Bojan Baća je sociolog, nesuđeni politikolog i neostvareni antropolog, koji se u slobodno vrijeme bavi i pisanjem kolumne i filmske kritike. Pohađa doktorske studije iz sociologije na Univerzitetu Jork u Torontu, gdje radi i kao istraživač i saradnik u nastavi. Koordinator je istraživanja u Centru za demokratsku tranziciju. Autor je kolumne Pop-litika koja izlazi dvonedeljno u Nezavisnom dnevniku Vijesti. U slobodno vrijeme, svijet spašava od džinovskih skakavaca. A kada to ne radi, smara ljude pričom kako su filmovi o nindžama najveći domet zapadne civilizacije. To i Keti Peri.
Subota, 20. jul
Budim se u Nikšiću. Drugi dan Lake Festa. Premotavam traku od sinoć: Goblini su zadali nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Profesionalno i sa entuzijazmom, bez trunke tezgarenja i fušerisanja. Trenutak sreće kvari izliv kanalizacije u mozak: sjećanje na najgori hamburger u istoriji loše hrane. Ponosan na činjenicu da sam izbjegao trovanje – odnosno na to da se gastronomska blamaža nije pretvorila u egzistencijalno blamiranje – odlazim sa prijateljima u kamp.
Odbijam da čitam dnevnu štampu. Da je u tom trenutku Umbrella Corporation preuzela KAP, bilo bi mi svejedno. Interesuje me samo neposredna okolina, a u neposrednoj okolini atmosfera je na nivou: ljudi oko mene su nekoliko nivoa iznad zemlje. U jednom trenutku, planinski mudrac sa džointom veli: “Eh, moj brale, Albanci imaju Prištinu, Peć i Prizren. Bolje ti je imat tri ‘p’, nego četiri ‘s’.” Što ti je pragmatizam naduvanog čovjeka…
Počinju svirke. Disciplina kičme kao da je na auto-pilotu. Obojeni program krči. Let 3 vadi stvar. I to u kakvom stilu! Epic win za Riječane.
Nedelja, 21. jul
Društvo i ja oporavljamo se od moćnosti zvane Let 3. Jedemo masnu hranu i gledamo generacijski favorit – film Tango i Keš Andreja Končalovskog. Pravi način da se započne “crnogorsko jutro”, odnosno podne.
I dalje s prezirom odbijam da čitam sve što ima veze sa Crnom Gorom, svijetom ili, kad smo već kod toga, komplet vaseljenom. Okej, lažem. Idem na jedan od omiljenih sajtova i pratim izvještaje sa Marvelovog panela na ComicCon-u. Raduje me naziv drugog dijela Osvetnika: konačno celulodina verzija jednog od najboljih negativaca svih vremena – robota sa Edipovim kompleksom. Dan mi je uljepšan. Zvanično.
Prijatelji se kupaju u Krupačkom jezeru. Dok se ne uspostavi kakav zakon koji će regulisati temperaturu jezera do nivoa “fizički podnošljivo”, ja ću ih – uz svo dužno poštovanje – u širokom luku zaobilaziti.
Stižem u Podgoricu. Otvaram domaće portale. “Da, da, hmmm… hmmm… Boli me uvo.” Kako su dugovi jedini opipljivi proizvod višedecenijske privatizacije, tragedija je konačno postala farsa. Iskulirati do kraja dana.
Dakle, kraj dana. Dakle, iskulirno.
Ponedjeljak, 22. jul
Povratak na posao. Pokušavam da postignem deadline koji me čeka. Trenutno radim kao “ekspert za Crnu Goru”, šta god to značilo, za jedan veliki međunarodni projekat koji uvodi novi sistem mjerenja stepena demokratije. Ono što posebno frustrira u vezi sa Crnom Gorom jeste hroničan nedostatak istraživanja koja bi ponudila provjerene podatke o brojnim aspektima društvenog i političkog života zemlje. Evaluirati određena dešavanja, pojave, ili pak periode znači oslanjati se na brojne ideološki obojene “sviđamiseizme” crnogorske naučne misli, koji nerijetko ne idu dalje od pristupa tipa “da ti čiča objasni”.
Već je pao mrak. Dragu osobu spašavam od ogromnog, krvoločnog skakavca. Konačno shvatam kako se Betmen osjeća kada ode na počinak.
Utorak, 23. jul
Dan prolazi rutinski. Nižu se svakodnevne sitnice. Gotovo da ih se i ne sjećam. Uveče, dešava se jedna sitnica koja me tjera da se zapitam da li postoje slučajnosti. Krstim je kao “efekat skakavca”. Ko bi rekao…
Srijeda, 24. jul
Dakle, Parada ponosa. Koliko sam mogao da primijetim – s obzirom na trajanje i nastup – više je izgledalo kao da se radi o Promenadi ponosa.
