Sanjin Pejković na sveučilištu Lund u Švedskoj piše doktorat o kolektivnom sjećanju, povijesti i filmovima na Balkanu poslije 1989.
Predaje na Odjelu za filmologiju, na Bliskoistočnim studijima, te na Evropskom programu u Lundu. Radio je kao dugogodišnji predavač na Geteborškom univerzitetu, Odjel za filmologiju, te na Odjelu za političke nauke.
Zajedno sa regionalnom filmskom organizacijom Film i Halland, pod pokroviteljstvom Švedskog Instituta, pokrenuo je i surađuje na nekoliko projekata na Zapadnom Balkanu, pokušavajući povezati mlade iz BiH, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Kosova i Albanije i u okviru projekta surađuje sa festivalima MakeDox (Skopje), Pravo Ljudski (Sarajevo), Dokufest (Prizren) i International Youth Media Summit (Beograd).
Sanjin je rođen u Bosni i Hercegovini. Živi u Švedskoj.
Petak (6. jul), dan polaska
Čini se kao da još ništa nije sređeno, autobuska vremena, tabele dolazaka i odlazaka, učesnici, čekiranje online, niko ne odgovara na mailove, internet kod kuće ne radi, pa svo surfanje i korerspondenciju vršim putem ajfona. Mačke skaču po kompjuterima, a radnici buše zidove u zgradi i razvaljuju ono malo ostataka od balkona koje nisu uspjeli izmasakrirati.
Bježim iz kuće, grad vrvi od nadobudne omladine, zaboravio sam da je najveći internacionalni turnir u fudbalu za juniore počeo. Šorcevi, bijele čarape, znojnici, i napaljeni pogledi svud po gradu. Biram jedno od onih napola mojih mjesta, gdje sam anoniman, ali taman onoliko da barista ipak zna kakav macchiato pijem. U ušima Zana Nimani sa pohotnim tekstovima, u glavi cifre, vremena letova, radionica, hoteli, busevi iz Prozora, preko Sarajeva do Beograda. Koncentraciju mi ometa slatka trandža, u crnom sa štiklom od 15 cm, sa nekim kožnim šorcem. Tramvaji lomataju kroz Geteborg.
Popodne. Krećem prema aerodromu. Kiša pada iz neba i zemlje, prolazimo pored Hisingena, mjesta gdje smo prije živjeli. Bivše gangstersko gnijezdo se sad presvlači u moderno stambeno naselje. Stari magacini gdje su nekad stajale tone švercanih cigara i alkohola su izbrisani s lica zemlje, nema vise ni kafane Dijamant. Kiša jos više lije, a na reklamnom panou piše "s malo mašte mozete zamisliti kako će ovdje biti lijepo (ili nesto tome slično).
Let do Beograda, aplauz nakon slijetanja niikako da stane, meni se lično ne sviđa ideja da ljudi aplaudiraju činjenici da su preživjeli.
Skupljamo se polako. Šveđanima Fridi, Pernilli i Eriku se pridružuju Janis i Emily iz Bosne, jedna ima crvenu kosu sa zelenim pramenovima, druga smeđebijelu. Lak način raspoznavanja.
Čemu sve ovo? Idemo na radionicu na Kosovo, gdje surađujemo s prizrenskim festivalom Dokufest. Projekat se finansira od strane Švedskog Instituta, već četvrtu godinu nas podržavaju, a cilj je između ostalog pravljenje dokumentarnih animiranih filmova na temu ljudskih prava. Mladi iz Bosne, Kosova, Makedonije, Srbije i Švedske će na Dokufestu dobiti priliku da skupa rade, da se druže, da gledaju i na kraju krajeva i sami prikažu festivalskoj publici šta su radili tokom sedmice. Tempo je dosta visok, imaju samo par dana da sve urade, ali je to način rada koji savršeno paše ovogodišnjem sloganu: Punk Protest Prizren.
U mini autobusu koji inače vozi na relaciji Gračanica-Beograd, svira Tears in heaven, i ovdje je kiša počela liti. Beogradska arena, sivilo, beton i znoj. Idemo raditi.
