Sarajevski novinar Amer Tikveša, PR direktora NVO Gariwo, koja se bavi afirmacijom građanske hrabrosti onom koja je krasila Srđana Aleksića i Neđu Galića otkriva nam zašto ga inspiriše posao koji radi.
U sedmici za nama zabilježio je bh. svakodnevicu u vrijeme popisa na kojem je za ljude najvažnije da se izjasne o onome što se nudi opcionalno - znači ne moraju, ali hoće. Tikveša analizira pozadine političkih dogovora čelnika dva bh. entiteta u nadi da se neće voditi novim sukobima, a zabilježio je i dijalog sa taksistom kroz koji otkrivamo kako preživljava prosječan građanin BiH.
Subota, 5. 10. 2013.
Po ko zna koji put sam subotom uvečer kući i u pristojne sate odlazim na spavanje. Moji boravci subotom uvečer kući nisu znak starenja. Imam želju za izlaskom ali mi to ne dozvoljavaju ili nedostatak novca ili višak obaveza. Ovog puta sastalo se i jedno i drugo. Između ostalog, moram pisati i dnevnik.
Zadnji put sam to radio u ratu, kao tinejdžer. Sjećam se da je često počinjao sa: „Hladno mi je...“ I ovaj bih mogao početi tako. Uprkos niskim temperaturama, u Sarajevu ne puštaju grijanje. Toplane nemaju para, neko im je dužan, a tom nekom je dužan neko drugi, i sve tako... Sve će to, naravno, narod platiti - opet najavljuju poskupljenje, i grijanja i mnogo čega drugog.
Međutim, ubrzo ću u dug i ljekovit san, kakve samo vikendom imam. Jutros sam se, naprimjer, probudio u 9 i 30.
U 13:00 sam imao sastanak kod Vječne vatre. Dok sam čekao, posmatrao sam dječaka koji kleči na poklopcu kutije od cipela, kutija je ispred njega, a on na igrački sintisajzeru svira jednu te istu melodiju već nekoliko puta. Cijeli dan mi se vrti po glavi ta melodija i mislim da će to biti muzička podloga smaku svijeta. Ostali su mi upečatljivi gospođa sa crvenim pramenovima i njen debeli sin. Sva ushićena što čini dobro djelo sa smješkom na licu ubaci neku siću u kutiju od cipela. Malo su prošli, a onda se vratili natrag i dala je sinu nekoliko novčića da i on ubaci. Kao da mu daje kiki-riki da ga baci slonu u zoološkom vrtu. Svirač nije obraćao pažnju, vrtio je svoju melodiju a ulica je kao pokretna traka izbacivala ljude koji su svi do jednog bili kvarni, i oni što mu daju i oni što mu ne daju novčiće, jer da je samo jedan od prolaznika čovjek „nazbilj“, dječak tu ne bi sjedio.
Od 15.00 sam u kući. Može li se reći da si kući kad si na internetu? Dođem kao neki prenosnik informacija: s interneta ukućanima, od ukućana svijetu na internetu. Najzanimljivije su mi vijesti s popisa. Najviše se diskutuje o onome što je na popisu opcionalno, kakva su pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti. Nevjerovatno je koliko su ljudi kontradiktorni. Kad se registruju bilo gdje na internetu, niko ne popunjava ono što nije naznačeno kao obavezno, dok je kod potpisa stvar obrnuta, ubiše se da se izjasne o naciji i vjeri te da time doprinesu brojnom stanju Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Došla je tako, sve uz internet, i večernja šetnja sa Chili. To je uvijek traumatično iskustvo. Mrak je, a ulična rasvjeta slaba. Bojim se da ne nagazim na mrtve ptice. Pamtim gdje leže prilikom jutarnje šetnje, ali nikad ne znaš da li ih je u toku dana neka mačka ili pas prenio na neko drugo mjesto. Bojim se da ne nagazim na pseći izmet. Koliko mogu i njegove lokacije pamtim. Bojim se da Chili ne pojede otrov koji budale bacaju da potruju lutalice. Bojim se narkomana. Mnogo je razloga za strah i od običnih ljudi s obzirom na to kakvi su im politički ukusi.
Nedjelja, 6. 10.
