravim Shakesperaovim zapletom. Kao u Hamletu, drami punoj zavjera i tajnovitih sila. Dramatičar po struci, a sad već bivši Premijer, Ivo Sanader pokazao se da može biti Hamletom, iako je još daleko od onog hamletovskog „biti ili ne biti“. Prvo je dao naslutiti da je u Hrvatskoj nešto trulo, a onda na današnjem Saboru HDZ-a, sve je na Tuđmanovski način preokrenuo u trijumfe svoje stranke, da bi na kraju tu trulost u „državi Danskoj“ prebacio na Europu. To ni po čemu nije bio oproštajni govor. Bilo je tu, poslije govora, i suza i grljenja i poljubaca. Zasigurno i poneki Judin. A sve je kao u redu. A onaj ostatak od četiri milijuna hrvatskih građana zna da ništa nije u redu, jer sve sluti na zavjeru, ucjenu ili prisilno odlaženje, kako neke tajnovite stvari ne bi izašle na vidjelo. A zna se da sve na kraju ipak izađe na vidjelo i čeka se ona predstava u predstavi, pod nazivom mišolovka, u koju se treba zaplesti i otrkiti taj novi Kralj, koji je možda uzrok Sanaderovu odlasku u šutnji. Hrvatska šutnja, rekao bi Krleža i da je živ, možda bi napisao nove Glembajeve u kojima barunica Castelli postaje novom Premijerkom.
Nedjelja, 05. 07. 2009.
Cijelo poslijepodne pratio sam finale Wimbledona između Federera i Roddicka. Tenis nikada nisam igrao, ali volim ga gledati. Odbojan mi je utoliko što pripada višoj klasi, a to se posebno vidi na finalnim mečevima u Wimbledonu. Koliko samo novaca danas sjedi na tribinama Wimbledona? A novac nosi i moć. Uz poznate filmske i sportske zvijezde prisutan je i Henry Kissinger. Oni očito ne znaju za krizu. A zapravo mi je najzanimljiviji u publici glumac i filmski redatelj Woody Allen. Kao i obično izgleda mrzovoljno. Takav je i kad glumi. Ne znam što misli u svojoj glavi sjedeći onako mrzovoljan na tribinama Wimbldeona, ali sam siguran da mu se potkatkad vrte slike filma kojeg je snimao u Londonu i na wimbledonskim terenima. Završni udarac, sjajan film, meni njegov ponajbolji. Nije komedija već kriminalistički film koji izvrsno pokazuje dva svijeta. Onih bogatih koji razbijaju dosadu igrajući tenis i onih koji preko tenisa žele ući u svijet bogatih. I naravno sve završi zločinom, u kojem nastradaju od svojih ambicija oni koji žele ući u taj bogati svijet i na čuđenje bogatih, kojima je prirodno da imaju ogromna bogatstva i da se dosađuju.
Ponedjeljak, 06. 07. 2009.
Već nekoliko dana zapravo živim u svom svijetu. Nastojim se vratiti pisanju. Nisam od onih koji pišu svaki dan. Tu disciplinu nemam. Pišem kad osjetim potrebu, zapravo kad me neka tema toliko zaokupira, da onda više ne znam prestati dok ne završim. Ovo ljeto imam namjeru započeti novu dramu, a ako Bog da, možda je i završiti do kraja godine. Sad se vraćam onom napisanom i iščitavam ga poslije podulje stanke, kako bih onako sa strane, neopterećen, osjetio što sam zapravo napisao. U rukama mi je roman Aristotel u Bagdadu. Događa se u 13, stoljeću u Bagdadu, u njegovo zlatno doba gdje se nazire njegova skorašnja propast. Roman sam napisao poslije drame koja ima isti naslov i koja je prije dvije godine praizvedena u Sarajevu. Ne pišem povijesne drame niti romane, nego se naoružam znanjem tog vremena i stvaram svoj svijet. Svijet koji se zrcali s današnjim. Zato su mi glavni likovi tog vremena jedan stari Židov -Abraham i jedan stari Arapin - Ibrahim i njihova djeca koja žele živjeti drugačije... Ipak, naslijeđe se čini jačim od tih njihovih drugačijih svijetova...