Dok stojimo u automobilskom redu, pored prenapučenog busa, na vijestima informacija o tome da Vuku Jeremiću treba 2.9 miliona evra za predsjedavanje nečim u UN-u u New Yorku. Na radiju "Bježi kišo s prozora". Ja i vozač ispotiha pjevamo. Soundtrack za put kroz Srbiju: Moj je život Švicarska, Nemaš kartu ni do Prištine, Superman.
Vozac suvonjava lica ćuti, vozi i puši. Na putu prema Vranju i Bujanovcu, pokušava prevariti čiku koji radi na cestarini. Cestarinac komentariše "Uvijek isti trikovi", dok mu vozač odgovara: "Da bar ide u tvoj džep, da ti halalim."
Ničija zemlja na srpsko-kosovskom prelazu u Bujanovcu je cesta duga godinu dana, povoljna za švercanje svim raspoloživim sredstvima. Na ulazu za Kosovo još uvijek stoje iskopane plitke udubine kroz koje auti moraju proći.
Ničija zemlja na srpsko-kosovskom prelazu u Bujanovcu je cesta duga godinu dana, povoljna za švercanje svim raspoloživim sredstvima. Na ulazu za Kosovo još uvijek stoje iskopane plitke udubine kroz koje auti moraju proći. Razlika u odnosu na prije dvije godine, kad sam prvi put prošao ovuda je da sada nema dezinfekcijskih sredstava u udubinama. Valjda ljudi više nisu uplašeni boleščura koje im mogu ući iz Srbije.
Nakon puta koji se u najkraćem može opisati kao dug, a u duljem opisu bi sadržavao riječi kao "sasvim nepotrebna vožnja preko Gračanice da bi se pokupila faktura, vrućina, bol u sjedalnim mišićima i naivna vjera prvobitne ideje - koja ce se kako se vožnja produživati sve više pretvarati u daleku i nedohvatljivu iluziju - o ispijanju prvog Peja piva na Prizrenskom trgu već istu noć.
Stižemo u hotel u 5.15. nema dovoljno soba. Nakon kraće rasprave, recepcioner nam ustupa svoju sobu gdje se odmara. Deus ex machina, Peter i ja, liježemo uz obazrivi komentar recepcionera u mislima, da će nas probuditi oko 9, jer moramo seliti u drugu sobu...
Subota, 7. jul
Buđenje uz milozvucni glasić telefona koji nam prekida ionako krhak kontinuitet slabašnog sna. Selimo se u drugu sobu, plus sto stepeni, ne mogu spavati, vadim na jedvite jade čepiće iz ušiju, od kojih me bole krajnici! Ustajanje, prvi dan, prva kafa i prva kisela voda u Prizrenu. Tajming ne može biti bolji, dan transformacije napola učmale kasabe koja će idućih sedam dana živjeti u limbu konstantnog alkohola, pokretnih slika, sunca, ezana, stranaca, akreditacija, kamera. Dokufest počinje! Festivali uglavnom sliče jedan drugome, hrpa filmova, stres da se sve pogleda, stalno traženje nečega boljeg, alkohol, brza hrana. U Prizrenu je to sve malo drugačije, malo opuštenije, malo pomjereno, jedno malo čudo ako se uzme u obzir kako festivalska kultura u regionu inače zna balansirati između totalne opskure i vašarluka.
Idemo na otvaranje festivala. Na akreditaciji se zovem Pesković. Djeca se polako počinju snalaziti. Zovem ih djecom, jer neću sebi da postavljam neugodna pitanja da nisam možda ja malo prestario. Dok hodamo prema mjestu otvaranja, mali Rom protrčava pored nas i stavlja prazan i napola izjeden kornet za sladoled maloj Romkinji za leđa. Ulazimo u otvoreno kino, jedanaesti Dokufest po redu može da počne. Five broken cameras otvara. Film o pet priča povezanih sa uništavanjima kamera Palestinca Emada Burnata iz sela Bil'in, koji nakon što izraelska vojska ulazi i oduzima palestinsku teritoriju počinje snimati događaje oko sebe. Zavisno od situacije, kamera je glavno oružje, hladni registrator događaja, a u jednom slučaju čak i spašava život režiseru. Gledam i slušam film dok vjetar oko nas sve jače puše. "A demonstration in the village is better than a wedding" kaže u jednom trenutku Adeeb kojeg će poslije pogoditi metak. Gledam kokoške na drveću, slijepac pokusava štapom pratiti neki strogo zacrtani put, masline gore na platnu dok istovremeno lišće prolazi pored projektora, i svijetluca nad ljudskim glavama kao neonske pahuljice. Dječak svjedoči klanju kurbana i ubijanju svog strica. Film je odličan za otvaranje najbitnijeg regionalnog festivala i postavlja u samom startu nivo i kvalitet.
