Biljana Ginova je aktivistica za ljudska prava LGBT populacije u Makedoniji. Suosnivačica je i članica nekoliko aktivističkih inicijativa, kao što su Zaustavite policijsku brutalnost i LezFem. Pored toga što je njen primarni fokus na LGBT aktivizmu i lezbejskom feminizmu, s obzirom na trenutnu političku situaciju u Makedoniji, Biljana je aktivna u #Protestiram, i uvijek glasno izražava svoje mišljenje.
Subota, 16. maj
Danas je 11. dan protesta koji se odvijaju svaki dan od 5. maja, nakon objavljivanja "bombe" koja je bacila svijetlo na ubistvo Martina Neshkovskog - događaja koji je 2011. izazvao prve masovne proteste. Još uvijek sam pod utiscima od jučerašnjeg plenuma ispred Parlamenta, gdje su građani i građanke kroz megafon u krugu na ulici izrazili svoja mišljenja i političke stavove.
Razmišljam koliko se promjenilo od 2011. do danas, kako se jezik ispolitizirao, kako su građani počeli razgovarati sa čvrstim stavovima i sviješću o političkoj situaciji. Na plenumu prošle večeri raspravljali smo o tome da li i kako da se #Protestiram uključi veliki protest 17. maja, u organizaciji opozicije.
Sa jedne strane, konzistentnost pokreta #Protestiram i ustrajanost protesta "Svaki dan u 6" važna je za građane i građanke, sa druge strane naglasili smo važnost zajedničkog učešća 17. maja, no s treće strane, istaknute su razlike u zahtjevima #Protestiram i Koalicije "Građani za Makedoniju".
Više nego jasno je da #Protestiram djeluje komplementarno sa Koalicijom, ali i da ima širi spektar zahtjeva, te da je zbog toga veoma važno građanima koji učestvuju u ovom pokretu da se on ne prelije u protest opozicije.
Uprkos ostavci Vlade, kao zahtjevu Koalicije "Građani za Makedoniju", #Protestiram zahtijeva pravnu odgovornost, puštanje na slobodu uhapšenih aktivista, i što je najvažnije, zahtijeva uspostavljanje Vlade za demokratizaciju institucija. U tom smislu, PR tim #Protestiram je veoma oprezan u pripremanju informacija za javnost, kako bi iste bile jasne, te kako bi uključivale glasove svih građana i građanki koji su progovorili tokom Plenuma ispred Parlamenta.
U 18 sati, ispred Vlade počeo je današnji protest. Kao i svaki dan u 18 časova, građani odlučuju da li će se marširati i gdje ili će ostati kako bi diskutovali.
Građani i građanke su danas odlučili da se protest održi ispred vlade, kako bi imali mogućnost da razgovaraju o zahtjevima i ulozi #Protestiram, te kako bi pripremili transparente za sutrašnji protest.
Nedjelja, 17. maj
Danas je dan velikog protesta. Kao što je dogovoreno na plenumu prije dva dana, mjesto susreta za grupu #Protestiram je ispred Osnovnog suda u Skoplju. Nakon toga pridružit će nam se i Studentski plenum, kako bi se u pet do dva uputili prema zgradi Vlade.
Simbolizam ovog pet do dva za nas je bitna. Time naglašavamo aktivizam, naglašavamo da smo bili na ulici prije nego što nas je opozicija pozvala, te da smo ostali na ulici i tada kada je opozicija pozvala na prekid protesta, i da ćemo ostati i nakon 17. maja, i nakon pada režima, jer smatramo da je još važnije da se ne dopusti samo smjena vlasti, već temeljne promjene u sistemu kako bi se spriječila još jedna autokratija.
Mjesto susreta je bilo ispred Osnovnog suda kako bi poručili našim prijateljima, aktivistima i studentima koji su trenutno u pritvoru da ih nismo zaboravili, da znamo da su tamo zbog nas, te da zahtijevamo njihovo hitno oslobađanje.
Neplanirano smo se uključili u protestnu povorku Građani za Makedoniju. Organizovali su tako da mi budemo na čelu kolone, rame uz rame sa Studentskim plenumom.
Nakon Osnovnog suda, uputili smo se prema zgradi Vlade Republike Makedonije i uzvikivali "od 5. maja do kraja". Iza nas marširalo je na hiljade građana i građanki iz različitih dijelova Skoplja. Došlo ih je i iz drugih gradova Makedonije. Kada smo stigli pred zgradu Vlade, tamo je već je bilo grupa mladih ljudi, punih adrenalina, uzbuđenja, radosti i glasne muzike. Neki su plesali. Sve je izgledalo kao proslava nakon oslobođenja. Ostala sam među njima, promatrala ih, promatrala sam očekivanja na njihovim licima.
Pogodilo me je to što sam vidjela nadu u njihovim očima, veliku nadu, i to me je rastužilo. Jednostavno nisam mogla odbaciti pomisao da ti ljudi ne smiju biti još jednom razočarani. Nipošto.