Ono što me je iznenadilo jeste reakcija građana. Nisu me iznenadili postupci huligana – nasilje jeste u opisu njihovog radnog mjesta. Najstrašniji trenutak je onaj kada se obični građani – koji u određenim trenucima vjerovatno i jesu “časni i ugledni” – autuju kao nasilnici. Malo je ko potisnut kao građanin. Ali, ovdje je u igri nešto drugo: borba za prava LGBT populacije – kao i sama borba protiv istih – izmještena je iz prostora političkog u prostor moralnog. Dakle, kurcšluš [no pun intended!]. Okupljanje protiv LGBT populacije je jedino što se “smije” bez ikakvog rizika da se “kontra-paraderi” politički odrede i svrstaju. Pošto su određene društvene grupe u strahu da naprave koaliciju protiv onih koji su krivi za kolaps države (i cjelokupne privrede), onda je prave protiv LGBT populacije kao instance zbog koje nikome ne moraju da se pravdaju. Naprosto, ako napadate ovu populaciju u državi Crnoj Gori, niko ne može da prokljuvi za koga glasate. Anything goes.
Dan se završava “egzorcizmom” starog grada koji izvodi, naravno, predstavnik Crkve. Veli da je tog dana tu boravio “neprijatelj cijele vaseljene”. Eto, nisam znao da su Skeletor i Megatron učestvovali na Paradi ponosa.
Budva je zaista jedan “grad teatar”!
Četvrtak, 25. jul
Komenarišem jučerašnja dešavanja za Radio Slobodna Evropa. Potom ispijam kafu sa prijateljima i – poput svih dokonih Crnogoraca – komentarišemo jučerašnja dešavanja. Prijatelj veli da sada nije bio pravi trenutak za održavanje Parade ponosa. I u pravu je: organizatori su morali biti politički slovesniji kada je u pitanju mjesto i vrijeme; čisto onako da neko drugi ne bi kapitalizovao na njihovoj priči. Drugi prijatelj daje zanimljivu konstataciju: “Usred ovog naricanja nad zlehudom sudbinom učesnika Parade ponosa niko ne postavlja ključno pitanje: da li su učesnici parade članovi LGBT populacije? Ja iskreno sumnjam u to. LGBT su po pravilu ljudi od ukusa, a oni se sigurno ne bi skupljali u Budvi.” Priča odlazi u pravom smjeru: diskusijom o tome zašto se nijedna NVO ne bavi klasnim problemima u crnogorskom društvu. Valjalo bi razmisliti o tome…
Iz kancelarije izlazim u sedam sati. Ushićeno odlazim na premijeru Vulverina Džejmsa Mangolda. I to u “Vulverin” majici! Mora se ispoštovati heroj iz djetinjstva.
Petak, 26. jul
Odlazak u Perast. Na mini-odmor. (Autobus smrdi.) Razgovori o kapitalizmu, vaseljeni i svemu ostalom. Sa istinskim prijateljima. More zove… Over and out.
Subota, 20. jul
Budim se u Nikšiću. Drugi dan Lake Festa. Premotavam traku od sinoć: Goblini su zadali nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Profesionalno i sa entuzijazmom, bez trunke tezgarenja i fušerisanja. Trenutak sreće kvari izliv kanalizacije u mozak: sjećanje na najgori hamburger u istoriji loše hrane. Ponosan na činjenicu da sam izbjegao trovanje – odnosno na to da se gastronomska blamaža nije pretvorila u egzistencijalno blamiranje – odlazim sa prijateljima u kamp.
Odbijam da čitam dnevnu štampu. Da je u tom trenutku Umbrella Corporation preuzela KAP, bilo bi mi svejedno. Interesuje me samo neposredna okolina, a u neposrednoj okolini atmosfera je na nivou: ljudi oko mene su nekoliko nivoa iznad zemlje. U jednom trenutku, planinski mudrac sa džointom veli: “Eh, moj brale, Albanci imaju Prištinu, Peć i Prizren. Bolje ti je imat tri ‘p’, nego četiri ‘s’.” Što ti je pragmatizam naduvanog čovjeka…
Počinju svirke. Disciplina kičme kao da je na auto-pilotu. Obojeni program krči. Let 3 vadi stvar. I to u kakvom stilu! Epic win za Riječane.
Nedelja, 21. jul
Društvo i ja oporavljamo se od moćnosti zvane Let 3. Jedemo masnu hranu i gledamo generacijski favorit – film Tango i Keš Andreja Končalovskog. Pravi način da se započne “crnogorsko jutro”, odnosno podne.
I dalje s prezirom odbijam da čitam sve što ima veze sa Crnom Gorom, svijetom ili, kad smo već kod toga, komplet vaseljenom. Okej, lažem. Idem na jedan od omiljenih sajtova i pratim izvještaje sa Marvelovog panela na ComicCon-u. Raduje me naziv drugog dijela Osvetnika: konačno celulodina verzija jednog od najboljih negativaca svih vremena – robota sa Edipovim kompleksom. Dan mi je uljepšan. Zvanično.