Raznovrsnost Dokufesta se očituje u katalogu, program o muzičkim dokumentarcima se gura sa retrospekcijom Alaina Resnaisa, sa programom posvećenim Poljskoj, sa retrospektivom albanskih filmova, sa programom o tinejdžerima na filmu. Između ostalog...
Povratak u hotel, novosagrađeno zdanje kojem je vlasnik čovjek sa zlatnim lancem debljine moja dva prsta (da sad ne ulazimo u bespotrebna pitanja oko debljine mojih prstiju, vjerujte mi na riječ da glomaznost nije dovoljno adekvatan opis). Ulazimo u trenutku kad djevojka napadno upadljive kratkoće suknje i dužine štikli, ispraća momka i vraća u svoju sobu, dok je vlasnik zlatnog lanca tapše po ramenu.
Nedjelja, 8. jul
Dok pijem prvu jutarnju kafu prilazi mi konobar te mi uz macchiato velikodušno nudi i mogućnost da mu pomognem pronaći producenta za film kojeg hoće da napravi, prvi kosovski kung fu film. Dosta mu je, kaže da Hollywood i Hong Kong stalno prave tu vrstu filmova te bi htio pokazati da i u regionu ima potencijala za martial arts filmove. Uz najbolju volju ne mogoh mu pomoći po tom pitanju, ali bih, priznajem grdne pare platio da ga gledam kako na bijelom platnu melje konkurenciju.
Sa Dokufesta u Prizrenu, jul 2012.
Naveče idemo gledati finski film o punk bendu Pertti Kurikan Nimipäivät u novootvorenom kinu Europa, koje se valjda po priči trebalo zvati Bekim Fehmiu, ali je zbog donacija prekršteno u ime koje će stranci lakše moći izgovarati. Film je fantastičan, članovi benda imaju različite hendikepe i mentalne probleme, ali režiseri uspjevaju da ih portretiraju kao nijansirane osobe, željne ljubavi, pažnje, i koje uglavnom mrze pedikuru. U trenucima kao što su ovi ne želim da budem bilo gdje drugdje nego baš na Dokufestu, u Prizrenu. Sa džamija se oglašavaju ezani, na ulicama iz auta se čuje hip hop a iz diskoteka i kafića nekakva kakofonija basa, znoja, zveckajućih čaša i zvuka štikli. U svemu tome, meditativni filmovi koji nas opominju da nismo sami na svijetu. 24 slike u sekundi tudjih sudbina dobijaju svoje okvire i kontekst tek kad se gledaju na otvorenom, u Prizrenu, na Kosovu, uz pivu, na rijeci, tvrđavi, dok mačke i kerovi lutalice iskaču iz žbunja, dok se kosovska dijaspora svakog ljeta neumitno i svakodnevno vjenčava, i dok se ja u svemu tome samo predam ljudima, buci, vrevi, i tihoj melanholiji koja me upozorava da će se ovo sve jednom završiti i da će neko upaliti svjetlo nad kinom Europa.
Ono što su Veton, Ali Riza, Erol, Samir, Nita i oko 200 volontera uradili za ovaj grad je puno više nego što ću ja ikad imati prostora i vremena da skiciram. Ipak, podrška lokalnih i republičkih vlasti nije optimalna, a po mom skromnom mišljenju, te na moju ogromnu radost, mislim da to ima veze i sa konstantnom borbom festivala da ne ulaze u političke dilove i talove, da ne budu domine u političkoj svakodnevnici Kosova, uklještenoj između raznoraznih mitova, strahova, problema.
