Sanja Pilić rođena je 1954. u Splitu. U Zagrebu je završila Školu primijenjene umjetnosti i radila kao fotografkinja, snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Objavila je oko 30 knjiga proze i poezije, a sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole.
Dobitnica je mnogih nagrada i to u više navrata: Grigor Vitez, Ivana Brlić Mažuranić, Mato Lovrak, Kiklop, a dva puta dobila je i nagradu Ranko Marinković "Večernjeg lista" za svoje priče, 1981. i 2006. Prema njezinim knjigama "Sasvim sam popubertetio" i "Mrvice iz dnevnog boravka" napravljene su kazališne predstave.
Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti i kulturi. Živi i radi u Zagrebu. Na Cvjetnom trgu pije kavu. Ima dvoje djece i troje unučadi.
Subota, 24. lipanj
Subota. Uoči nedjelje, koja je opet službeni državni blagdan. Dan državnosti. Zagreb je poluprazan, pomalo žalim što već nisam u Rovinju.
Bila kod unuka, slatki dječačić od osam mjeseci. S okruglim očima i smiješkom na licu. Puzi i već se zna umiljavati. Imam i unuka od 17 godina i unuku od 14. Katkad razmišljam u kakvom će svijetu živjeti. Za sada su još pomalo stare duše, kakvi smo, zapravo, svi u obitelji. Izrasli na nekom stablu koje je stvoreno na sasvim dugim vrijednostima, s puno strasti i u paralelnim svemirima.
Čudim se da je naše rodoslovno stablo uopće opstalo, jer nikada nije baš imalo korijenje u stvarnosti, ma kakva ona bila. Inače, volim stabla. Uvijek kažem da kada bih bila ludo bogata, e onda bih sadila drveće širom svijeta.
Otišla na plac, porazgovarala s kumicom kod koje već 20 godina kupujem sir i vrhnje. Ljudi vole prolaznost, ja baš i ne. Milije mi je viđati uvijek ista lica na istim mjestima, i poštare, i smetlare, i prodavačice. Kako živim u centru, meni je Zagreb sav mali, baš zato što poznajem sve te ljude koje čine srce grada.
Popodne na radionici Method actinga nakon sto godina. Radionicu je vodio Zvonko Novosel. Nakon tehnika opuštanja i vježbi koje je teško opisati, rade se improvizacije s glumačkim zadacima. Upoznala nove polaznike. Družili se u Vinodolu i Fotiću. Lijep završetak dana.
Nedjelja, 25. lipanj
Dan državnosti. Otkada se slavi 25. lipnja, mnogi i ne znaju što se slavi. Rijetke zastave na pročeljima kuća ne odaju uopće karakter tog dana. Bilo bi uputnije da se slavi 30. svibnja jer je to datum koji smo zapamtili, imali u srcu, a novi rođendan samo zbunjuje.
Inače, namjerno ne komentiram politiku u novinama, jer ne bih imala puno dobroga za napisati. U svakom slučaju mislim da narod uvijek ima vlast kakvu zaslužuje. Volim izreku: Karakter je sudbina!
Popodne s klincima i njihovim roditeljima u kinu Europa gledala švedski film "Ema spava negdje drugdje". Meni je film bio pomalo dosadnjikav, ali klinci su mu dali ocjenu vrlo dobar i odličan. Malo smo se družili i razgovarali o svemu i svačemu.
Inače, Kino Bibijadabesplatni je filmski program za djecu i mlade koji se održava tijekom cijele godine u kinu Europa. Po izlasku iz kina spustila se kiša i lijepo sam pokisla. Kad je ljeto kiša nije problem. Ali moji tavanski prozori su problem. Oni prokišnjavaju kad vjetar puše u svim smjerovima.
Ponedjeljak, 26. lipanj
Kava s društvom u Pifu. Između 8-9 sati svakog radnog dana sastajemo se nas nekoliko i ispijamo kavu, komentiramo tekuće događaje, smijemo se i veselimo. I tako već desetak godina. Društvo je katkad veće, katkad manje, ali uvijek netko dođe. Različitih smo zanimanja, kava je dobra i jeftina, a konobari za pet. Ispada da je ta jutarnja rekreacija najčvršća točka u mom životu, jer sve prođe, ali redovno sastajanje s prijateljima, ne.
