Adisa Bašić (1979.) je pjesnikinja iz Sarajeva, autorica višestruko nagrađivane zbirke pjesama "Promotivni spot za moju domovinu". Piše književnu kritiku i tekstove iz oblasti kulture za "Slobodnu Bosnu". Radi kao asistentica na Filozofskom fakultetu, gdje predaje poeziju i kreativno pisanje.
Subota 22. 02. 2014.
Sjetila sam se ponijeti kišobran, ali ne i obuti cipele koje ne propuštaju vodu. Dan namrgođen, kao stvoren za proteste. Mokrih nogu stojim na ulici, najgori sam demonstrant na svijetu. Imam hroničnu upalu krajnika i ne mogu uzvikivati ništa, dok oko mene tutnji Bakirelopovehoćemoostavke...
Pištaljke na uho čine me poluludom. Nemam transparent i ne pada mi na um ništa duhovito i epigramski ubojito što bih napisala. Sama sam i ne vidim nikog poznatog. Ne nosi me adrenalin i sumnjičava sam prema ishodu. Sumnjičava sam prema sebi i prema svima oko sebe.
Ipak, za mene ne postoji važnije mjesto. Stojim da budem nelagoda i da mi bude nelagodno. Stojim da ne bih mantrala jalove mantre kako smo pokradeni i poniženi ali eto ovo nije način. Stojim jer je odnekud izmigoljilo i zaposjelo nas pretilo plemstvo koje se davi kolačima i orgija, zaboravljajući na fijuk giljotine...
Nedjelja 23. 02. 2014.
Sa ocem odlazim u Hercegovinu. Cilj nam je jedno stolačko selo, meni posebno drago. U selu svi gostu nazivaju selam i sipaju domaću lozu čim zakorači preko praga. Pitaju me zabrinuto šta se to dešava po gradovima, na šta će ovo izaći... Pri tome imaju hiljadu i jedan tv i radio program, informisaniji su od mene. Selo je relativno bogato, živi se od poljoprivrede. Najviše uzgajaju breskve. Posvuda plantaže, moderni sistemi navodnjavanja, traktori koji brekću i pripremaju zemlju za sjetvu. Kad ne rade na njivama, moji domaćini se bave građevinskim i kućnim poslovima, brinu o nešto malo hajvana, pletu, kuhaju... Radni dan im je jako dug. Nabrajaju nekadašnja preduzeća iz stolačkog kraja, privredne gigante koji više ne postoje. Otkako su firme propale, mogućnosti zapošljavanja su male - svode se na poljoprivredu i na državnu službu.
Petnaestak minuta vožnje od sela je Park prirode Hutovo blato. Patke izgledaju prilično ravnodušne prema aktuelnim socijalnim previranjima. Izletnici beru šparoge i kuke. Dvije djevojčice se sunčaju na nekom starom kamenom mostiću. Hercegovina je, po svom starom običaju, lijepa do ganuća.
Ponedjeljak 24. 02. 2014.
Idem u Klinički centar na jedan od onih pregleda na koje se čeka po hiljadu i više godina. Imala sam dovoljno vremena da moja hipohondrija uzme maha, pa se nemalo iznenadim kad žustra i vrlo cijenjena doktorica utvrdi da mi zapravo nije ništa. Sva sretna nakon pregleda idem na šalter gdje trebam predati neki papir. Žena na šalteru me nije dobro razumijela i misli da tek zakazujem pregled. Nervozno ponavlja kako me doktorica ne može primiti prije maja. Kroz staklo objašnjavam da sam već obavila pregled ali ona me ne čuje. Otupjela od svakodnevnih rasprava sa pacijentima, ona sve ljuće ponavlja isto. Ništa prije maja, ništa prije maja...
Prizor već počinje da liči na teatar apsurda, naše replike se mimoilaze. Bespomoćno se odmičem od šaltera i počinjem se smijati od muke. Nakon nekoliko minuta pokušam ponovo. Odlučno gurnem papir i kažem da mi ne treba pregled jer sam ga već obavila. Žena na šalteru je konačno prenuta iz transa, kaže u redu i prihvata papir.
U povratku nailazim na demonstracije. Odstojim neko vrijeme, a onda pješke krenem kući. Zdrava, nova navika.
