Lukić: Najveći uspjeh u Hrvatskoj je otići iz nje

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Darko Lukić rođen je 1962. godine. Putnik je, a usput, putujući, radi razne stvari. Studirao je komparativnu književnost, filozofiju, dramaturgiju, teatrologiju i kulturni menadžment u Sarajevu, Beogradu, New Yorku, Salzburgu i Zagrebu.

Nakon toga je bio i profesor. Najviše na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali kao gostujući profesor i po raznim drugim gradovima, državama i kontinentima. Kad nije predavao, putovao je i pisao knjige. Objavljuje i prozu, dramske tekstove, te prevodi sa engleskog i španjolskog jezika​.

Subota, 27. oktobar

Ovako to izgleda u posljednja četiri dana - vratio se iz Njemačke u Hrvatsku, pa putovao u Sloveniju, pa iz Slovenije opet u Hrvatsku, pa iz Hrvatske preko Njemačke za Rumunjsku. Kaže mi jedna moja prijateljica da ću jednog dana samog sebe sresti na nekom aerodromu. Bilo bi to sjajno, odgovaram, imao bih ja sa sobom svašta porazgovarati samo da uhvatim vremena u nekom presjedanju iz vlaka u autobus i iz autobusa u avion.

U svoj toj gužvi od poslova i putovanja, još se i selim. Ne ono u novi stan, u novi kvart.

Na putu sređujem dojmove iz Slovenije i odgovaram na mnoštvo mailova nakon simpozija u Mariboru. U povodu sedamdesete obljetnice ITI UNESCO, na festivalu Borštnikovo srečanje u Mariboru održao se simpozij i okrugli stol “Izazovi umjetničkih sloboda”. Pripala mi je čast da na tom važnom skupu održim uvodno izlaganje. Osim o prakticiranjima notornog desničarskog hobija, nasrtanja na Olivera Frljića, o čijim ideološkim istragama sam govorio poredeći njihove sličnosti i razlike u Austriji, Bosni i Hercegovini, Češkoj, Hrvatskoj, Poljskoj i Srbiji, govorio sam i o drugim slučajevima u Hrvatskoj. U samo pet godina, od 2013. do 2018. bilo ih je osamnaest. Samo u ovoj tekućoj godini sedam. Bilo bi to previše i za puno veću zemlju, i za puno veću scenu.

Nedjelja, 28. oktobar

Ali sad sam već na nekom novom poslu u Rumunjskoj. Zanimljiv grad Timisoara. Ozbiljno se spremaju opravdati naslov Europske prijestolnice kulture 2021. Malo odmaram u hotelu. Nasumično mijenjam programe na televiziji. Dva tjedna nakon propasti obiteljaškog nasrtaja na ljudska prava u Rumunjskoj, na ekranu tko zna koji po redu nekakav okrugli stol posvećen propalom referendumu.

Izuzev njemačke Evangeličke crkve, koja i pola tisućljeća nakon Luthera časno slijedi njegov humanizam, svi su se rumunjski vladike i biskupi, imami i bivši komunistički aparatčici, duhovni vođe i ražalovani trudbenici Securitateae, i rabini i neonacisti i nazovi socijaldemokrati udružili u tome da istjeraju nešto od čega oni nemaju nikakve koristi, ali neki drugi imaju štetu.

Zeloti svih vrsta, koji se inače nikad ni oko čega ne mogu složiti, privremeno su napustili svoju temeljnu ideološku dogmu, mržnju prema drugačijima, i ujedninjeno nasrnuli na jednu ranjivu manjinu. Bezrazložno, besmisleno zlostavljanje drugih. Zlo kao takvo. Ujedinjeni u mržnji, nisu žalili novaca. Četrdeset milijuna eura su oni na to potrošili. Znam da nisu te novce morali zaraditi, znam da na njih ne plaćaju poreze, ali ipak... A onda su im rumunjski građani, čak četiri petine njih, osamdest posto, rekli što misle. Pa su im lansirali odjeb. Bravo Rumunji!

Ne sumnjam da obiteljaši sad skupljaju novih četrdeset milijuna za novi pohod na ideološki monopol. Ne moraju te novce zaraditi, ne plaćaju na njih poreze. Možda od neke manje demokratske zemlje gdje se mržnja puno lakše trži nauče kako je moguće s ne baš provjerenom ni dokazanom podrškom jedva četvrtine građana imati legalnu većinu.

Ponedjeljak 29. oktobar

Idemo mi, iz čisto higijensko-ekoloških razloga, ipak natrag u 21. stoljeće. Na konferenciji “Beyond the Obvious” u Timisoari razgovarali smo o umjetnosti, znanosti i tehnologijama, o kodiranom društvu, o algoritmima u kulturi, o umjetnoj inteligenciji (iako ja više volim izraz sintetička inteligencija, jer je ova koju zovu umjetna, zapravo, vrlo autentična i nije kopija ničega), o posthumanizmu u umjetnosti... Prije samo dva tjedna tu gdje smo mi razgovarali o digitalnoj budućnosti koja je počela, odlučivalo se referendumski o pitanjima koja nisu ni srednjovjekovna, nego su iz repertoara mitova pustinjskih pastira iz brončanog doba. Eto ti ljepote raznolikosti.

