Dnevnik: Živimo pasje popodne

Dnevnik je vodila Ivona Vlašić, likovna umjetnica iz Dubrovnika. U posljednjim danima 2012. i prvim danima Nove godine piše o rodnom Dubovniku, stanju u gradskoj kulturi. Što se događa u Umjetničkoj galeriji, određuje li struka ili politika čelne ljude kulturnih institucija? Ivona pojašnjava zašto se mnogi Dubrovčani osjećaju kao gosti u svom gradu, te kada je i zašto Dubrovnik najljepši. Kada je "naš, kao što je i Srđ naš" .

29.12.2012.Dubrovnik, Uvala Lapad, Bura
Pravim prvu jutarnju kavu, izlazim u vrt, hladno je, sjedam na zid, da me sunce ugrije i da mogu, kao i svaki dan, sebi reći 'Pa nije baš tako zima ako okreneš lice suncu'.

Na moru nema nikoga, po boji bi se reklo da je dosta hladno. Skupljam po vrtu narandže i palme što su noćas popadale od vjetra, a kad sam vec tu, a i pas me prati s iščekivanjem, idem napraviti đir do plaže, vidit' ima li koga. Ne srećem nikoga, to je već neko vrijeme tako. Ne pitam se više zašto.

Idem nekom ograđenom stazom, preko nekih skela, jer je sve raskopano. Ne znam što ustvari rade, niko baš ne zna, možda neku kanalizaciju..

Razmišljam koliko se toga promijenilo u zadnje vrijeme. Parkove je zamijenila neka nova umjetna priroda, kontrolirana, stigla iz dalekih zemalja u velikim grastama..

Popodne se nalazim sa Lukom Piplicom u Umjetničkoj galeriji. U tijeku je njegova izložba, 'Moj posjet Dubrovniku'. Kaže mi da se i sve češće u Dubrovniku osjeća kao neki gost, kao da smo svi tu nekako kao u nekom posjetu. Slažem se ...
Idemo kroz galeriju, prvi rad 'Aurora' cinober crveni pigment, osvjetljena zaokružena ploha na zidu galerije..alkemija, početak, motivacija...

Idemo dalje, do rada iz 2004. Luko je snimio unutarnji svijet kroz staklo boce u kojoj se čuva maslinovo ulje. Kapljice vode i kapljice ulja, murge (mošt maslinovog ulja) putuju gore dole, lijevo desno, tako da se stiče dojam nekog unutarnjeg svemira. Glasove koje čujemo su glasovi njegove obitelji. Ovaj rad bio je izložen na izložbi u Art radionici Lazareti 'Susjedstva na daljinu', prvoj izložbi nakon rata u suradnji sa gostima iz Crne Gore.

Podsjeća me na akvarel, podsjeća me na miješanje boja....

Na gornjem katu je rad 'Maja Sofija' 1996-2012, serija fotografija čempresa, neke iz ranijeg perioda i novije iz 2012. Prolazimo kroz 'šumu čempresa', niz fotografija čempresa s takozvanim nepravilnostima, tumorima, nesavršenostima u rastu...
Fotografije prati Lukov tekst pisan pisaćom mašinom kao neki umjetnikov podsjetnik na vrijeme koje prolazi i propitivanje vlastitog djelovanja u periodu dok su fotografije nastajale, čempresi promatrani, život koji prolazi i ostaje neki pisani trag kao i fotografije na kojima tražimo taj neki trag v remena koje je prošlo.. Ili je možda isto, bez promjene...
Video rad, 'Čempresi' iz 2002. Ovaj rad znam od prije i dok šetamo galerijom jedva čekam da do njega dođemo, sjedamo i.. pomicanje kamere, jedva vidljivo izmjenjivanje kadrova, slika za slikom, vrlo nježni obrisi čempresa, nepomični, nimalo vjetra, kao da se ispred nas izmjenjuje mapa akvarela, i neki mir... Samo mir.
Zadnji rad u galeriji je, još dvije minute neznanja, iz 2012. - video u kojem Luko kroz izmjenu boja (crvene i crne) pokušava vratiti izgubljene osjećaje. Kamera lebdi preko slova dubrovačkog statuta, nekada osnove društvenog života a sada u potpunoj krizi..Osvijetljen Lukovom kamerom postavlaja se pitanje da li možda postoji neki novi život-mogućnost da se nešto novo dogodi?

Napuštamo galeriju, idemo prema gradu. Prolazimo kraj Lazareta. Sad mi pada na pamet kako nam je Srđana i Art radionica Lazareti čestitala Božić i Novu godinu -fotografijom lazaretskog božićnog drvca -dizalice.
Laku noć!