Utorak 25. 02. 2014.
Na protestima sam neki dan srela prijatelja Amira i raspričala se sa njim naravno o književnosti, sve žaleći za jednom dobrom pjesnikinjom koju je pojeo nacionalizam.
On mi skreće pažnju da ovih dana u Njemačkoj izlaze Heideggerove Crne sveske, posljednji dio filozofove zaostavštine. Nijemci i Francuzi su potrošili decenije da opravdaju svog voljenog mislioca kako eto i nije baš tako mislio kad se tridesetih godina oduševljavao nacizmom. A onda su izašli njegovi zapisi koji vrve od antisemitizma.
Čitam Heideggerov intervju iz 1966. kad se prvi put pokušao opravdati pred njemačkom javnošću zbog svojih političkih stavova. On uporno opovrgava glasine da je maltretirao Jevreje i spaljivao knjige, ali ostaje pri tome da se nacional-socijalizam tridesetih činio kao dobra ideja. Zbog svojih stavova se ne izvinjava i ne pravda. Čitam i pjesmu Paula Celana Todtnauberg u kojoj pjesnik govori o poslijeratnoj posjeti Heideggeru. Tek daleki nagovještaj želje bivšeg logoraša da dobije neku vrstu izvinjenja. I kiša koja prekida razgovor, ostavljajući ga bez razrješenja...
Srijeda 26. 02. 2014.
U opravdavanjima Heideggera nailazim na ime Masche Kaléko, još jedne Jevrejke u koju je veliki filozof navodno bio pomalo zaljubljen. Sjetim se da mi na polici stoji njena knjiga koju mi je poklonio poznanik iz Njemačke, tvrdeći da ga je moja poezija podsjetila na Maschinu. Knjiga je stajala nepročitana do danas kad je uzimam sa police i silno se iznenadim. Kako mi je ova žena mogla tako dugo ostati nepoznata? Tridesetih godina ona je u Berlinu pisala popularne kratke ironične pjesme koje su izlazile kao redovna rubrika u novinama. U njima je komentarisala život velegrada.
Uskoro je prisiljena da ode u emigraciju, živi u Americi pa u Izraelu. Dva braka, gubitak sina, neizostavno teška sudbina kao rezervisana za pjesnikinje. Iznenada umire u Ženevi, na povratku iz posljednje posjete voljenom Berlinu.
Provodim sate uz njenu knjigu, razmišljam kako bih je voljela prevoditi. Moja današnja sagovornica piše:
Jedno ti ostrvo treba/ na dalekom moru, samo./ Jedan ti treba čovjek/ al treba više od ičeg znanog.
Četvrtak 27. 02. 2014.
U proznoj pjesmi Premlatimo sirotinju Bodler kaže: "Samo je onaj čovjek drugome ravan koji to i dokaže, a tek je onaj dostojan slobode koji je i sam steći znade.“ Pjesnik opisuje susret sa prosjakom koji traži milostinju, ali dobije batine, jer je to pravo priznavanje ravnopravnosti. Nakon što siromah i davatelj milostinje jedan drugog isprebijaju, novac podijele na ravne časti. Čitam tekst studentima, pokušavam isprovocirati diskusiju, reakciju.
Sloboda i ravnopravnost se ne dobivaju na poklon, još manje kao milostinja. Naša prava nisu tuđi zadatak. Predugo smo i prenaivno očekivali pomoć sa strane, upirali oči u druge, tražili rješenje izvan sebe. Želim vjerovati da ova naša razumljiva ali pogubna poslijeratna inertnost konačno počinje da jenjava...
Petak 28. 02. 2014.
Danas imamo sastanak članova Fondacije Farah Tahirbegović. Sakupljamo novac, biramo nekog mladog čovjeka koji će ove godine dobiti nagradu utemeljenu u znak sjećanja na našu dragu, prerano preminulu prijateljicu. Cilj nam je da prepoznamo i ohrabrimo talentovane i marljive ljude koji čine dobre, pametne stvari u umjetnosti, kulturi, društvenom aktivizmu.
