Danijel Kalezić je aktivista za ljudska prava LGBT osoba. Rođen je i odrastao u Podgorici gdje i živi i radi. Predsjednik je Crnogorske LGBTIQ Asocijacije "Queer Montenegro". Uključen je u aktivizam za promociju i zaštitu ljudskih prava LGBT osoba od 2009. godine od kada radi na okupljanju LGBT zajednice u Crnoj Gori kroz angažman na programu promocije i zaštite ljudskih prava NVO Juventas.
Jedan je od organizatora Povorke ponosa LGBT osoba "Montenegro Pride 2013" i "Montenegro Pride 2014" koja se održala 2. novembra u Podgorici. Prije rada u aktivizmu, Kalezić se bavio novinarstvom i radio u više radio stanica kao novinar i tonski producent.
Subota, 1. novembar
Dan pred drugi Montenegro Prajd. Dan mi počinje jako rano i već razmišljam o tome koliko će trajati. Ne stižem da doručkujem i idem u kancelariju gdje me čekaju članice i članovi organizacionog odbora Montenegro Prajda kako bismo još jednom zajedno prošli cijeli plan za sjutra. Svi materijali su spremni i svi smo uzbuđeni čekajući sjutrašnji dan.
Tokom cijelog dana komuniciram sa Upravom policije Crne Gore u vezi sa finalnim detaljima oko bezbjednosti učesnica i učesnika. Sve ide u prilog tome da nas sjutra čeka miran dan. To se osjeća i u vazduhu i na ulicama Podgorice.
Svi konstatujemo da nema one tenzije koju smo osjećali tokom prethodne godine. Imamo osjećaj da je došlo do promjene u društvu i da će ove godine biti puno bolje nego prethodne. Telefoni ne prestaju da zvone, novinari traže izjave i informacije.
Žurim na gostovanje na televiziji, odmah potom idem do PR centra na druženje sa novinarima i Marinom Perazić, noć prije prajda. Vraćam se u kancelariju. Zvoni mi telefon. Poziv sa nepoznatog broja. Javljam se i čujem gradonačelnika Podgorice sa druge strane. Kaže mi da će doći sjutra. Razmišljam da je to značajan napredak u odnosu na prošlu godinu.
U kancelariji su i naše kolege iz regiona. Došli su nenajavljeno i pričinili nam prelijepo iznenađenje. Provjeravamo finalne detalje i plan za sjutra. Idemo kućama oko ponoći kako bismo bar malo odspavali pred sjutrašnji veliki dan.
Nedjelja, 2. novembar
Došao je i taj dan. Poslije nešto više od godinu dana napornog rada konačno ćemo ponovo ponosno šetati ulicama Podgorice ali i vidjeti rezultate tog rada. U 8:00 sati se cijeli tim nalazi u kancelariji. Oko 9:00 sati krećemo ka lokaciji Povorke i donosimo sve materijale.
Volonterke i volonteri jako brzo postavljaju sve potrebne stvari na štandovima. Ove godine imamo i binu i bolje ozvučenje nego prethodne. Zadovoljan sam kako sve izgleda. Dan je miran i sunčan. Moj strah od ranije, da će padati kiša, konačno je nestao. Imam osjećaj da će ovo biti jedan prelijep dan.
Ljudi počinju polako da se okupljaju. Vidim puno novih lica na prajdu. Svi se radujemo podršci koju su nam i ove godine dale kolege iz Crne Gore. Dolazi i ministar za ljudska i manjinska prava zajedno sa gradonačelnikom. I ove godine sam prijatno iznenađen dolaskom nekih LGBT osoba za koje sam vjerovao da ipak neće doći. Izgleda da sve što se radi daje rezultata.
Dolazak onih za koje radimo sve ovo i njihova odluka da dođu u posljednjem trenutku je ono što me najviše čini srećnim. Razmišljam: "Stvari se pomjeraju nabolje".
