Dnevnik je protekle sedmice pisao Andrija Samardžić, Kotoranin koji živi u Podgorici, iz crnogorskog Udruženja mladih sa hendikepom. Iako je prije neku godinu u žižu javnosti ušao zato što mu je u jednom popularnom restoranu u Podgorici onemogućen pristup sa psom vodičem, u dnevniku koji je pisao za RSE Andrija zrači optimizmom, posebno zato što je početak ove godine i ove sedmice za njega značio i početak rada nakon završenih studija.... nada, ne samo za njega, da se nešto u odnosu prema osobama s posebnim potrebama sporo ali može promijeniti i u crnogorskom društvu.....
Subota, 12.01. 2013.
Lijep, sunčan dan. Moj pas vodič Jan i ja smo uživali u šetnji. Praznike sam proveo u svom rodnom Kotoru sa svojom porodicom. Za Kotor me najviše vezuju oni – moji roditelji i sestra. Ovdje u Podorici imam prijatelje, različite ljude koje sam upoznao u raznim situacijama za ovih četiri pet godin i prihvatio ih zato što sam ja to htio i koji su prihvatili mene. Ovdje u Podorici sam stekao svoju samostalnost, naučio sam kako nešto da uradim sam, kako da se obratim ljudima i na kraju da primijenim sve ono čemu su me roditelji godinama strpljivo i uporno učili i za šta su me pripremali.
I tako Jan i ja smo šetali Moskovskom ulicom i dok su njega privlačili sočni mirisi sirovog mesa iz obližnje mesare Velika Plana, ja sam imao potrebu da hodam što dalje.Tokom praznika sam se zaželio Podgorice. Dok su Janove šapice ravnomjerno i sitno tupkale po betonu, razmišljao sam o tome čega to ima u ovim neravnim betonskim trotoarima. Često mislim o tome. Kad neko prvi put dođe u Podgoricu svakako neće biti fasciniran lijepim fasadama, neće ugledati katedrale i srednjevjekovne zamkove i tvrđave. To se sreće u starim drevnim gradovima, sa uskim popločanim ulicama sa načičkanim kućama iz kojih se širi miris pržene ribe, ribaćeg sapuna, čije ćoškove krase dobro podgojene mačke, a u portunima kuća kriju se sjenke prošlosti, gradovima sa širokim trgovima koji su puni radnji, radionica i gostionica. Uvijek se pitam zašto su stari gradovi ti koji tako impresioniraju došljake. Jasno je da je to zato što su ti gradovi sami po sebi svjedočanstvo minulih vremena, i u njima svaka zgrada i ulica nudi neku svoju priču. Takav je i moj rodni grad Kotor, drevan je i zaista je vrijedan poštovanja. No zapitamo li se ikada koliko je sadašnjost i budućnost važna za našu zemlju pogotovo u vrijeme krupnih promjena. Ne znam kako drugi ljudi osjećaju vrijeme i promjene koje ono donosi, ali ja kad sam u Podgorici više nego igdje drugo osjećam svježinu i polet, osjećam kretanje svuda oko sebe. Kada neko iznova dolazi u Podgoricu, svaki put će je vidjeti drugim očima, jer ona zaista ima poseban šarm koji je teško objasniti dok ga ne osjetite. I dok sam hodao Moskovskom sa Janom pratio sam pravu i jasnu liniju te ulice. Linija jasno razdvaja sivi kvart sedamdesetih iz doba socijalizma, i sa lijeve red bijelih i staklenih masivnih modernih zgrada, koje su poređane u obliku pravougaonika. Usred modernog pravougaonika nalazi se hram građen u vizantijskom stilu koji je zapravo nov isto koliko stambeno poslovna zgrada Maxim iz dvije hiljade i neke. To je moj grad i moj svijet.
Uvijek sam se oduševljavao drevnim kulturama, ali one su stvarane da traju vjekovima, a naš kratki, ali lijepi život moramo stvarati u duhu svoga vremena kakvo god da je to vrijeme. Stoga volim savremeno i novo, ne zato što se trudim biti in, nego zato što je ljudski da tragamo za novim znajući pri tome da savršeno nećemo naći. Ja to nalazim u ovome gradu u kojem mladi ljudi imaju jedinstvenu priliku da u gradske ulice ubrizgaju novu energiju, nov duh paralelno sa tranzicijom.
Nedjelja, 13.01. 2013.