Bosna i Hercegovina je puna pojedinaca koji u svojim mikrosvjetovima čine čuda. O njima obično malo znamo, jer se previše bavimo jalovim službenicima, partijskim poslušnicima, nacionalističkim aparatčicima... Ja ću se danas baviti onom boljom, ljepšom, uspješnijom Bosnom i već znam da će ovo biti dobar dan.
Subota 22. 02. 2014.
Sjetila sam se ponijeti kišobran, ali ne i obuti cipele koje ne propuštaju vodu. Dan namrgođen, kao stvoren za proteste. Mokrih nogu stojim na ulici, najgori sam demonstrant na svijetu. Imam hroničnu upalu krajnika i ne mogu uzvikivati ništa, dok oko mene tutnji Bakirelopovehoćemoostavke...
Pištaljke na uho čine me poluludom. Nemam transparent i ne pada mi na um ništa duhovito i epigramski ubojito što bih napisala. Sama sam i ne vidim nikog poznatog. Ne nosi me adrenalin i sumnjičava sam prema ishodu. Sumnjičava sam prema sebi i prema svima oko sebe.
Ipak, za mene ne postoji važnije mjesto. Stojim da budem nelagoda i da mi bude nelagodno. Stojim da ne bih mantrala jalove mantre kako smo pokradeni i poniženi ali eto ovo nije način. Stojim jer je odnekud izmigoljilo i zaposjelo nas pretilo plemstvo koje se davi kolačima i orgija, zaboravljajući na fijuk giljotine...
Nedjelja 23. 02. 2014.
Sa ocem odlazim u Hercegovinu. Cilj nam je jedno stolačko selo, meni posebno drago. U selu svi gostu nazivaju selam i sipaju domaću lozu čim zakorači preko praga. Pitaju me zabrinuto šta se to dešava po gradovima, na šta će ovo izaći... Pri tome imaju hiljadu i jedan tv i radio program, informisaniji su od mene. Selo je relativno bogato, živi se od poljoprivrede. Najviše uzgajaju breskve. Posvuda plantaže, moderni sistemi navodnjavanja, traktori koji brekću i pripremaju zemlju za sjetvu. Kad ne rade na njivama, moji domaćini se bave građevinskim i kućnim poslovima, brinu o nešto malo hajvana, pletu, kuhaju... Radni dan im je jako dug. Nabrajaju nekadašnja preduzeća iz stolačkog kraja, privredne gigante koji više ne postoje. Otkako su firme propale, mogućnosti zapošljavanja su male - svode se na poljoprivredu i na državnu službu.
Petnaestak minuta vožnje od sela je Park prirode Hutovo blato. Patke izgledaju prilično ravnodušne prema aktuelnim socijalnim previranjima. Izletnici beru šparoge i kuke. Dvije djevojčice se sunčaju na nekom starom kamenom mostiću. Hercegovina je, po svom starom običaju, lijepa do ganuća.
Ponedjeljak 24. 02. 2014.
Idem u Klinički centar na jedan od onih pregleda na koje se čeka po hiljadu i više godina. Imala sam dovoljno vremena da moja hipohondrija uzme maha, pa se nemalo iznenadim kad žustra i vrlo cijenjena doktorica utvrdi da mi zapravo nije ništa. Sva sretna nakon pregleda idem na šalter gdje trebam predati neki papir. Žena na šalteru me nije dobro razumijela i misli da tek zakazujem pregled. Nervozno ponavlja kako me doktorica ne može primiti prije maja. Kroz staklo objašnjavam da sam već obavila pregled ali ona me ne čuje. Otupjela od svakodnevnih rasprava sa pacijentima, ona sve ljuće ponavlja isto. Ništa prije maja, ništa prije maja...
Prizor već počinje da liči na teatar apsurda, naše replike se mimoilaze. Bespomoćno se odmičem od šaltera i počinjem se smijati od muke. Nakon nekoliko minuta pokušam ponovo. Odlučno gurnem papir i kažem da mi ne treba pregled jer sam ga već obavila. Žena na šalteru je konačno prenuta iz transa, kaže u redu i prihvata papir.
U povratku nailazim na demonstracije. Odstojim neko vrijeme, a onda pješke krenem kući. Zdrava, nova navika.
Utorak 25. 02. 2014.
Na protestima sam neki dan srela prijatelja Amira i raspričala se sa njim naravno o književnosti, sve žaleći za jednom dobrom pjesnikinjom koju je pojeo nacionalizam.