Djeca se sve bolje upoznaju, toliko dobro da izbacuju mini bar hotelskog pića da bi ubacili svoj alkohol. Uvijek je potrebno malo vremena za upoznavanje, a već otprilike znam u kojim će se suzama pojedini rastanci desiti. Djeca, rođena uglavnom oko perioda kad sam ja bio na putu za Švedsku, pričaju o razlikama između black metala i trasha, glasni su, neki se već ljube, drugi puše cigare i piju Skopsko. Sve im je neobično, ali se ipak trude da, bar kad sam ja tu, izgledaju kao da su obišli citav svijet i ništa ih ne može zadiviti. Preslatki su.
Taman pred početak briljantnog njemackog filma o ubistvu dvojice Rumuna 1992. godine, dok jedan ezan za drugim kreće, dobijam poruku na mobilu: "Welcome to Albania, to eagles country! EAGLE Mobile wishes you a pleasant stay in Albania! You'll be informed once a day via SMS about latest weather info".
Ponedjeljak, 9. jul
Što više spavam teže ustajem. Na festivalima mi ne treba više od 3-4 sata dnevno. Kolega i veliki drug Peter, s kojim sam i započeo rad na projektu nas napušta, ide kući. Kaže da je jedva dobio pasoš na recepciji, valjda je trebao pristanak glavnog šefa. Nakon što je gazda odobrio Peteru izlazak iz hotela i države, i recepcioner mu je vratio pasoš. Uvijek se iznova iznenadim kad vidim koja hijerarhija vlada u nekim dijelovima bivše nam države.
U posjetu nam dolazi umjetnik Alban Muja. Pokazuje nam isječke iz sopstvenih radova, filmove o kosovskoj djevojci koja se zove Palestina i mladiću po imenu Tibet. Romantični pogledi Tibetovih i Palestininih roditelja u željama da povežu borbu za emancipaciju kroz sopstvenu djecu, se razlikuje od 2000-tih gdje su nova imena povezana sa drugim političko-vojnim kontekstima pa se danas mališani zovu Tonyblair Berisha ili Tonyblair Krasniqi. Alban priča da sad radi na projektu o Adolffu Hitleru iz Mitrovice, osobi koja izgleda lici na Hitlera i gdje turisti idu da se slikaju s njim i promuhabete koju.
Loša strana Dokufesta, i pored sve šarmantnosti je ponekad organizacija i što nisi siguran da se nešto neće promjeniti preko noći. Konkretno danas - vrijeme za naš panel. Razmišljam da bi bilo lijepo ako bih ipak mogao prisustvovati sopstvenom izlaganju, no nisam siguran da ću to i ostvariti pošto izgleda niko ne zna tačno vrijeme. Panel se zove Dealing with the past i osim mene je tu Blerim Bakaj, Agron Bajrami, Srđan Keča i jedan bradati i malo nadmeni Norvežanin koji vodi interesantne radionice o mirenju svakojakih zaraćenih grupa. Srđan i ja smo tu valjda da bismo pričali o onome o čemu se priča za vrijeme filmskog festivala, filmovima o prošlosti. Ne znam koliko uspijevamo u tome svemu, ali mislim da je švicarska ambasada voljna, pogotovu jer je neki ataše digao ruku i rekao da je pomirenje mukotrpan proces ali da neko i to mora da radi, te istakao nužnost da sve strane pogledaju unatrag i blablabla. I Norvežanin s guštom, svježe u crno obojenom bradom imao sve odgovore na glavna pitanja vezana za sukobe u svijetu. Agron je sms-ao za vrijeme panela kojim je moderirao a Blerim je ustvari bio najinteresantniji za slušati. Sve u svemu, dva različita panela spojena u jedan.
Utorak, 10. jul
Djeca bolesna, udarilo ih sunce, ja trebam tačno u ponoć krenuti za Sarajevo, gdje sam pozvan da učestvujem u panelu oko ljudskih prava i filma, na SFF-u.
