Augustin Palokaj je dugogodišnji dopisnkik Zagrebačkog Jutarnjeg lista i kosovskog dnevnika Koha ditore iz Bruxellesa. Rodom s Kosova, živio je u Hrvatskoj gdje je i počeo novinarsku karijeru za vrijeme studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Izvještavao je i za vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH i za razne svjetske medijske kuće, uključujući BBC, Njemački WAZ i Radio Slobodnu Europu. U Bruxellesu radi od 1998 godine i pratio je sve najvažnije događaje vezane za proces proširenja Europske unije i NATO-a, a osim novinarskog izvještavanja pisao je i stručne analize i održavao predavanja o ovim procesima. Zato ga se i smatra stručnjakom za Europsku uniju i NATO.
Subota
Subota mi je nekako jedini slobodni dan u tjednu iako je za novinara, pogotovo za dopisnika, teško reći da pojam „slobodnog dana“ uopće postoji. Za mene je ipak subota drugačija od drugih dana. Ne ustajem u 6.30 kao obično već se naspavam. Prijepodne sa suprugom dulje pijemo kavu i usklađujemo planove za sljedeći tjedan dok mali Leon može gledati crtiće ili igrati igrice na Ipadu, kako on kaže, „koliko god hoće“.
Najveći dio dana posvećujem čitanju i sportu. Jutarnji list, zbog tjednog Magazina subotom nudi velike mogućnosti. Čitam i druge novine, ne samo iz Hrvatske već šire. Medđu svim temema koje me zaokupljaju ovih dana nekako sam zapeo za priče o uhićenom vječnom predsjedniku Hrvatske gospodarske komore Nadanu Vidoševiću. Svaki tjedan otkriju nešto novo o njemu. Ovoga puta su ga mediji tkrili na web stranici jednog Afričkog Tour operatera kako kao maneken pozira pored upucanog krvavog slona kojeg je navodnu upucao u Mozambiku. Lov je izazov, nije lako uloviti fazana ili zeca. Ali uloviti slona! Ne razumijem kakav je to izazov. Ne znam kako se ta jadna životinja može promašiti ako pucate u nju. Pa čak je i španjolski kralj jednom uspio upucati slona. Kako je Vidošević uvijeki htio biti veliki, bio je kandidat za predsjednika Hrvatske i ostao predsjednikom Komore, sada se može pohvaliti da ima nešto zajedničko i sa španjolskim kraljem, te da je vrstan strijelac jer je uspio ustrijeliti slona u Mozambiku.
Predvečer nogomet. Najprije igram sam mali nogomet sa kolegama. Kako nam se tijekom igre uglavnom osuše grla, jer se više deremo jedan na drugog nego što trčimo, poslije utakmice se moramo svi pomiriti uz pivo i oprostiti promašaje i kriva dodavanja do slijedeće subote. Kasnije nastavljamo gledati nogomet, ponovno uz pivo. Ništa od izgubljenih kalorija tijekom igre, sve nadoknađujemo odmah.
Nedjelja
Nedjelja je za mene uvijek radni dan. Za Jutarnji list se uvijek nađe nešto što moram napisati. Za Kohu ditore na Kosovu nedjeljom već godinama u miru pišem svoju kolumnu.
Pišem komentar za Jutarnji o proširenju Europske unije. Podsjećam kako su prije deset godina čelnici EU predviđali da će na 100. godišnjicu početka Prvog svjetskog rata, dakle ove godine, sve države Zapadnog Balkana biti u EU. Tada se mnogima u regiji to nije svidjelo jer su mislili da će taj cilj postići znatno prije nego daleke 2014. godine.
Samo je Hrvatska ostvarila taj cilj dok su drugi na samom početku. Iako će ova godina bez sumnje biti važna za proces proširenja EU, za neki veliki preokret nisu spremne niti EU niti Zapadni Balkan. EU će se ove godine baviti sama sobom, bit će prezauzeta izborima za Europski parlament, trgovinom o raspodjeli ključnih pozicija u EU institucijama i NATO, suočavati sa sve skeptičnijim javnim mnijenjem u nekim državama EU gdje proširenje više nije omiljeno.
S druge strane, države Zapadnog Balkana imaju znatno više problema u postizanju europskih standarda nego što se to čini. Još uvijek za mnoge koji su na vlasti u državama regije važi ona poruka koju je prije deset godina izrekao jedan tadašnji visoki dužnosnik EU da „borba protiv korupcije za njih često znači i borba protiv samog sebe!“.
Ponedjeljak
Ponedjeljkom ustajemo u 6.30 ujutro. To je nužno ako želimo stići sve na vrijeme, odvesti Leona u školu, Jasnu na posao, a ja pročitati novine i sve najave koje dobivamo od raznih institucija. Ako krenemo autom prema školi u 7.30, stižemo za manje od deset minuta. Ako krenemo samo deset minuta kasnije možemo zaglaviti i stići tek za sat vremena. Tako je to u Bruxellesu koji je proglašen gradom sa navjećom gustoćom prometa na svijetu.