Nedjelja je. Moji su stigli iz Kotora i napunili dnevni boravak zvucima i mirisima tipičnim za dom nedjeljom ujutro. Lijeno sam se protezao u krevetu osluškujući njihov razgovor začinjen Janovim razdraganim lavežom, koji kao da je govorio „mazite me, tu sam“. Čuo sam i zujanje aspiratora iz kuhinje, koje je u jednom trenutku prekinuto glasnim zauvijanjem usisivača. I pored toga nedjelja je tiha i pomalo monotona. U toj tišini čujemo neke svoje zvuke u glavi, nešto što smo mogli čuti tokom cijele sedmice, a ipak nismo, a ne znamo zašto. Puno slušam muziku. Toliko puno muzičkih tema nagomilam u glavi da ne znam koju bih prije poslušao i podijelio je sa ostalima. I onda baš nedjeljom, u toj dok neko usisava stan iz mojih usta u duetu sa usisivačem izlazi remiks potpuno nov napravljen od svih zvukova preslušanih tokom sedmice. Čitavo dana sam pjevao sve što mi je palo na pamet, i dok bih pjevao jednu pjesmu u kadi, odzvanjala bi mi u glavi druga, koju bih pjevao kad izađem iz kupatila.
Već sam rekao da slušam mnogo muzike, pa je i moj mogući izbor pjesama veoma haotičan. Štagod da radim volim da imam i neku podlogu za to, makar to bio već pomenuti zvuk usisivača. Moja podloga je danas uz svu ovu muziku bila jedna sasvim jednostavna stvar, koja je u stvari sound track za film „American beauty“. Ta muzika je tako jednostavna, a meni tako lijepa. Čudno, ali ponekad je ponavljanje tri akorda pun pogodak, jer ta tri akorda znaju reći mnogo više, nego neke petostavačne simfonije, klasične i rok opere, i brojna grandiozna djela koja nas samo na kratko impresioniraju sa svojom složenošću. Nasuprot ove složenosti stoji jednostavnost, koja je često vrlina. Ne bavim se muzikom već četiri godine, zapravo otkako sam završio srednju muzičku školu i eto upisao i završio pravni fakultet, ali i dalje učim puno o muzici, i nikad neću prestati to da radim. Prilično poznajem klasičnu muziku, jer sam to učio u srednjoj školi, možda prolazim kroz fazu u kojoj me raduju jednostavni, lijepi zvuci. Kad se zamorim od svega poslušam Nack Nack od Dilana, Kely vatch the stars od Aira, Around the vorld od Daft panka, ili jednostavno pustim da se poput pozadine satima vrti tema sa filma American beauty. Pustim da se vrti.... i maštam. Ne očekujem poruku, tekst, mudre misli već samo slušam. Danas je oblačno napolju, treba biti odmoran.
Ponedjeljak, 14.01 2013.
Jan je mahao repom kad smo se spremali da izađemo iz stana. Išao sam da se vidim sa gospodinom iz Zagreba kod kojeg je Jan živio prije svoje dresure. Trudio sam se biti na trgu Republike tačno u deset kako je bilo dogovoreno. Mislim da nisam neodgovoran, bar me moji tome nisu naučili, ali stići na vrijeme negdje za mene je jedna od težih stvari u životu. Ma bio sam siguran da ću stići na vrijeme. Dok sam se spremao bio sam u žurbi, a počeo sam se spremati na vrijeme. Sramota. Dok sam izlazio iz stana opet sam bio u žurbi. Jurio sam po mokrim i klizavim trotoarima, a Jan je uživao – što
rže to bolje. On je krupan i snažan pas, crni flat coated retriver, voli da juri, ne voli hodati polako. Valjda je zbog toga i dodijeljen meni. Stigao sam na vrijeme, gospodin iz Zagreba me nije čekao. Zašto ljudi stalno kasne? I još bolje kakve sve isprike daju kada kasne? Kad kasnimo iz opravdanih razloga mirni smo, jer znamo da nije do nas. A što kada smo malo ležerniji, kada olako držimo da ćemo stići? Kad sam ja malo više ležeran, tad sam malo manje tačan i krećem sa raznim isprikama, od kojih se činim jako poslovan i zauzet. Ljudi to uvijek rade, kasne pa se pravdaju kako su morali slati grdilo mail-ova, žurili su pa je na putu pukla guma,bio zastoj, poslovni sastanak se otegao, pa se prave brižljivi te su kumu nešto da sredili u katastru, a baš jutros posjetili sestru od tetke u bolnici, iako svi dobro znamo da su posjete u bolnicama naprimjer poslije podne. Zapravo ljudska priroda je takva, puna isprika, izgovora, pravdanja. Teško je nekome iskreno u lice reći da smo pili kafu, otišli završiti neke poslove koji su nam se nagomilali, jer ih nismo završili kad je trebalo ili smo naprosto prispavali. Kada dugo čekam nekoga uvijek nagađam što li kasni, i čime će se ovoga puta pravdati, a zapravo me obraduje kada napokon uledam toga nekoga da je stigao i spontano krećemo sa konverzacijom kao da ništa nije bilo.