Utorak, 07. 07. 2009.
Američka kultura bila bi polovična da nije Afroamerikanaca. Ja nekako mislim da nisu bili u pitanju kompleksi, Michael je jednostavno, kao veliko dijete, suprostavljajući se prirodnom, na svoj način htio pomiriti razlike među ljudima. Da je Bog htio učiniti nas istim, On bi takvim učinio svijet.
Srijeda, 08. 07. 2009.
I danas uronjen u Aristotela u Bagdadu. Iščitavam: „ - Stvorni smo od jednog Boga, a ljudi se dijele i svi misle da su bolji od drugih. Te podjele su opasne i između ljudi se stvaraju zidovi. Opažaš li kako i sami, zaokupljeni svojom nesrećom, pravimo zid – staloženo će Abraham.
* Nisi li ti Abraham, a ja Ibrahim? - priupita ga Ibrahim.
Abraham klimne glavom.
* I ime nam je iz istog korijena – nastavi Ibrahim.
* Toliko toga nas spaja – tiho će Abraham.
* I toliko razdvaja – izreče Ibrahim, a onda prigrli Abrahama i osjeti kako su strahovi koji ih zbližiše sad postali jedno.
Od svog rođenja u Sarajevu nosim u sebi dva svijeta. I cijeli život ih nastojim pomiriti u sebi...
Dolazi Aida, kćer mi, kazališna redateljica. Razgovaramo o teatru...
Četvrtak, 09. 07. 2009.
I danas razgovaram s Aidom o teatru. Iduće sezone radi Petra Pana u dječijem kazalištu, a onda jedan Bergmanov malo poznati tekst s Perom Kvrgićem u glavnoj ulozi u Histrionskom domu. A onda se vraćamo na Djecu sa CNN-a koju smo zajedno radili sve troje (po mojem tekstu režirala je Aida, a Amar, sin mi, igrao je jednu od glavnih uloga). Poslije uspješne praizvedbe u Sarajevu, čekali smo tri godine da bismo napravili tu predstavu u Zagrebu. I kad smo već izgubili nadu da ćemo tu predstavu postaviti u nekom od zagrebačkih kazališta, onda su se javili Histrioni. Predstavu smo napravili i pobrali četiri nagrade s dva festivala: dva puta najbolja predstava u cjelini i dva puta je Amar osvojio glumačku nagradu za Dinu, uličnog čistaća porijeklom iz Srebrenice.
Dramu sam napisao par mjeseci prije nego li su ubili Ivu Pukanića, novinara Nacionala. Nisam baš slutio kako će se neke stvari poistovjetiti.
Petak, 10. 07. 2009.
U razgovorima sam oko praizvedbe moje drame pod naslovom: www.robijevportal.hr To je kriminalistička drama o jednom uspješnom novinaru koji svojim britkim jezikom u svojim kolumnama uništava život onima za koje mu glavni urednik dostavi ime i potreban kompromitirajući materijal. A onda se stvari počinju odvijati nepredvidljivo, kada taj novinar posumnje u vjerodostojnost dokaza i kada počne otkrivati zakulisne igre i kad se spremi raskrinkati one sa samog vrha vlasti, koji su skriveni naručitelji. Slijede ubojstva kao nesretni slučajevi, a policija tapka u mjestu. Dramu sam napisao par mjeseci prije nego li su ubili Ivu Pukanića, novinara Nacionala. Nisam baš slutio kako će se neke stvari poistovjetiti. Večeras se otvaraju 60. Dubrovačke ljetne igre. Spremaju i novog Hamleta. Tamo sam igrao u dva Hamleta manje uloge, prije nego li ću zaigrati i Hamleta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Počeo sam s Hamletom i završavam ovaj svoj Dnevnik s Hamletom.