Dan je počeo onako kako se prethodni završio, s izvođenjem Chili. Mladi pas lutalica igrao se s pola ptice. Uzimao ju je za krilo, pa je onda bacao. Prvi put da mi je pseća igra izazivala mučninu. Primijetio sam da su iza Pošte na Dolac Malti uklonjeni kontejneri. Nina mi je poslije rekla da je to urađeno prije nekoliko dana i da svi poslovni objekti moraju imati svoje kontejnere. U prvi mah pomislio sam kako je to lijepo, ali se odmah javila zebnja: Da na travnjaku iza Pošte neće praviti džamiju! U Sarajevu svako sređivanje javnih površina znači ili tržni centar ili džamiju. Pošto je Malta naselje bez džamije, a tržnih centara ima dovoljno, mislim na nju. I mislim na neku blaženu, areligioznu sredinu bez vjerskih objekata ili barem bez eksponiranja bilo čega vjerskog u javnom prostoru. Sretni li su ljudi koji tu žive. Cinik mi može odgovoriti da idem u Sjevernu Koreju, ali i nju smatram klerikalnom državom, samo što je tamošnji kler partija koja je preuzela ulogu svećenstva a ulogu Boga preuzeo Kim Jong Un.
Nakon Chili, izašao sam van s Dunjom. Opet iza Pošte. Došao je i Vedo s tatom i Zlatan s bakom. Gledamo našu još uvijek sretnu djecu kako blaženo trčkaraju među pivskim flašama, već više puta spomenutim mrtvim pticama i psima lutalicama. Ubrzo su počele razmirice – šta je čije i ko šta može ponijeti kući, ko je u čemu bolji i ko je prvi. U jednom trenutku zatražili su slance. Ubrzo su slanci postali mačevi. Tad kažem: hajde da vidimo ko će prvi pojesti, ne bih li i Dunju navratio da konačno nešto pojede. A ona će tad iskoristiti višemjesečno popovanje u svoju korist: Ali, tata, važno je učestvovati, i, naravno, opet izbjegla jelo.
Ostatak dana politika. Dogovorili se Lagumdžija i Dodik o raspodjeli državne imovine. Popis. Sejdić-Finci. Preustroj Federacije BiH. Svi ti koraci ka navodnom sređivanju BiH liče mi na osposobljavanje njenih entiteta da spremniji uplove u vode samostalnosti negoli osposobljavanje države da uđe u EU. Ako i kada dođe do disolucije, neka samo bude mirnim putem i bez mene ovdje. Svaki međunarodni nesporazum u praksi završi neslavno, volio bih da BiH može bolje proći.
Ponedjeljak, 7. 10.
Nisam spavao. Rijetka prilika da ne uzmem taksi kako bih na vrijeme stigao na posao. U 7 ujutro izvođenje Chili. Chili je mops. Svaki dan minimalno dva puta gledam je kako vrši nuždu. Mopsovi to rade tako što prvo prave krugove. Prvi put se upitah da li ikad od tog silnog okretanja dobije vrtoglavicu i kako li je vršiti veliku nuždu dok imaš vrtoglavicu? Nisam dokon, već sluđen od nespavanja.
U 7.30 sam na tramvajskoj stanici. Nisam odavno tako rano bio na tom mjestu. Osam tramvaja je prošlo i uspio sam ući tek u deveti. Ogromne gužve. Ljudi žele da uštede tako što ne idu autima na posao, a taksi je luksuz. To mi je onako zorno prikazalo značaj gradskog saobraćaja kojem prijeti nestanak i koji svako malo prestaje sa radom jer nemaju novca za najelementarnije stvari, kakva je električna energija.
Blizu mjesta gdje radim, ima kuću jedan od njihovih bivših direktora. Dovoljno je pogledat kuću, pa uvidjeti jedan od razloga propasti gradskog saobraćaja u Sarajevu.
Dan običan, poslovni. Nema se Bog zna šta zanimljivo ispričati što se samog dana tiče, ali baviti se onim čime se bavim izuzetno je zanimljiva stvar svakodnevno, ne samo danas: afirmacija građanske hrabrosti. Otkrivati i istraživati ljude poput Srđana Aleksića, Neđe Galića, Đoke Stevanovića, ako ništa drugo, nikad vas ne može ostaviti emotivno praznim, a imati posao ispunjen pozitivnim emocijama danas je rijetkost.