30.12.2012
Danas sam doma, razmišljam o našem posjetu Umjetničkoj galeriji, o Lukovom nazivu izložbe, i o tome što se događalo u galeriji ovaj zadnji mjesec.
Izbor za mjesto ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik. Kandidati su Antun Maračić i Vesna Delić Gozze. Antun Maračić vodio je Umjetničku galeriju Dubrovnik zadnjih dvanest godina. Stručno i Upravno vijeće galerije UGD podržali su jednoglasno reizbor Antuna Maračića. Isto tako i Kulturno vijeće grada Dubrovnika. Prema Zakonu o muzejima i Statutu Umjetničke galerije Dubrovnik, Gradsko vijeće grada Dubrovnika imenuje ravnatelja na prijedlog Upravnog vijeća koje je dužno pribaviti mišljenje stručnog vijeća.

- 10.12.sjednica Gradskog vijeća.Oni donose odluku suprotnu prijedlogu Stručnog i Upravnog vijeća i u 14 sekundi biraju drugog kandidata Vesnu Delić Gozze. Četrnaest sekundi je bilo dovoljno da se donese jedna takva odluka. Pa čemu onda služe vijeća? Neki vijećnici i članovi Upravnih vijeća napuštaju sjednicu ne slažući se s ovom odlukom.
- 11.12.Na dubrovačkim internetskim portalima objavljeno je mišljenje Stručnog vijeća UGD o kandidatima za ravnatelja UGD i njihovim četverogodišnjim planovima rada, te detaljno obrazloženje o prijedlogu odluke da se izabere Antun Maračić. Pismo potpisuju Rozana Vojvoda i Petra Golušić, kustosice Umjetničke galerije Dubrovnik.
- 14 .12 Gradsko vijeće, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, mediji, zaprimaju pismo Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik nezadovoljnih odlukom gradskih vlasti. U pitanje je doveden ne samo rad Umjetničke galerije Dubrovnik nego i način na koji se donose odluke koje utječu na život i rad ne samo Antuna Maračića, nego i svih nas.
Isti dan Grad, ministarstvo i mediji zaprimaju i pismo potpore ravnatelju Antunu Maračiću koje je potpisalo 70 građana, kulturnih djelatnika grada Dubrovnika. Traže od Grada obrazloženje o ovoj odluci.
Gradske vlasti ne nalaze za shodno objasniti svoju odluku, ni na osnovu čega je donesena.
- 17.12 Grad zaprima nova pisma. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske i Međunarodno udruženje likovnih kritičara pružaju potporu Antunu Maračiću.
- 18.12 Dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić i njegov koalicijski partner Pero Vičan osuđeni su u Splitu na Županijskom sudu, zbog afere "Šipan". Uvjetno. Sud je utvrdio da je dubrovački gradonačelnik zlouporabio svoj položaj. Isti dan u emisiji Hrvatska uživo, gost je Sandra Križić Roban. U ime Društva povjesničara umjetnosti komentira ovaj događaj i daje potporu Antunu Maračiću. Hrvatska javnost je upoznata sa slijedom događaja u Dubrovniku.
u 19.30 Dnevnik HTV-a prenosi cijeli događaj i za dnevnik govore Sandra Križić Roban i Antun Maračić.
- 20.12 Stručno vijeće Muzeja suvremene umjetnosti podržava Antuna Maračića
- 22.12.Gradonačelnik ne želi dati ostavku jer misli da nije kriv.
- 24.12.HDLU Zagreb podržava Antuna Maračića.
Emisija "Pola ure kulture" počinje emitiranje priloga presudom dubrovačkom gradonačelniku Andru Vlahušiću i njegovom koalicijskom partneru Peru Vičanu....



Otvaranje je izložbe Gabra Rajčevića. Poslje idemo do Lučija. Roza, Petra i Antun nam donose nove kataloge iz galerije.
Božena Končić Badurina. Izložba se zove "Prostor za publiku". Listam katalog, ljudi, publika u prostoru, galerija..I ostaje u zraku to jedno pitanje koje se nameće samo po sebi: Jesmo li izgubili još jedan prostor? Jesmo li izgubili prostor za publiku?

31.12.2012
Jutro je .Idem u grad. Stara godina. Stradun. Ovo mi je jedan od najdražih dana u godini. Svi danas idemo u grad. Valjda zato jer znamo da ćemo danas svi biti tamo.
Điravamo. Stradun, Peškarija, Stradun. Na bini pjevaju Novi Fosili.
Nakon dugo vremena vidim Slavena. Na brzinu... Slaven je osnivač i voditelj Art radionice Lazareti. Odlučio je otići iz Dubrovnika nakon događaja u Revelinu kad su ga zaštitari izbacili i izmlatili jer je bendu The Beet Fleet (TBF) dodao majice 'Srđ je naš'. Članovi benda su ih obukli.
Ne stignem mu ni reć da nam svima fali...