Opet u Zagrebu, spremam se na novo putovanje. Otkud mi odluka da odem? Ja se nikad nisam naučio vezati za mjesta. Gradove i zemlje doživljavam kao boravišta. U jednom tekstu ovih dana pjesnik Semezdin Mehmedinović podsjetio me je da „Tvoj dom nije mjesto gdje si rođen. Dom je mjesto gdje prestaju svi tvoji pokušaji bijega.“ I ranije sam odlazio. I rado i nerado, i promišljeno i u velikoj hitnji, i svojom odlukom i silom prilika, i na bolje i na gore, i u nepoznato... Sad odlazim rado, promišljeno, svojom voljom, na puno bolje. Naučio sam odlaziti. Svaki put kad sam odlazio, ponovo sam se rodio za život na nekom novom mjestu.

Pročitajte i ovo:

Otići iz Hrvatske

Gledam u medijima što se ovdje događalo dok sam se ja u Rumunjskoj bavio posthumanizmom. Pijana usmrtila djevojku, bejzbol palicama tukli po sveučilišnoj knjižnici, bengalkom palili ženu, brutalno ubili i opljačkali staricu, dvanaestogodišnjaci pretukli vršnjaka i povrijedili mu mozak... Taj je Homo Sapiens jako precjenjena životinjska vrsta.

Utorak, 30. oktobar

Još koji dan u Zagrebu, pa onda velika promjena. Danas je jako trendi govoriti o comfort zonama i izlascima iz njih. Međutim, da biste izašli iz svog prostora udobnosti, trebate najprije u njega ući. Prostor sigurnosti nije isto što i prostor udobrnosti. Ja imam svoj prostor sigurnosti negdje gdje znam jezik, razumijem običaje, posjedujem imovinu, zarađujem redovitu plaću, imam određen socijalni status, imam mnoštvo poznanika... To zaista pruža sigurnost. Ali to nije comfort zone.

Udobnost je nešto posve drugo. Moja comfort zone ili prostor udobnosti može biti isključivo sredina u kojoj su svi moji identiteti uvaženi, priznati i ravnopravni, sredina u kojoj se osjećam posve slobodno i prihvaćeno, u kojoj mogu živjeti svoj život onako kako ja to želim. To je sredina u kojoj su svi aspekti moje osobe, radni, profesionalni, privatni, intimni, jednako uvaženi i podržani. Mjesto je to gdje živim s voljenom osobom i imam sve što želim. To je comfort zona, makar i bez mnogih elemenata koji grade prostor sigurnosti. Ili posebno bez njih.

Eto, zato idem. Na još jedno životno putovanje. Ta promjena nije izlazak iz zone udobnosti, nego tek ulazak u nju. Povod? Jednostavno, za sljedećih četvrt stoljeća imam neke druge planove.

Srijeda, 31. oktobar

U ovih sam 25 godina koliko živim u Hrvatskoj objavio deset knjiga, mnoštvo tekstova, vodio kazalište, vodio festival, selektirao festivale, napravio tridesetak predstava, dobio nekakvih nagrada, naputovao se po cijelom svijetu i napravio tamo razne projekte... l nikad me ni zbog čega navedenog razni ljudi nisu toliko radoznalo zapitkivali kao zbog toga što su čuli da odlazim. Izgleda da je u Hrvatskoj ipak najveće postignuće kad iz nje odete.

​A tu se još ne stišava užas koji je hrabro razotkrila saborska zastupnica gospođa Ivana Ninčević Lesandrić svjedočenjem o monstruozno ponižavajućem tretmanu žena u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Od strašnih svjedočenja žena žrtava više jeze izazivaju samo bahati, divljački komentari “časnih muževa” na visokim dužnostima.

U patrijarhalnim društvima plemenski mačizam je toliko okorjela pojava da trogloditi u vrhovima elite niti ne pokušavaju sakriti svoju mizoginiju u javnosti. Umjesto isprike prijete, zastrašuju, vrijeđaju. Jedina stvar agresivnija od njih su njihove pomoćnice, konzervativne čuvarice patrijarhalnih ognjišta. Njihovo je bjesnilo nenadmašno, valjda zato što je toliko neprirodno. Kakva parada sociopatske bešćutnosti! Natječu se tko će arogantnije objasniti puku da zdravstvena usluga po definiciji nužno mora biti bolna, ponižavajuća i mučna. Posebno za žene, ta “drugotna i nebitna” bića. Kao da nisu porezima građana plaćeni da isporuče usluge, dociraju i postavljaju svoja pravila usluga po načelu “ako ti se ne sviđa...”