Kući uvijek zanimljivo. Osim spomenutih Nine, Dunje i Chili, tu je i papagaj Čupo. Čupo zna izgovoriti nekoliko riječi. Za Dunju je to još uvijek nerazgovijetno pa joj je krivo što ona ne može čuti to što čujemo ja i Nina. Zadovolji se na kraju i s tim što Čupo aterira na svaku od naših glava, a na mojoj ostavi i traga. Kažu to je sreća.
Opet ne spavam, druga noć za redom. To mi se prvi put u životu dešava. Na TV-u uhvatim Ivkovu slavu, kakve li ironije. Kojo pjeva Nesanicu.
Utorak, 8. 10.
Tomislav Jakić
Poslije druge zaredom neprospavane noći bilo je nemoguće otići na posao. Međutim, dan prije sam dogovorio sastanak s Enesom Osmančevićem u vezi s predstavljanjem knjige Tomislava Jakića tuzlanskim studentima žurnalistike. NVO Gariwo je prije nekoliko dana objavio Jakićevu knjigu „Nisam zavijao s vukovima“. To je njeno drugo izdanje, prvo je bilo u Hrvatskoj, 2010. Malo je ko od ljudi koje znam čitao hrvatsko izdanje, a knjiga je izuzetno svjedočanstvo o vremenu u SRH i u ovoj sada, RH. Pogotovo o stanju u medijima u te dvije vremenske dionice. Jakić je bio novinar koji se bavio vanjskom politikom baš tada. U socijalizmu je obavljao svoj zadatak, iako nije bio član Komunističke partije, s dolaskom demokratije, gotovo ekspresno dobija otkaz. Kao novinar je bio i u Titovoj i u Tuđmanovoj pratnji, i ono što će mi u sjećanju najduže ostati jesu njegovi opisa Tita i Tuđmana. Divno je nalaziti potvrde svojim stavovima kod kompetentnih ljudi. Moj stav o Tuđmanu je da je on priglupi, nacoški orijentisani skorojević, a on je pothranjem Jakićevim opisom prvog Tuđmanovog službenog, gotovo državničkog, boravka u Americi.
Detalji u vezi s posjetom tuzlanskoj žurnalistici su dogovoreni, ostatak dana spavanje i pretvaranje da spavam.
Srijeda, 9. 10.
Vanredni Bingo je mogućnost dana, ma šta dana, života, milion i po maraka, hej! Pravim planove gdje da idem ako dobijem. Kriterij za odabir mjesta je nemogućnost rata u narednih sto godina, ne računam svjetski rat, i nemogućnost smrti od gladi ako mi pare neko pokrade. Do početka prenosa izvlačenja, nemam konačnu odluku. Nema veze, skontat ću kad dobijem.
Ipak, ne dobijam ništa. Međutim, kupit ću listić opet kad me neko podsjeti na Bingo.
Četvrtak, 10. 10.
Knjige Alice Munro
Ništa zanimljivo u današnjem danu. Saznao sam ko je dobitnik Nobela za književnost, radi se, je li, o Alice Munro. Nikad je nisam čitao tako da nisam ni sa kim mogao podijeliti ni radost ni kritike. 83-godišnja Kanađanka koja piše kratke priče. Vidim postoji prevod na hrvatski jedne njene knjige, potrudit ću se da do nje dođem. Pitam Kanađanku koja se bavi tamošnjom literaturom o kakvoj je spisateljici riječ, a ona kaže da ova dobro piše, ali da nikad u njenim pričama nije uspjela uživati. J... ga, ne znam šta da mislim, da li da kupujem i taj hrvatski prevod?
Otvaram sve moguće rubrike „Na današnji dan“ na našem i na engleskom da vidim da li je svijet siromašan događajima na današnji dan kao što sam ja. Pa i nije tako. Saznajem da je danas Svjetski dan beskućnika. Imam ih dvojicu u komšiluku. Pomalo je smiješno reći da imaš beskućnika u komšiluku, nisam navikao, dosad mi je komšiluk uvijek podrazumijevao stanove, kuće, poslovne prostore... Sad je to i Baklava koji sjedi na kancelarijskoj stolici ispred supermarketa i uvijek pije dvolitarsko pivo, ali kaže da nije alkoholičar već on to zbog bubrega radi. Ima tri psa koja uspješno hrani. Zovu ga Baklava jer je, kaže, nekad bio slastičar. S drugim se još nisam upoznao. Nedavno se pojavio. Spava na klupi ispred memorijala posvećenog šehidima i poginulim borcima. Izvodim Chili s namjerom da se upoznam s njim. Nema ga večeras.