A da li ja kasnim i da li se pravdam. Pa naravno da da. Kasnim, i zato nisam od onih koji mrze kada neko drugi kasni. Neka kasne ako baš moraju. Postoje trenuci kada negdje idete, i prosto usporite, jer prebirate po mislima nešto važno, zaboravite zaključati stan pa idete nazad da ga zaključate, nešto zaboravite, pa se vraćate... Onaj koji je stigao je na vrijeme i čeka, vjerovatno nije imao slične prepreke na putu, ali nadam se da je dovoljno tolerantan i da zna da u da se idući put i on može nedaj bože nešto grdno zamisliti, pa usporiti ili možda biti prosto malo komotan sa raspolaganjem vremena, a vi ćete ga strpljivo čekati.
Utorak, 15.01. 2013.
Završio sam fakultet još u junu prošle godine. Kao i svi ostali iz moje generacije čekao sam svoju šansu za zaposlenje. Nisam se uzrujavao zbog viška vremena. Radio sam stvari koje volim, rekreirao se, išao na na hor, čitao, družio se, ponekad uradio nešto za nevladinu orhganizaciju čiji sam član. Takav odmor sam i zaslužio, jer sam u proteklim godinama marljivo radio i završio fakultet u roku. Sve je to u redu da nije onog pitanja koje gotovo svi vole da postave, a koje ja tako mrzim, a lasi „I? Gdje ćeš sad dalje?“ Ne bih znao da kažem, jer nije da mi je žurba da se zaposlim gdje god bilo, a opet trebam usavršiti znanje.
Najzad danas sam se taxijem odvezao u Upravu za kadrove, gdje je moje prvo radno mjesto. Danas sam pun entuzijazma, i ne želim misliti na one koji kažu kako će to brzo da splasne. Danas sam se lijepo obukao, namirisao i dotjerao, jer se radujem tome što sam napokon pripravnik, i imam šansu. Pored toga ljudi koji bi nekako da otvore konverzaciju sa mnom, a ne znaju šta bi pitali, moraće da izmisle novo pitanje, jer to „šta dalje“ je jasno bar za sada, a i ako nije, ja se ne brinem. Danas je bio dan kada upoznajem neke iskusne ljude koji od mene očekuju nove vještine i nove sposobnosti.
Za mene postoje dvije vrste radosti, a to su ona dok isčekujete sreću, i ona radost kada se radujete već ostvarenoj sreći. I kada se u isčekivanju sreće zapitam, a što ako se razočaram? Znam jedno, a to je da se radujem novom, neistraženom, gdje se počinje iz početka gdje imam novu šansu i gdje me niko ne pita šta dalje, jer još ništa nije ni bilo da bi postojalo to dalje.
Bar za sada radujem se pripravničkom stažu, jer sam i sebi napokon dao odgovor gdje dalje.
Srijeda, 16. 01. 2013.
Dok sam se spremao na spavanje, začuh dobro poznate zvuke Rahmanjivog koncerta za klavir br.3 sa državnog kanala Crne Gore, u izvođenju crnogorskog orkestra. Eto, čak i u ponoć neko će čuti ovaj koncert, ja na primjer. Stvarno mi je žao, ali moje pozitivno uzbuđenje što ću čuti ovaj koncert na kraju ovog dana, ili početku sledećeg, brzo je preraslo u negativno. Da li sam previše opčinjen ovim djelom koje predstavlja, bar za mene vrhunac neoromantizma 20-og vijeka, ali mi se čini da ga ovi ljudi sviraju po zadatku pred publikom, samo zato jer im je to posao. Možda nije ni bitno kako to sve izgleda, ionako u pozorištu staje samo nešto oko trista gledalaca, a na tv u ponoć to malo koga i zanima.
Ja i moja sestra Dunja odavno slušamo Rah 3, ja od petnaeste godine, a ona pošto je mlađa već od desete. Čuli smo mnogo snimaka sjajnih izvođenja, počev od onog starog na pucketavoj snimci gdje svira sam Rahmanjinov do onih novijih poput Iva i Lovra Pogorelića. Ima ih raznih, ali svi izvođači su svjesni suptilnosti koja u ovom djelu oprezno, ali hrabno koketira sa periodičnom ekplozivnošću harmonija. Svi su pribrani i pažljivi dok izvode najzahtijevnije klavirsko djelo. Bilo mi je žao vidjeti nacionalni orkestar moje zemlje, koji u saradnji sa klaviristom iz Makedonije, i dirigentom iz Rusije, juri sa nevjerovatnim tempom, nemilosrdno, bez imalo poštovanja prema tom klaviru, kao da je forma u umjetnosti definitivno bitnija od suštine. Jasno su te novembarske večeri pokazali da se Rah 3 može svirati i kad se klavir nadjačava sa preglasnim čelima koja bi morala da iznesu temu nakon ekspozicije klavira mekano, a ne tako grubo i sa usporavanjem pri kraju rečenice i ne sa kolektivnom galamom.