On mi skreće pažnju da ovih dana u Njemačkoj izlaze Heideggerove Crne sveske, posljednji dio filozofove zaostavštine. Nijemci i Francuzi su potrošili decenije da opravdaju svog voljenog mislioca kako eto i nije baš tako mislio kad se tridesetih godina oduševljavao nacizmom. A onda su izašli njegovi zapisi koji vrve od antisemitizma.
Čitam Heideggerov intervju iz 1966. kad se prvi put pokušao opravdati pred njemačkom javnošću zbog svojih političkih stavova. On uporno opovrgava glasine da je maltretirao Jevreje i spaljivao knjige, ali ostaje pri tome da se nacional-socijalizam tridesetih činio kao dobra ideja. Zbog svojih stavova se ne izvinjava i ne pravda. Čitam i pjesmu Paula Celana Todtnauberg u kojoj pjesnik govori o poslijeratnoj posjeti Heideggeru. Tek daleki nagovještaj želje bivšeg logoraša da dobije neku vrstu izvinjenja. I kiša koja prekida razgovor, ostavljajući ga bez razrješenja...
Srijeda 26. 02. 2014.
U opravdavanjima Heideggera nailazim na ime Masche Kaléko, još jedne Jevrejke u koju je veliki filozof navodno bio pomalo zaljubljen. Sjetim se da mi na polici stoji njena knjiga koju mi je poklonio poznanik iz Njemačke, tvrdeći da ga je moja poezija podsjetila na Maschinu. Knjiga je stajala nepročitana do danas kad je uzimam sa police i silno se iznenadim. Kako mi je ova žena mogla tako dugo ostati nepoznata? Tridesetih godina ona je u Berlinu pisala popularne kratke ironične pjesme koje su izlazile kao redovna rubrika u novinama. U njima je komentarisala život velegrada.
Uskoro je prisiljena da ode u emigraciju, živi u Americi pa u Izraelu. Dva braka, gubitak sina, neizostavno teška sudbina kao rezervisana za pjesnikinje. Iznenada umire u Ženevi, na povratku iz posljednje posjete voljenom Berlinu.
Provodim sate uz njenu knjigu, razmišljam kako bih je voljela prevoditi. Moja današnja sagovornica piše:
Jedno ti ostrvo treba/ na dalekom moru, samo./ Jedan ti treba čovjek/ al treba više od ičeg znanog.
Četvrtak 27. 02. 2014.
U proznoj pjesmi Premlatimo sirotinju Bodler kaže: "Samo je onaj čovjek drugome ravan koji to i dokaže, a tek je onaj dostojan slobode koji je i sam steći znade.“ Pjesnik opisuje susret sa prosjakom koji traži milostinju, ali dobije batine, jer je to pravo priznavanje ravnopravnosti. Nakon što siromah i davatelj milostinje jedan drugog isprebijaju, novac podijele na ravne časti. Čitam tekst studentima, pokušavam isprovocirati diskusiju, reakciju.
Sloboda i ravnopravnost se ne dobivaju na poklon, još manje kao milostinja. Naša prava nisu tuđi zadatak. Predugo smo i prenaivno očekivali pomoć sa strane, upirali oči u druge, tražili rješenje izvan sebe. Želim vjerovati da ova naša razumljiva ali pogubna poslijeratna inertnost konačno počinje da jenjava...
Petak 28. 02. 2014.
Danas imamo sastanak članova Fondacije Farah Tahirbegović. Sakupljamo novac, biramo nekog mladog čovjeka koji će ove godine dobiti nagradu utemeljenu u znak sjećanja na našu dragu, prerano preminulu prijateljicu. Cilj nam je da prepoznamo i ohrabrimo talentovane i marljive ljude koji čine dobre, pametne stvari u umjetnosti, kulturi, društvenom aktivizmu.
Bosna i Hercegovina je puna pojedinaca koji u svojim mikrosvjetovima čine čuda. O njima obično malo znamo, jer se previše bavimo jalovim službenicima, partijskim poslušnicima, nacionalističkim aparatčicima... Ja ću se danas baviti onom boljom, ljepšom, uspješnijom Bosnom i već znam da će ovo biti dobar dan.