Stižu mi infomacije da u gradu nema nikakvih nereda, protesta ni incidenata. Sve nas raduje ta vijest. Ponovo razmišljam: "Radimo svi zajedno jako dobru stvar".
Oko 11 sati Povorka kreće, spuštamo veliku zastavu sa mosta Blaža Jovanovića i nastavljamo šetnju do bine. Po završetku pozdravnih govora ambasadora, ministra za ljudska i manjinska prava, kolega iz regiona i iz Crne Gore dolazi red na mene da se obratim svima.
Zahvalan svima na podršci i ponosan što smo uspjeli da damo doprinos da crnogorsko društvo bude tolerantnije i za nas i za sve ostale, izjavljujem da sam danas najsrećniji čovjek na svijetu. I jesam. Prajd je završen.
Vraćamo se nazad pješke, bez incidenata i bez problema. Krećemo se slobodno gradom tokom cijelog ostatka dana i sve protiče potpuno mirno.
Razmišljam o svim LGBT osobama koje i dalje žive u strahu i koje nijesu mogle biti sa nama. Mi smo danas šetali i za njih i za njihovu slobodu. Dolazi vrijeme za žurku. Slavimo uz Marinu Perazić koja pjeva poznate hitove do duboko u noć.
Ponedjeljak, 3. novembar
Jutro poslije Prajda. Iako sam planirao da odmaram, to ipak nije moguće. Telefon ne prestaje da zvoni. Ponovo je dan posvećen izjavama za medije. Naš tim je u kancelariji i razgovaramo o utiscima sa prajda.
Svi smo više nego zadovoljni. Ne skrivamo zadovoljstvo što je sve prošlo puno bolje nego što smo očekivali. Prajd bez incidenta poslije samo godinu dana od prajda sa nasiljem i haosom na ulicama, to je nešto što nije zabilježeno u regionu.
Već diskutujemo o tome kako treba da izgleda sljedeći prajd. Puno je ideja, puno sugestija, ali i puno vremena pred nama da ih sve realizujemo do oktobra sljedeće godine.
Sviđa mi se entuzijazam svih i već sada vjerujem da će Montenegro Prajd 2015. godine biti brojniji, zabavniji i sa puno manje policijske zaštite.
Sazrijevamo kao društvo generalno, ali što je važnije, LGBT zajednica sazrijeva, postaje vidljivija i sve više zainteresovana da se direktno bori za svoja prava.
Utorak, 4. novembar
I danas dan protiče radno. Pripreme sljedećeg Montenegro Prajda polako već počinju. Sa grupom doktora antropologije sa kojima već imamo saradnju diskutujemo kako je sve proteklo na ovogodišnjem Prajdu.
Zadovoljan sam njihovim sugestijama i kritikama. Više sati vodimo aktivnu diskusiju o sljedećem prajdu. Radni dan završavamo sa puno ideja za buduće akcije. Dogovaramo i nastavak saradnje koju smo započeli u septembru ove godine u Bolonji.
Veliki planovi su pred nama. Siguran sam da će svaki biti ostvaren i da će rezultat biti još veći nivo tolerancije i prihvatanja LGBT osoba u društvu. Uveče konačno uspijevam da se malo posvetim sebi. Razmišljam o svemu i zaključujem da sam srećan. Jako srećan.
Konačno uspijevam da odgovorim i na desetine poruka podrške koje su nam pristigle od nepoznatih ljudi. Prijetećih poruka je ove godine ukupno nula.
Pred spavanje razmišljam o periodu mog života kada sam živio u strahu, nevidljiv, i skrivajući sebe. Sjećam se straha i nelagode sa kojima sam živio. Znam da i mnogi i mnoge žive tako danas. Ali, znam i da neće daleko biti dan kada ćemo svi živjeti onako kako treba, bez straha i skrivanja.
Srijeda 5. novembar
Još jedan radni dan sa puno obaveza. Puno mailova na koje treba odgovoriti, puno pitanja novinara koja zahtijevaju odgovore, puno kancelarijskog posla koji oduzima previse vremena.