Ne znam koji su razlozi za ovakvo izvođenje jednog vrhunskog djela, možda mladi muzičari željni ličnog dokazivanja koji nemaju dovoljno iskustva u radu sa orkestrom, možda prosto loša organizacija, male plate muzičara. Da li im nedostaje novca, iskustva ili iskrene ljubavi prema toj vrsti muzike – svejedno je, ali to se mora popraviti jer nacionalni simfonijski orkestar jedne zemlje odražava i nivo kulture ljudi koji to slušaju. Znamo da Crna Gora nema niti jedan afirmisani manji orkestar kao što je npr. televizijski, radijski,vojni itd, u kojemu bi mladi muzičari brusili svoj talenat prije nego što stignu u nacionalni orkestar koji zahtijeva zrelost i ozbiljnost kako u ponašanju tako i u umjetničkom izrazu. A kultura ne pravi kompromise i zahtijeva samo jedno, a to je kvalitet. Mi moramo biti spremni na ustupak umijetnosti. Najzad, ne treba biti razočaran zaključkom da jedan vrhunski kamerni orkestar može značiti mnogo više nego neki robusni simfonijski orkestar.
Četvrtak, 17.01.2013.
Vraćajući se sa posla, ušli smo ja i Jan u samoposlugu, tu u blizini stana u Moskovskoj. Nas dvojica smo uigrani tim, ja znam napamet gdje što stoji, tako da nas dvojica jurimo između uredno poslaganih rafova dosta spretno. Za moje oštećenje vida je karakteristično to da npr. u samoposluzi mogu da vidim izvore svjetla, koji predstavljaju za mene sliku sredine u kojoj se nalazim.. To su neonske sijalice, halogenke po plafonima i obavezno svjetleće reklame. A reklama ima puno svakakvih, a sve blješte u raznim bojama pružajući šarenu sliku svijeta. Jedna svjetleća reklama izdvaja se uvijek i svuda – crvena podloga, na njoj lijepo ispisana slova Coca Cola. I ne samo u marketu, nego i tv-u. Reklama za Coca Colu otvara svijet druženja prijatelja, porodice, porodični ručak, praznični ručak, zajednička večera, sve razdragano pršti od sreće uz omiljene pop i rok zvuke, a onda vraćanje u djetinjstvo kada retro djevojčica sa retro kikicama, sada je ona majka moderne djevojke takođe konzumenta Coca Cole, drži u ruci staklenku omiljenog pića. A sve moguće poruke o zdravoj ishrani isključuju ovo piće. Piti vodu, voda je zdrava -kažem sebi, a opet kupim Coca Colu. I ovoga puta sam je kupio. Naravno da ću je potrošiti, pa neću je prosuti. Doći će neko i pićemo najpoznatije piće na kontinentu, pićemo brend i družićemo se.
Zašto kupujem nešto što u suštini ne želim da kupim i pijem nešto bez čega vrlo lako mogu. I ne samo ja, već i milioni drugih? Zato što je to nešto univerzalno kao što je Gillette univerzalni brijač, Colgate univerzalna pasta za zube, Lego kockice univerzalne igračke, a Coca cola je univerzalno piće. Nije najbolje piće, nije savršena, ali neko zna dobar trik koji više od stotinu godina prolazi u svijetu. Važno je da reklama svijetli jako i posebno kao nijedna druga i to tako dugo da se rashladni uređaj sa uredno poslaganim limenkama i bocama nikada ne ugasi, jer se on neprestano prazni i puni. U opuštenoj dnevnoj atmosferi kafića, kad ne znam što da naručim, ja ću kao i mnogi drugi naručiti Coca colu, univerzalno piće koje paše i ljeti i zimi.
Petak, 18.01.2013.
Vikend, veseli kraj radne sedmice, petak – izuzetak, od čega? Od rada. Bilo je dobro. Prva radna sedmica zaposlenog radnog čovjeka. Žao mi je što su neki poslovi toliko zahtjevni, pa ljudi rade i vikendom. Morali bi biti dobro plaćeni za to. Ja sam slobodan vikendom. Noćas mogu da izađem i ostanem vani do kasno u noć. Ujutro ne moram rano ustati, jer je vikend. Moji vikendi biće rezervisani za moju rodbinu i moje prijatelje. Večeras ću biti sa prijateljima. Prijatelji su tu da me saslušaju, da mi pričaju, povjeravaju mi se. Prijateljstva njegujem tako što se nalazim sa svojim prijateljima, oni posjećuju mene, a ja njih, žalim im se kad je loše i pohvalim se kad je dobro. Postali su dio moga života. Malo sam se bio uplašio činjenice da kad počnem da radim imaću manje vremena za njih, da ih ne izgubim. Srećom tu je vikend - dani za druženje i za prijatelje.