1.1.2013
Jutro je, dan je sunčan, izlazim u vrt, pijem kavu, čekam da počne novogodišnji koncert iz Beča. Drag mi je taj 1.1. Kao neki novi početak. Hmm, kao da je već gotova zima i počinje proljeće, neki novi polet...
Stavljam svježe cvijeće u vazu, sunce ulazi kroz sve prozore, novogodišnji koncert, Musikverein, cvijeće iz San Rema, dirigent Franz Welser Most, familija Strauss, polka ispunja prostor. Publika tradicionalno pljeskanjem prati ritam Radetzky marša. Smijem se...
Sretna Nova godina!!
U ovoj godini želim samo jednu stvar, a to je sloboda. Sloboda pod zastavom Libertas, za sve, bez kompromisa...

2.1.2013
Danas idem u studio Let 777, galeriju Božidara Jurjevića gdje je prije par dana otvorena izložba "Pogledi", Darija Kulišića.

Božo i Dario gledaju fotografije Božovog performancea. Razgovaramo i promatramo Darijove fotografije u prostoru galerije. Izložba je gotova ali fotografije su još tu. Ispred nas je fotografija jednog čovjeka koji sjedi i jednog čovjeka koji stoji na vratima, predpostavljam, nekog vrta i gleda vanka. Ustvari, izgleda kao da vani ne postoji ništa drugo osim tog svjetlećeg pravokutnika koji obasjava cijelu siluetu čovjeka.

Dario mi kaže da je fotografija nastala kad je 2009. bio u Italiji sudionik sastanka regije o kreiranju socijalne politike u doba ekonomske krize u Evropi. Fotografija je nastala u nekoj pauzi između predavanja. Govornici su bili iz područja Italije, iz regije gdje se sastanak održavao, a uloga ostalih sudionika je bila nekako nejasna. Nije bilo jasno imaju li oni neki svoj stav i ako ga imaju gdje ga mogu realizirati. Što ustvari oni tu rade?
Stiče se dojam nekog teatra, teatra s puno pauza. Pauze u kojima je svaki sudionik zakoračio u neki svoj intimni svijet, zapravo tražio neki bijeg. Nije bilo osjećaja nelagode, više nekog zapleta, pogled u svjetlo i bijeg u neko svoje ja...

Druga fotografija predstavlja čovjeka na brodskom prozoru. Jako jutarnje svjetlo izvanka. Kamera iza čovjeka. Brod Split - Ancona. Dario kaže da je fotografija snimljena rano ujutro, brod se približio Anconi, čini mu se kao da ljudi imaju potrebu pogledom dočekati drugu obalu.

Prostor broda koji je nastao negdje 70 godina prošlog stoljeća. Sukladno vremenu u kojem je nastao i s idejom da će se tu ljudi zabavljajti i konzumirati taj neki danas zaboravljeni stil života, te neke ideje o boljem životu suprodstavljene stvarnosti 2000-ih čini prostor broda zanimljivim promatraču. Disko podij sa disko kuglom na kojem današnji putnici spavaju.

Na sljedećih par fotografija nalazi se unutarnji prostor hotela Libertas. Gola estetika interijera, javni prostor zamišljen da bude intimni prostor u kojem se ljudi dobro osjećaju i zamišljaju ga bliskim, nesrazmjerna je arhitektonskoj ideji tog prostora. Ideja stoji na ostacima nekog davnog svijeta nesukladna je potrebama individue. Kroz interijer pogled i na exterijer Danče, Lokrum, Samostan svete Marije. Ustvari, taj vanjski svijet je adekvatniji i intimniji nego unutarnji, bez obzira što unutarnji ustvari služi da nas zaštiti od vanjskog.

Svejedno je gdje je što, pa Darijo i mijenja na fotografiji položaj Lokruma i Danača. Kaže da je i smisao izložbe da tu neku bespredmetnost i tu neku nesukladnost stavi ispred sebe, a to i jest momenat gdje pokušava shvatiti i staviti taj prostor ispred sebe i nas. Odmah u nešto što sluti i nešto što sam želi staviti kao nešto što ga zbunjuje.
Nešto novo, razmišljanje o nečemu što jest ta emocija koja se nametnula.

Pitam ga kako se dogodilo da hladni, bezsubjektni elementi prostora na fotografijama djeluju intimno?

"Možda je to pravi smisao ove situacije, pokušao sam stvoriti nešto s čim se mogu osobno nositi, želim u datoj situaciji koja mi objektivno djeluje jako neugodno osmisliti podnošljivo. Sad mi se nekako čini da imam potrebu osjetiti se zaštićeno, a s druge strane imam dojam apsurda te moje potrebe. Imam osjećaj da je potreba zaštićenosti, bliskosti i intime nešto društveno neprihvatljivo."