Konačno završavam sve obaveze i ostatak dana provodim pripremajući se za TV emisiju koja počinje u 20 sati. Emisija protiče dobro. Otvaraju se mnoga pitanja na kojima tek treba da se radi. Stanje nije idalno ali polako napredujemo.
Tokom diskusije shvatam da mnoga pitanja u vezi sa komunikacijom između Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore i Ministarstva za ljudska i manjinska prava moraju što prije da se riješe i urede kako bi nastavak borbe protiv homofobije i transfobije i diskriminacije uopšte mogao da bude kvalitetan.
Otvara se ponovo i pitanje zakona o registrovanom partnerstvu. Postoji politička volja za tim, ali ne za njegovo donošenje onom brzinom za koju mi smatramo da je potrebno. Previše otvorenih tema za sat vremena emisije, ali sam više nego zadovoljan njenim ishodom.
Dolazim kući i odlučujem da ranije legnem. Treba mi san. Večeras dopuštam Aris, mojoj mački, da spava sa mnom. Falilo mi je njeno umiljato predenje dok tonem u san.
Četvrtak 6. novembar
I ovaj dan protiče radno. Telefonski razgovori, mailovi, dopisi, konsultacije. Cijeli dan se vrti oko toga i čini mi se da mi to oduzima previše vremena. Popodne konačno uspijevamo da prodiskutujemo sve detalje u vezi sa Povorkom ponosa.
Članovi i članice organizacionog odbora otvoreno diskutuju o svemu što smatraju da nije urađeno kako treba, kao i o onome što smatraju dobro urađenim. Sve sugestije se uzimaju u obzir i rad Organizacionog odbora na sljedećem Montenegro Prajdu zvanično počinje.
Oko 9 sati uveče idem kući. Odlučujem da ovu noć posvetim sebi. Vrijeme je.
Petak 7. novembar
Danas bojkotujem rad u kancelariji koliko god mogu. Uzimam laptop i odlučujem da ću ovo jutro raditi iz omiljenog restorana. Ispijam kafu i polako radim. Za kratko vrijeme završavam jako puno posla uz kafu i doručak.
Idem na Facebook da vidim šta rade moji prijatelji i u trenutku shvatam da je mladi LGBT aktivista iz Budimpešte sinoć izvršio samoubistvo. Poznavao sam ga, bili smo zajedno na više treninga i konferencija.
Bio je jedna od najradosnijih osoba koje sam znao. Uvijek nasmijan i uvijek u prvim redovima na svakom protestu za ljudska prava LGBT osoba i uvijek prvi u svim najrizičnijim situacijama. Ne mogu da povežem njega sa smrću u svojoj glavi. Ne mogu da povjerujem.
Razmišljam o pritisku pod kojim je živio i o tome da ova naša borba u nekim sredinama donosi žrtve i na ovaj način. Za svojih 26 godina svojim aktivizmom dao je više nego mnogi za života. Ostajem nijem i bez riječi i dalje u nevjerici.
Ne znam razlog zbog kojeg je odlučio da oduzme sebi život.
Razmišljam i o tome koliko je zapravo LGBT osoba prekinulo svoj život zbog toga što nisu mogli da podnesu pritisak sredine. Razmišljam i o trenucima u svom životu kada sam i sam bio blizu takve odluke dok sam živio skriveno i u strahu.
Svi moramo da radimo na tome da se tako nešto više nikada nikome ne dogodi. Svi moramo da budemo tu onim lezbejkama, gejevima, biseksualnim i transrodnim osobama koji usljed pritiska sredine misle da nije moguće živjeti slobodno i onako kako treba.
Moj život je primjer da je to moguće.
Mislio sam i ja nekada da nije, ali zapravo jeste. Teško je, ali je zapravo puno lakše nego što izgleda na samom početku. I koliko god bilo teško, svakako je puno lakše od konstantnog življenja u strahu i skrivanju. Svi mi smo tu da pomognemo koliko god je u našoj mogućnosti i to je naša obaveza.