Sa Sarajevo Film Festivala
Idem da gledam hrvatski dokumentarac Ratni reporter, u festivalskom lokalu, no mladić koji ima ključ za video room je otišao u Albaniju na takmičenje Albania got talent. Ubrzo ipak dolazi novi ključ, te gledam interesantan esej o pokretnim ratnim slikama nastalim u kameri Silvestra Kolbasa. Jedan od boljih i jezovitijih dokumentaraca o ratnim događajima u Hrvatskoj je i vješto satkana priča gdje se privatni život često prepliće sa oficijelnim historijskim "činjenicama", koje autor demaskira kroz oko kamere.
Naveče ću još pogledati dva prefina filma koja su me se jako dojmila. Prvi je Her Cinema Love, o teta Seni i njenom životu kojeg je sagradila u nekadašnjem Kinu 1.maj, a današnjem kinu Bosna. Žena, čiji je sin za vrijeme opsade Sarajeva pogođen snajperskim metkom i podlegao, je danas zaposlila čovjeka koji je bio snajperist na mjestu odakle joj je sin i pogođen. Film me udara u plexus. Teta Sena i njeni pogledi na život, naoko jednostavno mirenje sa sudbinom a u stvari pokušavanje gledanja na stvari sa dijametralno suprotne strane od osvetničkih pobuda, koje bih i ja sigurno imao da sam doživio teta Seninu sudbinu, me po ko zna koji put čini toliko nesigurnim da više bilo šta kažem o sudbinama konflikta, razmišljanjima o prošlosti i bilo kakvim sudovima... Gzim Rewind je drugi film, o dječaku kojemu riječ "hladno" znači uništeno, koji je protjeran iz svake zemlje u kojoj je pokušao obitavati i koji u tri navrata sreće režisera koji ga prati i snima dok se ovaj pokušava snaći u moru jezika iz zemalja gdje nije mogao sklopiti život.
Niggas in Paris svira dok se ja pakujem za Sarajevo u ponoć.
Put ide preko Albanije, Crne Gore i ulazimo u Bosnu gdje nas dočekuje kozji put gdje se jedva dva auta mogu miomići. U Albaniji su nam na put stale dvije ogromne sove koje se nisu htjele pomaći s mjesta. U Bosni su to krave i ovce koje mirno prolaze pored nas i ruina.
Moljcima izjedene zavjese u Holiday Innu, u kojem smo smješteni ali u kojem neću prespavati jer se vraćamo za Prizren u ponoć istog dana. Utorak je davno već prešao u srijedu.
Srijeda, 11. jul
Čitav dan prolazi u znaku SFF-a. Srećem drugare, ispijam kafice, tabirim o filmu, žalim se na estradiziranje festivala i pisanje o tome da li je i kad je Edin Džeko prošao po crvenom tepihu, a kad je to učinila Anđelina. U biti shvatam da se svi festivali ove veličine moraju pouzdati u autopromoviranje kroz zvijezde koje će čitavom eventu donijeti sjaj, i ovom regionu prijeko potrebni, eskapizam. Svaki festival na svijetu mora dovući privlačne zvanice. No ipak mi ne izlazi gorak ukus iz usta čak i nakon prihvatanja poziva za učestvovanje na panelu. Ne znam kako sam se zatekao ovdje. Danis Tanović, Sejla Kamerić, Jasmila Žbanić, Aida Begić, Branko Lustig, Nenad Puhovski, Zijah Gafić, Andrej Nosov i ja. Niti sam poznati filmadžija, niti sam dobio Oskara, ali znam da imam jednu perspektivu koja bi možda mogla biti interesantna drugima. Bojim se ipak da ću poslužiti kao alibi nekome kome je stalo da ideju o ljudskim pravima promovira na jedan dan, dok se svim ostalim danima bavimo tračevima i predramazanskim ucugavanjima. Ne znam zašto sam prihvatio no tokom puta sam razmišljao o tome da niko ne bi ni primjetio da nisam došao, ali da, ako sam već tu, mogu prinuditi ljude da poslušaju šta im to imam reći. Polako počinjem u glavi sklapati prezentaciju. No prije toga ručak sa ostatkom panelista i drugim poznatim licima, od kojih se Andrej i ja malkice sklanjamo u stranu. Puhovski priča o tome kako mu smeta kad recimo u švedskoj fudbalskoj reprezentaciji ne razumije otkud toliko stranaca i kako to "pobogu može biti nacionalni tim". Kao neko ko sa prezimenom "ić" živi, radi i dobro se osjeća u Švedskoj, morah reagirati, na šta je nastala kratka i zbunjujuća tišina. Dobar početak, pomislih.
