Dnevnik: O proljeću kojem su pokušali ukrasti Bosnu

Aida Sejdić (1980.) je profesorica hemije iz Bihaća. Bosanskohercegovačka javnost upoznala ju je kada su se građani u Unsko-sanskom kantonu pridružili socijalnom buntu koji je krenuo u gradovima BiH. Članica je neformalne grupe građana "Bosansko proljeće".


Subota 1.3.2014.

Dan nezavisnosti naše domovine u Bihaću je osvanuo kao tmuran i kišan. Ništa novo, osim što slavimo praznik. Slavimo nezavisnost i ponosno uzdižemo glavu ka svakoj zastavi koja nas pozdravlja sa lica fasada i sjeća na ono što je uslijedilo kasnije, ono teško i bolno.

I izdrža ova naša Bosna ostvarivši svoju nezavisnost još jednom u historiji. Samo, zašto mi se čini da smo nekako postali zavisni!

Almirov glas prekinu moje misli i vrati me u realnost. Nisam fatalist niti vidovnjak, ali slutim da je Dan nezavisnosti naše BiH nekako sretan dan. Završih doručak (nikako subotnje fino, i to već dvadeset dana) i požurih na događanje. Dva bitna događaja su preda mnom i ''Bosanskim proljećem": press-konferencija i predstavljanje kandidata za premijera Unsko-sanskog kantona u ime ''Proljeća''. Konferencija prođe dobro.

Portali i mediji saznaše za naše protekle aktivnosti, a ona koja je druga po redu je izvjesni presedan. Navede ''Proljeće'' kako se stranke u Skupštini USK-a trebaju dogovoriti oko imena novog mandatara Vlade, i to se ne zbi. Tipično krajiški, reklo bi se. Stoga smo se odlučili da mi predložimo to ime, ime neuprljano politikom.

Hajrudin Hasić jeste to ime. Krupljanin po rođenju, Zagrepčanin po fakultetskoj diplomi, Amerikanac po ostvarenju svoga sna, i možda sna nas sviju. Upoznasmo se, razmijenismo ideje i odmah se složismo. Nezavisnost je preporođena!

Nedjelja 2.3.2014.

Bi nedjelja prvi ''slobodan'' dan od početka protesta u BiH i Bihaću. Ponovo me umaraju misli o nezavisnosti. Možda žele da mi ukradu proljeće tjerajući me da mozgam o smislu i uspjehu svega. Sreća, ima me ko ohrabriti. Mobitel i fejsbuk su mi skoro braća. Njihovi glasovi mi poručuju da mrazevi ne mogu uništiti behar, dovoljno je probeharao Krajinom. Mirišem ga. Uzvikujem: ''Sretna sam!'' Poželjeli smo se Almir i ja ručka s djecom u našem stanu. Nedjelja nam ga podari, hvala joj. No, hvala i mamama i sestri.

Ponedjeljak 3.3.2014.

I dalje je nebo tmurno. Negdje oko podne zapara ga zvuk helikoptera. Zovu, vele došao Valentin Inzko u Bihać. Žurimo na sastanak sa njim. Simpatičan i srdačan je naš Visoki predstavnik. Pun je pohvala za naš rad, podrška mu je svaka druga riječ, želja da s Hajrudinom uspijemo neizmjerna. I mi smo mu zahvalni jer nam je dodao i svoj cvijet.

Žurimo u Bosansku Krupu na tamošnji plenum građana. Krupljana malo, sumnjičavi, ali ponosni. Naša ekipa pomognu proljeću da probudi Krupu. Azra, Haris, Anel, Amar i Aida vratiše se ponovo sretni i nasmijani. Bi dobro, i mora biti.

Utorak 4.3.2014.

Važan dan za sve nas, čak i za njih, skupštinare naše. Na sjednici je usvojeno 13 zahtjeva koje je ''Bosansko proljeće'', odnosno građani USK-a, postavilo prije dvadesetak dana. Izborismo se i za osnivanje komisije za građanske inicijative pri Skupštini USK-a. I ponovo ih pobijedismo, čak i sami sebe. Aida i Amir u čudu se gledahu naviknuti na ažurnost i obraz naših političara. I ponovo nas sreća obuze. Večernji redovni sastanak bi pomalo svečan.

Srijeda 5.3.2014.

Doskakuta proljeće i u Cazin. Lejlu, Aidu, Harisa i Amara dočekaše Cazinjani na svom plenumu. Ponovo nam se udružiše srca i zakucaše kao jedno, ma mi smo svi jedna duša, svi želimo isto-promjenu i dobro. I uvjerismo se da se borimo za pravi cilj. Hvala, Cazinjani!

Pitaju Bišćani gdje je kod nas plenum. Pobojaše se da je to Bihać ostao po strani, međutim nije tako. Bihać nema plenuma jer se on u Skupštini bori za cijeli kanton. Večernji sastanak završi pjesmom.

Četvrtak 6.3.2014.

Poneseni proljetnom energijom ne želimo da nas brzo raznesu. Stoga ne posustajemo, jer ne želimo da misle da smo se uljuljkali u san. Dogovorismo javnu tribinu za nedjelju 9. III jer nam političari opet palamute. Dopiru do nas glasovi o okupljanju, o glasnijem poviku DOSTA!, o besparici i beznađu.

Ne želimo to, ne smijemo to. Navečer se dogovorismo o načinu ostvarenja naših zahtjeva i zakazasmo sastanak za sutra. Nažalost, ne odoh na rođendan kumčetu. Nadam se da neće biti zlopamtilo zbog kume proljećarke.

Petak 7.3.2014.

Kiša sa nas pere ne toliko hladnu, ali dugu zimu. Kao da su je političari naručili da nas obavija što duže. E, neće moći. U školi sam, s djecom koja mi pružaju nevjerovatnu podršku i ulijevaju sve veću snagu i odlučnost da ustrajemo u borbi. I koliko god sam s njima, toliko mi misli lete prema predstojećoj tribini. A ona je u pripremi, dijelimo letke, lijepimo plakate, družimo se s građanima i sa njima usaglašavamo stavove.

Nevjerovatna je snaga i volja koja izbija iz sviju. Snaga je krajiška, volja bosanska. Ne želimo prihvatiti neuspjeh, jednostavno ga neće biti. Natjerat ćemo mi naše političare da u proljeće postanu ljudi, a ljude da ostanu ljudi, tj. ne postanu ''političari''.

Čini mi se da je ''Bosansko proljeće'' svojevrsna bh. verzija globalnog zatopljenja.

U tom slučaju: ŽIVJELO BOSANSKO PROLJEĆE! ŽIVJELA BOSNA I HERCEGOVINA!