Nisam ostala tokom čitavog protesta, mislila sam da je bolje da provedem ostatak dana kući, kako bi se pripremila za slijedeći, kasniji protest, u šest sati. Svaki dan u šest. Nakon protesta upoznala sam se sa izvjestiteljicom Human Rights Watcha, a koja je došla u Skoplje da dokumentira i prijavi nasilje policije nad građanima koje se desilo 5. maja. Sa njom i sa grupom aktivista i aktivistica otišli smo u lokalni bar gdje smo nastavili razgovor o trenutnoj političkoj situaciji.
Ponedjeljak, 18. maj
Struktura pokreta #Protestiram je uspostavljena i funkcioniše. Pokret koji je počeo kao samoorganizovana grupa građana i građanki koji su svakodnevno na ulicama funkcioniše, a ja se mogu posvetiti i drugim stvarima.
Večeras, dan nakon protesta opozicije, najveća stranka vladajuće koalicije organizuje svoj skup. Pretpostavljam da se ovim mjeri pregovaračka moć, ili se možda radi o nećem drugom: protest - kontraprotest, kamp - kontrakamp.
Nakon našeg protesta u šest, otišla sam u izviđanje - interesovalo me koliko će se ljudi pojaviti na skupu. I pored toga što smo svjesni kontrole koje ova stranka ima na ljude koje drži kao taoce kroz minimalne plaće, i pored toga što ih je bilo manje od jučerašnjeg protesta opozicije, bila sam iznenađena koliko je ljudi došlo na skup.
Opet sam promatrala lica ljudi. Danas, na licima većine, s izuzetkom male grupu fanatika, vidjela sam razočaranost i očaj. To me je jednako pogodilo kao i ona nada dan prije. Zato što su se i ovi ljudi nečemu nadali, a na kraju dobili samo komad hljeba i lanac oko vrata.
Otišla sam kući razmišljajući o tim ljudima i ulozi građana u cijeloj ovoj priči. Moramo prestati biti pijuni na šahovskom stolu onih koji smatraju da politika pripada samo njima, i umjesto toga osigurati sebi mjesto za tim stolom. U ovom periodu egzistencijalne krize u zemlji, treba se osigurati mjesto za građane i građanke unutar procesa revizije politike, kao i sredina koja pospješuje nastavak demokratskog procesa.
Utorak, 19. maj
Danas sam u potpunosti posvećena svom poslu. Sutra putujem u Sarajevo gdje na Point konferenciji pričam o stanju građanskog aktivizma u zemlji. Danas je ponovo plenum. Dvije stavke na dnevnom redu su: 1) Postojeći politički kontekst, i 2) Buduće aktivnosti #Protestiram. Na ovom plenumu pričali smo o pripadnosti politike građanima i o građanskoj moći.
Neki su građani mislili da se radi o maloj grupi i te da bi se trebali pripojiti koaliciji Građana za Makedoniju, dok drugi smatraju da se politika dešava ovdje i da ova grupa od 150 ljudi nije mala. Ono što je ponovno naglašeno je da je sve što #Protestiram radi komplementarno sa cijelom opozicijskom borbom.
Srijeda, 20. maj
Gotovo cijeli dan putujem. U Zagrebu sedam sati čekamo presjedanje. Grupa sa kojom putujem odlučili su otići do grada. Provela sam dan sa Gorgi iz Studentskog plenuma, šetajući gradom i naravno razgovarajući o onome što je ostalo iza nas u Makedoniji.
U gradu maturanti slave zadnji dan škole. U podne, svi maturanti iz svih škola, okupili su se na trgu, slaveći i uzvikujući svoje parole. Kao da smo na protestima. Baš kao što sam počela uzvikivati "Nema pravde - nema mira".
Veče smo proveli u baru preko puta poznatog Hotela Evropa sa nekim od panelista za sutrašnji panel i još nekima iz ekipe iz Makedonije. Sa drugim panelistima dogovarali smo da otvoreno govorimo o situaciji u Makedoniji.
Četvrtak, 21. maj
Cijelo se jutro pripremam za konferenciju, jer nisam mogla ranije. Tokom odabira fotografija iz raznih protesta, imala sam emocionalni flashback kroz sve te dane na ulici. Dok sam pravila bilješke za panel, potrudila sam se ne izostaviti pomenuti vladinu propagandu i označavanje aktivista kako bi ih deligitimizirali i depolitizovali, te nametali društvenu i političku ravnodušnost kao normalan položaj građana.
Prije početka panela, razgovarala sam sa svojim prijateljima iz Makedonije. Od kojih sam saznala više o tome šta se dešava u #Protestiram i čula o izazovima sa kojima se pokret sada suočava. Iako sam sretna što sam sada u Sarajevu, gradu u kojem sam se duhovno rodila i u kojem svaki put doživljavam tektonske promjene, žao mi je što sada nisam na ulici sa svojim prijateljima.
Petak, 22. maj
Danas se sastajem sa svojom prijateljicom Kumjanom, za dan koji ćemo provesti u pripremama za večerašnji događaj koji priprema Pravo ljudski i tokom kojeg ću pričati o situaciji u Makedoniji.