Svojedobno smo se, iz čiste zezancije, odijevali u istu boju, pa bi tako svi jednog jutra osvanuli odjeveni u, naprimjer, zeleno. Čitamo novine, razmjenjujemo savjete i smijemo se. Često puta su mi stranci rekli kako nam zavide na našim druženjima.
U međuvremenu neki iz društva su se rastali, ponovno oženili, djeca završila razne škole, upisala se na fakultete. Uskoro ćemo se razići, ali najesen opet sve kreće ispočetka.
Navečer svratila na internet jer televiziju slabo gledam, pa vidim da se naši vrli političari najviše bave preimenovanjem trgova i ulica. Zbilja, zbilja svašta, i bolje da sada zašutim. Sve mi se čini da iz ovakve Hrvatske treba bježati. Ništa se ne rješava, propadamo, a bavimo se ulicama i trgovima. Iako, što smo birali, to smo dobili. A zemlja nam je prelijepa.
Utorak, 27. lipanj
Kava u Pifu. Zatim druženje s prijateljicom, povjeravanje, razmjena misli. Dobro je imati nekoga kome možeš jako puno toga reći.
Jučer navečer održan je "Ero s onoga svijeta" na Tomislavcu. Zagreb je prepun raznih događanja i sasvim je svjetski grad po tome. Od izložbi, revija filmova, kazališnih predstava, događanja na otvorenom, promocija, svirke po klubovima, za svakog se nađe ponešto. I vrlo često je besplatno, tako da onaj tko hoće uživati u kulturnom i zabavnom programu grada to zbilja i može.
[RSE/Video, 2014.]
Inače, novine, mediji, portali su prepuni mržnje koja se širi u svim smjerovima. Bilo bi bolje da je sezona kiselih krastavaca.
Srijeda, 28. lipanj
Čudni su ovi neradni dani. Završila sam sve što sam trebala i nastala je praznina. U toj praznini zapravo bude svega, raznih misli koje tinjaju, pomalo neuhvatljive, a onda jednog dana postanu planovi, nacrt za budućnost. Ne pišem knjigu, ali pišem mogući budući život, bacam želje u taj neprostor i smišljam način kako ih ostvariti.
Popodne opet provela s djecom i roditeljima u kinu Europa na projekciji filma "Moja sestra mršavica". Odličan iskren film o dvije sestre, a jedna boluje od anoreksije. Toplo i duhovito djelo nakon kojeg smo se malo razgovarali o odnosima u obitelji i kako je važno ne prikrivati istinu o bolesti. A onda su, bogme, neki tate sa sinovima otišli u poznatu slastičarnicu Vincek pod parolom; Anoreksija ne stanuje ovdje!
U povodu godišnjice rođenja gluhoslijepe američke književnice Helen Keller obilježen je dan Šetnjom Hellen Keller, a povorka se kretala središtem Zagreba. Hellen je sigurno dobar motivator kad upadneš u crnu rupu neraspoloženja, jer njezina upornost da poništi sve ograničavajuće prepreke bila je nevjerojatna.
Četvrtak, 29. lipanj
Dnevna politika bez komentara. Uglavnom kad se pojedina osoba dočepa vlasti i moći, više tu drogu ne ispušta iz ruku. A birači biraju tko će njima i kako vladati. Pa mislim da i nije red da se bune kada dobiju to što su tražili. Tko vjeruje riječima, a ne djelima, mora biti razočaran. A tko ponavlja iste greške, ne treba očekivati drukčije rezultate.
Razgovor ugodni s Tomislavom Sabljakom u hotelu Palace. O svemu i svačemu. Inače, Večernjakova priča, čiji je on inicijator, bila je i meni poticaj za pisanje priča. Dvije su čak i bile nagrađene. Natječaj za kratku priču jedno je od rijetkih mjesta na kojem svojim radovima sudjeluju etablirani pisci, ali i talentirani početnici.
Petak, 30. lipanj
Proizvodnja kaosa i straha najbolji način vladanja ljudima. Zaglupljivanje putem medija, veličanje nasilja, relativizacija svega, korumpirano sudstvo, birokratizacija i čovjek se s vremenom privikne na to. Malo po malo zaboravi na dostojanstvo, strah ga pojede.
Ali dok je ljeto i dok se odmaramo se našim plažama, potiskujemo probleme koji nas čekaju. Sve veće siromaštvo ceri se iza ugla. Zato se bojim jeseni. S jeseni će tiranija politike još više porasti, kao što će se i broj skupljača boca uvećati.
Facebook Forum