S urednicima u Jutarnjem se dogovaram da ćemo za sutrašnje izdanje imati tekst u početku pristupnih pregovora Europske unije sa Srbijom, te da ćemo o tome imati i stavove ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić koja će, kako bi pokazala koliko važnim Hrvatska smatra put Srbije prema EU, osobno sudjelovati na međuvladinoj konferenciji u utorak.
Kada god se dogovaramo oko tema sjetim se svojih šest godina koliko sam proveo u uredu Njemačke WAZ media grupe sa njemačkim kolegama. Šef ureda je insistirao da u četvrtak pošaljemo prijedlog tema koje ćemo raditi sljedeći tjedan. I za čudo, oni ne samo da bi planirali teme nego su se tih planova i pridržavali u velikoj mjeri. Ipak mi se više sviđa način kako to radimo u Jutarnjem listu. Nešto se dogovorimo ujutro, promijenimo to oko podneva, a na kraju napravimo nešto sasvim treće. Stvari su nepredvidive a ovaj posao se ne može raditi bez adrenalina kojeg, pak, ne može biti ako je sve unaprijed isplanirano. U WAZ-ovom uredu smo se izvrsno uklapali, naša sposobnost za hitne intervencije i njihovo precizno planiranje.
Utorak
Srbija konačno otvara pregovore o članstvu u EU. Uzbuđeni Prmijer Srbije Ivica Dačić kaže da je to najveći dan u povijesti Srbije nakon Drugog svjetskog rata. Najavljuje kako će za četiri godine završiti pregovore, te da će Srbija u EU 2020. godine. Povjerenik za proširenje EU Stefan Fule se činio barem podjednako uzbuđen
Sa obilježavanja početka pregovora Srbije i EU
kao Dačić. Uz pohvale Srbiji izjavio je da se nada da će Srbija „poslužiti i kao inspiracija drugima u regiji“. Ne znam na što je mislio ali još uvijek ne razumijem kome bi, i po čemu, to Srbija mogla poslužiti kao inspiracija.
Dačić je svavako bio inspiriran na tiskovnoj konferenciji u Bruxellsu, u dvorani uglavnom popunjenom diplomatima iz Srbije, službenicima EU, novinarima iz regije i dva-tri novinara iz zapadnih država. Dačić je izjavio kako se o Srbiji nikada nije govorilo tako pozitivno kao sada. E tu nije baš u pravu. O Srbiji se puno pozitivnije govorilo prije 14 godina kada su njega i Vučića, odnosno njihove šefove Miloševića i Šešelja skinuli s vlasti u Srbiji. Možda se Dačić ne sjeća ali ja se sjećam jako dobro koliko su nade lideri EU tada polagali u Vojislava Koštunicu i jedinu opoziciju na svijetu koja je uspjela biti na valsti. Kada je Demokratska opozicija Srbije (DOS) bila na vlasti u Bruxellesu se računalo da je Srbija krenula u bespovratni put prema boljoj budućnosti i porazila mračne snage nacionalističke prošlosti. Kojeg li preokreta. Danas je Koštunica najveći euroskeptik u Srbiji a Aleksandar Vučić i Ivica Dačić vode Srbiju prema EU. Mnogi današnji dužnosnici EU ne znaju ništa o Vučićevoj i Dačićevoj prošlosti. Ostale to niti ne zanima više. Bitno im je da s njima mogu, kako kažu „odraditi posao“.
Srijeda
Velika je gužva u press centru Europske komisije. Na stotine novinara čeka predsjednika Barrosa. Ne, ne radi se o proširenju EU. To rijetko koga zanima danas. Barroso predstavlja novi klimatsko-energetski paket za 2030. godinu. Komisija postavlja cilj da se emisija stakleničkih plinova do te godine smanji za 40 posto u odnosu na 1999. godinu, te da se proizvodnja energije iz obnovljivih izvora poveća na 27 posto. Koliko god mogli kritizirati EU za mnoge stvari, što se tiče klimatskih promjena i zaštite okoliša doista je EU lider u svjetu. I istina je da bi budućim naraštajima mogli ostaviti bolju planetu ako bi i drugi, prije svega Sjedinjene Američke Države, Brazil, Kina i Indija, sljedili primjer Europske unije u zaštiti planete.