Prijatelji se kupaju u Krupačkom jezeru. Dok se ne uspostavi kakav zakon koji će regulisati temperaturu jezera do nivoa “fizički podnošljivo”, ja ću ih – uz svo dužno poštovanje – u širokom luku zaobilaziti.
Stižem u Podgoricu. Otvaram domaće portale. “Da, da, hmmm… hmmm… Boli me uvo.” Kako su dugovi jedini opipljivi proizvod višedecenijske privatizacije, tragedija je konačno postala farsa. Iskulirati do kraja dana.
Dakle, kraj dana. Dakle, iskulirno.
Ponedjeljak, 22. jul
Povratak na posao. Pokušavam da postignem deadline koji me čeka. Trenutno radim kao “ekspert za Crnu Goru”, šta god to značilo, za jedan veliki međunarodni projekat koji uvodi novi sistem mjerenja stepena demokratije. Ono što posebno frustrira u vezi sa Crnom Gorom jeste hroničan nedostatak istraživanja koja bi ponudila provjerene podatke o brojnim aspektima društvenog i političkog života zemlje. Evaluirati određena dešavanja, pojave, ili pak periode znači oslanjati se na brojne ideološki obojene “sviđamiseizme” crnogorske naučne misli, koji nerijetko ne idu dalje od pristupa tipa “da ti čiča objasni”.
Već je pao mrak. Dragu osobu spašavam od ogromnog, krvoločnog skakavca. Konačno shvatam kako se Betmen osjeća kada ode na počinak.
Utorak, 23. jul
Dan prolazi rutinski. Nižu se svakodnevne sitnice. Gotovo da ih se i ne sjećam. Uveče, dešava se jedna sitnica koja me tjera da se zapitam da li postoje slučajnosti. Krstim je kao “efekat skakavca”. Ko bi rekao…
Srijeda, 24. jul
Dakle, Parada ponosa. Koliko sam mogao da primijetim – s obzirom na trajanje i nastup – više je izgledalo kao da se radi o Promenadi ponosa.
Ono što me je iznenadilo jeste reakcija građana. Nisu me iznenadili postupci huligana – nasilje jeste u opisu njihovog radnog mjesta. Najstrašniji trenutak je onaj kada se obični građani – koji u određenim trenucima vjerovatno i jesu “časni i ugledni” – autuju kao nasilnici. Malo je ko potisnut kao građanin. Ali, ovdje je u igri nešto drugo: borba za prava LGBT populacije – kao i sama borba protiv istih – izmještena je iz prostora političkog u prostor moralnog. Dakle, kurcšluš [no pun intended!]. Okupljanje protiv LGBT populacije je jedino što se “smije” bez ikakvog rizika da se “kontra-paraderi” politički odrede i svrstaju. Pošto su određene društvene grupe u strahu da naprave koaliciju protiv onih koji su krivi za kolaps države (i cjelokupne privrede), onda je prave protiv LGBT populacije kao instance zbog koje nikome ne moraju da se pravdaju. Naprosto, ako napadate ovu populaciju u državi Crnoj Gori, niko ne može da prokljuvi za koga glasate. Anything goes.
Dan se završava “egzorcizmom” starog grada koji izvodi, naravno, predstavnik Crkve. Veli da je tog dana tu boravio “neprijatelj cijele vaseljene”. Eto, nisam znao da su Skeletor i Megatron učestvovali na Paradi ponosa.
Budva je zaista jedan “grad teatar”!
Četvrtak, 25. jul
Komenarišem jučerašnja dešavanja za Radio Slobodna Evropa. Potom ispijam kafu sa prijateljima i – poput svih dokonih Crnogoraca – komentarišemo jučerašnja dešavanja. Prijatelj veli da sada nije bio pravi trenutak za održavanje Parade ponosa. I u pravu je: organizatori su morali biti politički slovesniji kada je u pitanju mjesto i vrijeme; čisto onako da neko drugi ne bi kapitalizovao na njihovoj priči. Drugi prijatelj daje zanimljivu konstataciju: “Usred ovog naricanja nad zlehudom sudbinom učesnika Parade ponosa niko ne postavlja ključno pitanje: da li su učesnici parade članovi LGBT populacije? Ja iskreno sumnjam u to. LGBT su po pravilu ljudi od ukusa, a oni se sigurno ne bi skupljali u Budvi.” Priča odlazi u pravom smjeru: diskusijom o tome zašto se nijedna NVO ne bavi klasnim problemima u crnogorskom društvu. Valjalo bi razmisliti o tome…
Iz kancelarije izlazim u sedam sati. Ushićeno odlazim na premijeru Vulverina Džejmsa Mangolda. I to u “Vulverin” majici! Mora se ispoštovati heroj iz djetinjstva.
Petak, 26. jul
Odlazak u Perast. Na mini-odmor. (Autobus smrdi.) Razgovori o kapitalizmu, vaseljeni i svemu ostalom. Sa istinskim prijateljima. More zove… Over and out.