Petak, 11. 11.
Hvatam taksi. Malo je vremena ostalo do posla, a i kiša je. Ulazim, taksista priča na mobitel.
- Srediće se to, jarane... Pa ne može je odma primit. Zauzeta mu je operacijska sala, ali čim završi operaciju primiće je, sve je sređeno. Dokle ćeš ti? – tiho me pita, da onaj tamo ne skonta.
Ja, što glasnije mogu, kažem: Gabriela Morena Locatelija, ako može preko Vilsonovog.
- Hajde malo kasnije da pijemo kafu. Meni je ovo moje dosadilo, da vidim možemo li skontat da me negdje ubacimo.
Prekida razgovor i ponovo postavlja pitanje: Šta si rek'o, gdje ćeš?
- Gabriela Morena Locatelija, ako možemo preko Vilsonovog, ponavljam.
- Đe ti je to, jarane?
Objasnim mu.
- A ko je taj lik pa mu dali ulicu?
- Jedan talijanski humanitarac koji je u toj ulici ubijen u ratu.
Vidim da je u lijevoj traci, te da iz nje ne može na Vilsonovo, a on, kao da mi čita misli.
- Pa najbolje bi bilo preko Vilsonovog, je l' de?
- Tako sam bio rekao.
Prestrojava se na raskrsnici iz lijeve u desnu i to komentariše.
- Ma j... prekršaj, jarane, neću ja jedini poštivat pravila, vidiš da ovo svak nešto svoj fazon fura. Niđe ni policije nema, a nema ovdje onih kamera. Jesam ubio koga, nisam? Jesam šta kome ukro, nisam? Prestrojio se iz lijeve u desnu na raskrsnici, eh čudna mi čuda.
- Nije mi bila namjera maloprije da vas prisluškujem - rekoh ja - ali nisam mogao da ne čujem, kao da niste zadovoljni ovim poslom?
- Ma đe ću bit zadovoljan, na procenat radim. Ja danas moram zaradit 160 KM da bih dobio 20. Za 50 KM natočim goriva, predam račun, ostane 110 i od toga mi daju 20. Da te pare zaradim, moram vozit 13 sati, a da bi vozio 13 sati, ja moram odmarat tri sata, jest, popit kafu, odigram kladionicu i tako. Izvuče mi se i tih 20 maraka. Ovdje sam samo da nisam kući, da se skinem ženi s grbače. Ona radi, pokriva režije, hranu, njene i dječije potrebe, ja pokrivam sebe, eto ti. Đe ću bit zadovoljan?
Volim taksi spiku, pravo je čudo, skupljam stalno njihove priče za knjigu i sretan sam što mi je danas izletila jedna.
Danas je u Mediacentru bila promocija video uradaka i digitalnih priča koje se bave problemima LGBT populacije. Upali su im neki klinci i prijetili. Jedan je izgovorio tako bolno istinitu stvar: „Ovo nije grad tolerancije, ovo je grad normalnih ljudi, a vi niste normalni!“ Naime, Sarajevo zaista nije grad tolerancije a većina njegovih stanovnika pod „normalnim“ i pod „zdravim razumom“ podrazumijeva ono u šta se LGBT priča na smrt ne uklapa. No, pokušao sam na stvar gledati s vedrije strane. Sad pripadnici LGBT populacije imaju još jedan podatak koji mogu notirati kao važan prilikom traženja azila u neke ljepše, pitomije zemlje. Za razliku od njih, mene više ništa ne izvlači.
Još jedna stvar u vezi sa Sarajevom me danas zabavila. Neka četvorica su klala ovcu u opštini Novi Grad, na livadi kraj koje se odmah vide zgrade, znači javna gradska površina. Neki novi Milan ima priliku da napravi pjesmu: „Sarajevo, kurbanska sjećanja“.