E pa eto ne sviđa mi se, baš mi se ne sviđa, kradeš mi novce od poreza, razbojniče! Kako se tebi ovo sviđa? Evo, ljutim se, a obećao sam sebi da neću. Kako ono ide...otpustiti bijes, duboko disati...

Četvrtak, 01. novembar

Opet sređujem kalendar. Nakon preseljenja nemam baš puno vremena za predah i odmaranje. Davno sam dogovorio privatni put u London. Veselim se dragim ljudima i nadam dobroj zabavi. London je uvijek divan, a za Advent je još malo ljepši. A onda slijede poslovna putovanja, konferencije i simpoziji u Austriji, Španjolskoj i Njemačkoj. Naravno, tu je i Rijeka. Nekoliko puta. Za projekt Europske prijestolnice kulture u Rijeci radim na dva pripremna projekta. I silno uživam u tome, kao i uvijek kad sam u tom gradu. Uz sve to, još i dvije nove knjige koje se usput same ispisuju, kao i sve dosadašnje.

Od kako sam opet odlučio biti imigrant (iako se za bijele Europljane to kaže expat, imigranti su oni tamnije puti i s drugih kontinenata) razmišljam jesam li, zapravo, u svom životu ikad igdje bio išta drugo do putnik? I postajem dodatno još i više osjetljiv na sudbine i priče svih onih koji se sele, na ovaj ili onaj način, iz ovih ili onih razloga.

Valjda sam zbog toga tako planuo kad mi je poznanica rekla da je eto, i sam Dalaj Lama rekao kako izbjeglice iz Afrike i Azije ne bi trebale ići u Europu nego ostati u svojim zemljama i tamo se boriti za bolje uvjete života. Možeš misliti autoriteta u području ostajanja u vlastitoj zemlji - čovjek koji čitav život o tuđem trošku putuje svijetom uglavnom samo zato što je izbjeglica.

Ja nikad neću razumjeti kako suvremeni ljudi u demokratskom svijetu mogu jednog feudalnog teokratskog apsolutista smatrati uzorom demokracije, ljudskih prava i tumačem današnjeg, suvremenog života. Da je taj božanski duhovni i svjetovni svedržac ostao na svom tronu, puk bi još uvijek ljubio cestu po kojoj su ga sluge pronijele na nosiljci, klečali bi pred njim s čelom na podu i ne bi mu smjeli pogledati u lice. I onda on priča o demokraciji i ljudskim pravima. Pa dobro, čitaju li ti ljudi išta osim tvitova? Evo, opet se ljutim. Znam, treba otpustiti bijes, duboko disati, misliti pozitivno. Tako bi sigurno rekao i Dalaj Lama. Nije, oduše, loše ni popiti čašu vina.

Petak, 02. novembar

Pozdravljam se s najbližim ljudima. Ne volim pozdravljanja i opraštanja. Besmislena su. Samo se mjesto mijenja, sve drugo ostaje isto. Najljepši dio odlazaka je u tome što znam da ništa važno i vrijedno nikad nije izgubljeno. Za ono drugo ionako je svejedno. U svojim čestim i mnogim odlascima naučio sam nositi gradove u sebi kao neke kofere koji se podrazumijevaju. Ono što sam nosio iz gradova birao sam onako kao što pakiram stvari za malo duže putovanje. Isto kao kad za put stavljam u kofer redom: ono što mi je potrebno, pa ono što mi je lijepo i drago i ako nije baš potrebno, pa onda ponešto ne baš jako drago ni jako potrebno, ali neka se nađe, i onda još nešto sasvim nepotrebno, nemam pojma zašto.

Upravo tako nosim u sebi spremljene gradove iz kojih sam odlazio, njihove ljude, događaje, sjećanja, slike, mirise, besmislene anegdote, poneki komad smeća za koji uopće ne zam otkud mi ni zašto... Volim te svoje imaginarne kofere. Uvijek su svježi, uvijek je u njima sve na broju, sve čisto, iako je ponekad malo ispreturano, u neredu i pogužvano. I laki su za nošenje. Ne primjećujem da ih nosim.

Pakiram kofere, one stvarne, teške za nošenje. Nevjerojatno je koliko malo stvari čovjek zaista želi ponijeti kad potpuno odlazi. Knjige i slike su već otišle kamionim. Sad nosim samo ovo što ide sa mnom u avion. Planirao sam nositi dva kofera. I tako se pakiram. Ali ispada da mi sve bitno stane u jedan. Planirao sam dva kofera jer ipak nosim odavde svojih četvrt stoljeća. I sad ne znam što bih stavio u drugi. Ništa. Ostavljam ga. Treba, uostalom, i tamo kupiti nove stvari. I nove kofere.

A misao s kojom se opraštam? Uvijek ista. Svim mjestima s kojih krećem uvijek u mislima posvetim stihove o Itaki mog dragog Konstantina Kavafija: “Itaka ti je dala lijepo putovanje. Bez nje ne bi krenuo na put. Ništa ti više ona nema dati.”