Pri kraju tvrdim da SFF mora igrati aktivniju ulogu u promoviranju radionica, da je riječ o demokratizaciji čitavog društva. Razmišljam da li da kažem da mi je to bitnije od stotinu crvenih tepiha, no to ne izgovoram, i poslije se kajem.
Panel traje nekih dva i po sata, i nudi dosta interesantnih promišljanja o stavu umjetnika prema ljudskim pravima u životu i umjetnosti. No sve mi to poprima bizaran osjećaj da se oko stvari samo okoliša, i da bi se možda trebalo ponuditi nesto konkretno.
Počinjem prikazivanjem propagandnog smeća "Weight of chains" i upozoravam da su historijski narativi podložni promjenama, rekontekstualizaciji, te da se deideologizacija užasnih stratišta patnje i smrti kao npr. Srebrenica i Prijedor, čini kroz neke filmove baš zbog pokušavanja prekrajanja historije. Predlažem da se nešto mora uraditi oko uvođenja medijske pedagogije u osnovne škole, da se mora pričati o konceptu media litteracy, da se djeca moraju obučavati da sami budu producenti a ne samo i konzumenti medijskih reprezentacija. Pri kraju tvrdim da SFF mora igrati aktivniju ulogu u promoviranju radionica, da je riječ o demokratizaciji čitavog društva. Razmišljam da li da kažem da mi je to bitnije od stotinu crvenih tepiha, no to ne izgovoram, i poslije se kajem.
Nakon panela, drugari, famElija, piva, i onda sve isponovo. Deja vu samo u drugom pravcu. Kao i 24 sata prije, krećemo u ponoć, ali sad put Prizrena.
Četvrtak, 12. jul
Srijeda se prelama u četvrtak. Mi prolazimo kroz grad Kukes, čiji je stari dio pod vodom, tamo gdje se Crni Drin spaja s Bijelim. Nekad kad voda opadne, vidi se minaret džamije kaže mi vozač.
Danas je dan prikazivanja filmova s naše radionice Creative Force. Plaćam hotelske troškove, iščekujem rezultate rada dugog nekoliko dana koje su mladi proveli jedni s drugima. Prije samo nekoliko dana nisu ni sanjali da će ovdje jedni druge učiti bezobrazluke na sopstvenim jezicima, da će se grliti i ljubiti po sobama, da će planirati kako da se vide i nakon što je radionica završena. Osjećam uvijek malu melanholiju kad se radionica pođe primicati kraju. Svaka je unikatna mada su mehanizmi dosta slični.
Dan provodim ne gledajući nijedan film, što me čini nervoznim. Na festivalima obično gledam između 3 do 6 filmova dnevno pa me ovo sad već brine i iritira.
Naveče se prikazuju filmovi na prelijepom kinu na rijeci. Dosta publike koja je došla a i prolaznici zastaju, gledaju, aplaudiraju. Djeca su ponosna, prefina a meni se srce uvijek zgrči na ovakve pojave. Sve prolazi kako treba, filmovi su dobili velike aplauze, pijemo oproštajno pivo u iščekivanju nadolazećeg trenutka kad se budemo trebali pozdravljati jedni s drugima. Mini bus dolazi, da ih vozi u Vranje (Stefan i Filip), Beogradski aerodrom za Švedsku (Pernilla, Frida i Erik), Beogradsku autobusku stanicu za dalji put u Bosnu (Janis i Emily), a Dino i Elena idu sutra za Skopje. Na Kosovu ostaju Nita i Aurora, Anna Klara, Alex i Sanjin Pejković.