3.1 2013
Jutro je. Božo Jurjević i ja pijemo kavu, jedemo ostatke novogodišnjih kolača i razgovaramo. Pitam ga da mi ispriča sve o svom performanceu "Pasje popodne" koji je prije par dana izveo. "Pasje popodne" je svojevrsni remake jedne scene filma "Dog Day afternnon", Sidneya Lumeta iz 1975. godine, gdje Sony, kojeg glumi Al Pacino dolazi pljačkati banku s namjerom da s opljačkanim novcem promjeni spol svog partnera, ustvari cijela radnja se zbiva u kriznom društeno-socijalnom momentu Amerike opterećene Vijetnamskim ratom.

​Analogno tome Božo vuče paralelu ovom vremenu, kako na vrlo važnom globalnom planu, tako i na osobnom, lokalnom, jer smatra da ustvari živimo pasje popodne, danas pogotovo, jer se ljudske slobode sve više zatvaraju i onemogućuju jednim globalnim planom u kojem centri moći i jedna kritična masa malog broja ljudi - moćnika, beskrupulozno bogatih, sumanuto teži još većoj moći, nadzoru i bogaćenju, pretvarajući veliku večinu populacije u roblje.

Božo smatra da banke tu imaju važnu ulogu u manifestaciji jednog egocentrizma (komercijalnog plana koji prazni sve sadržaje i onemogućuje istinske slobode). Jasno je svima da živimo u vrijeme terorizma čak i u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji, te političkom primitivizmu. Kako su banke dio jednog od neospornog organizma komunikacije i žila kucavica ljudskog bitka, a ustvari sve više se ponašaju kao ubojice ljudi, umjesto da budu pravi poticaj jednom plemenitom ljudskom življenju.

Sony (Al Pacino) ulazi u banku sa svojim partnerima u pljački. U ruci nosi bijeli paket u kojem je puška. U jednom trenutku unezvjereno vadi pušku i pljačka banku. Nažalost, u sefu nalazi samo 1.000 dolara, jer je novac već odnesen, te nastavlja vaditi novac iz šaltera kod službenica banke. U jednom trenutku kaže službenicama: 'Banka će vas za ovo nagraditi ružama'.

Božo u performanceu, naravno, nije nosio pušku, nego plave ruže koje je, vadeći ih iz istovjetnog bijelog paketa i fiktivno pljačkajući banku, podijelio službenicama Volksbanke u Dubrovniku.

Plava ruža je, ustvari, genetski modificirana i izložena u Tokiju 2009. godine. Ona prije nije postojala ali oduvijek je u poetici postojala čežnja za plavom ružom i kao takvom nedostižnom, odnosno, predstavlja neostvarene mogućnosti i neostvarene ljubavi, a analogna je Svetom gralu, kao isto tako kroz povijest nečim nedostižnim.

Bit cijelog rada odvija se na nekoliko razina, kako na globalnom planu umjetnog stvaranja krize i udesa dobrog dijela planetarne populacije tako i na planu genetskog inženjeringa koji više služi zloupotrebi u komercijalne svrhe, čiji je cilj onemogućavanje ljudskih sloboda nego pozitivnog oplemenjavanja svijeta, i na trećoj razini lokalnog domaćeg plana koji primitivnim strukturama vlasti i vladanja i kvazi ekonomskim zahvatima služi tuđim interesima, uništavajući ogromne potencijale domaćih bogatstava i ljudskih života.

Globalno, ljubav je apsolutno izbačena kao ostvarivost ljudskog života i u tome je sarkazam cijelog performancea. Ovaj rad Božo je posvetio svojoj rodici Petri koja je koncem prošlog ljeta umrla na posljetku od moždanog udara nakon duge bolesti, koja je po Božovom mišljenju isključivo posljedica uzimanja kredita u švicarskim francima, gdje su banke, znajući što će se dogoditi, obmanule ljude izuzetno pogodnim kreditima koje je kasnije bilo nemoguće vratiti.

4.1.2013.
Prolazim preko Straduna. Još poneki zalutali novogodišnji turist kupuje suvenire prije odlaska. Grad je skoro prazan, utonuo je u svoj zimski san. Sad je najljepši, zaboravljen od svih, slobodan...Naš.

Pada mi na pamet rad Ivane Penjak Kasavice, njene fotografije ljudi iz grada snimljene na jednom zajedničkom izletu na Srđu, šest sekundi ljubavi za Srđ...I Srđ je naš.

Idem vidit jeli Anamarija u Getaldićevoj. Tu je, pravi mi kafu. Pušimo, smijemo se, gledamo koga ima na Stradunu... Ima nešto ljudi....