Četvrtak
Sa jednim prijateljem koji radi u Europskom parlamentu razgovaram o Makedoniji i slažemo se kako ova država neopravdano i nepravedno kasni u procesu proširenja EU zbog grčke blokade. Ali se iznova čudimo nekim postupcima makedonskih vlasti. Oni su iz izrazito pozitivnog Izvještaja Europskog parlamenta za Makedoniju, koji je usvojen dan ranije, a kojim se traži hitno otvaranje pristupnih pregovora, ipak izvukli nešto što vide kao urotu. Makedonskim vlastima je zasmetala rečenica da bi se trebalo „promovirati neobavezno uvođenje dvojezičnosti u škole“. Iz Skoplja su stigle „žestoke reakcije“ da bi to bilo „protuustavno“ i da „to nema nigdje u regiji“ i tako dalje. Čudna mi je to reakcija iako prilično dobro razumijem razloge zašto se političari iz regije ponašaju na određeni način. Tko bi uopće mogao imati štete od „neobaveznog“ učenja jezika druge etničke skupine.
Vozim Leona iz škole i pričamo u jezicima. Danas je imao „neobavezni sat nizozemskog jezika“. Ima šest godina i ide u Frankofonsku školu, prvi razred osnovne. Kako doma sa majkom govori hrvatski i samnom albanski već sada tri jezika govori na razini maternjeg. Uz to uči kao „neobavezne“ još nizozemski i engleski. Ako bude tako dobar, kada odraste će tečno govoriti pet jezika. Mnoga djeca iz njegovog razreda govore dva ili tri jezika. Ne, ne ide u europsku ili neku međunarodnu školu nego u pravu belgijsku. Ne znam kako će djeca s Balkana biti konkurentni kada odrastu, i kada bi valjda svi trebali živjeti u EU, ako ne uče više jezika. Učenje jednog nije prepreka drugim jezicima već naprotiv. Jezik treba biti pitanje potrebe a ne patriotizma. Evo na Kosovu Vlada nema ništa protiv proglašenja srpskog jezika kao ravnopravnog službenog jezika države, sa Beogradom radi kompromise, ali albanska djeca ne uče srpski više u školama, niti kosovski Srbi uče albanski. Znači, moja generacija koja je osnovnu i srednju pohađala na Kosovu prije devedesetih je učila više jezika nega današnja generacija. U Europi je to supotno. Danas su većina mladih Europljana, pogotovo u najrazvijenim društvima poput Švedske, Finske, Nizozemske, Belgije i Luxembourga, barem trojezična. I ne vidim da se žale da im je to uništio nacionalni identitet.
Petak
Pijem kavu u press baru Europske komisije sa kolegama. Michael iz Frankfurter Allgemaine Zeitunga me kritizira što sinoć nisam došao na nogomet. Sram me jer sam obećao da ću doći. Ali me kiša spriječila.
Već 37 godina Udruženje stranih novinara u Bruxellesu četvrtkom od 7.00 do 9.00 navečer tradicionalno igra nogomet a imamo i prilično uspješan tim kojim osvaja i medalje na turnirima. Uglavnom su to novinari, sadašnji i bivši. Dosta ih je i službenika europskih institucija koji su prije bili novinari pa su prešli na drugu stranu. Igra se bez obzira na kišu, snijeg ili lijepo vrijeme. No kada je hladno, kada pada kiša, uglavnom dolaze kolege iz Njemačke, Engleske i Švedske. Mi s Balkana, kao i Španjolci i Portugalci, dolazimo kad je ljepše vrijeme.
Kako je petak i sljedi vikend, na nesreću ženskih kolegica nastavlja se rasprava o nogometu, ali vezano uz politiku. Analiziramo kako bi jaka mogla biti nogometna reprezentacija Kosova kada bi svi Kosovari koji danas igraju u vodećim europskim klubovima igrali za Kosovo. Ima ih u Mancherster Unitedu, Laziu, Napoliju, Bajernu, Borusiji, Real Sociedadu i drugim velikim klubovima. Potrefilo se da Kosovo ima sjajnu generaciju i svi se slažu da bi ta reprezentacija u tom slučaju bila jedna od najjačih u regiji.
Ipak, zbog pritiska Srbije, FIFA je dopustila Kosovu da igra samo prijateljske utakimce a ne i da sudjeluje na službenim natjecanjima. Upravo na insistiranje Srbije Kosovo neće moći igrati prvu prijateljsku utakmicu protiv Hrvatske. Da se to dogodili moj sin Leon je rekao da bi on navijao da bude neriješeno! Srbiji je strašno zasmetala ideja da Kosovo igra protiv Hrvatske. Da je sport iznad politike, da on služi zbližavanju ljudi, onda bi se Srbija i sama ponudila da bude prva koja će igrati prijateljsku utakmicu protiv Kosova. To je teško očekivati jer, kako reče jedan moj kolega, Srbi će realnost da je Kosovo država prihvaiti tek kada vide da kosovska reprezentacija igra nogomet. To bi bilo značajnije za prihvaćanje realnosti neko priznanje od 107 država svijeta.
Što se Hrvatske tiče, kako je napisao kolega Tomislav Židak, ona će ionako na neki način 5. srpnja igrati protiv Kosova! Ne u Prištini nego u Zurichu protiv Švicarske gdje pola tima čine Kosovari.
