Ovosedmični dnevnik je pisao Sinan Alić, novinar i publicista iz Tuzle, predsjednik Fondacije "Istina, pravda, pomirenje".
Subota, 22. oktobar
Ponovo pišem dnevnik za Radio Slobodna Evropa. Ovo je treći put. Evo zbog sujetnih, zlonamjernih ili pakosnih javno izjavljujem – nisam ni u kakvoj rodbinskoj ili jaranskoj vezi sa ljudima u Pragu koji uređuju ovaj izuzetno profesionalan radijski program.
Gledao sam na televiziji kako jedan od trojice federalnih čobana izjavljuje da ga druga dvojica vodaju kao međeda. Sjetih se reportaže koju sam, nakon boravka u Albaniji, gdje sam na plaži sreo čovjeka koji voda medvjeda, prije tri godine objavio u magazinu DANI. Napisao sam, citiram: "I Albanija i BiH idu prema Evropskoj uniji. Siguran sam da će na cilj prije stići Albanija sa medvjedima na plaži, nego mi sa medvjedima u politici".
Nedjelja, 23. oktobar
Iako je od predstavljanja moje knjige "Naprijed u srednji vijek", koje se dogodilo u Sarajevu, prošlo nekoliko dana, ljudi mi postavljaju jednostavno pitanje: Što, bolan, prvo u Sarajevu, što nisi u Tuzli? Odgovarajući najčešće zbijam šalu, kako je to moj skromni doprinos centralizaciji, a kada im kažem istinu, a ona se krije u strahu nekih ovdašnjih ljudi da bi sadržaj knjige predstavljen neposredno pred izbore mogao uzburkati tuzlansku čaršiju, oni mi ne vjeruju.
Ponedjeljak, 24. oktobar
U zemlji Bosni, pardon i Hercegovini, ludilo sustiže ludilo.
Nakon što je jedan od trojice bh. čobana izjavio da je Stolac hrvatski grad, stado je demonstrativno pokazalo da je i prirodni park vodopad Kravica samo hrvatska prirodna ljepota. Zbog toga i nisu dozvolili drugom "stadu" koje se na put odvažilo čak iz Vogošće, a još sa obilježjima antifašista, da ga obiđe i uživa u njegovoj ljepoti.
Tako je još jednom potvrđena filozofija kokošinjca koju je na ovom prostorima inaugurisao nekadašnja perjanica HDZ-a i nekadašnji predsjednik Federacije BiH, Ivo Andrić Lužanski. On je svojevremeno hrvatskom puku objašnjavao da su najbolji odnosi između susjeda samo onda ako postoji dobra ograda između njih da ni kokoška ne može proći. A ako kojim slučajem i preskoči, valja joj jasno staviti do znanja da je nepoželjna u tuđem kokošinjcu.
A neko je jednostavo, a tačno primijetio: Fašisti su otjerali antifašiste.
Na drugoj strani, u Banjaluci, jedno drugo stado okupilo se da obilježi 25 godina postojanja Skupštine srpskog naroda. Tamošnji čoban se ne usteže ni od čega, pa ni od indirektnog priznanja kako je njegova republika stvorena na genocidu. A kada je već tako onda je red da se njenim prvoborcima još od 24. oktobra 1991. dodijele Povelje za naročite zasluge.
I dodijeljene su haškim osuđenicima Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić. Među prvim odlukama te Skupštine pamti se ona o proglašenju nevažećim svih odluka ZAVNOBIH-a iz Mrkonjić Grada 1943. Drugim riječima, dalo se na znanje drugima da Republika nije ni bošnjačka, ni hrvatska nego isključivo i samo njihova – Srpska !
I nisu birali sredstva da tako i bude!
Utorak, 25. oktobar
Moja knjiga "Naprijed u Srednji vijek" još golica Tuzlake. Presreću me poznanici i pitaju kada će knjiga biti predstavljena u Tuzli. Kad im kažem da će se to dogoditi 7. novembra najčešće dodaju još jedno pitanje – Što baš tada! Jedan moj poznanik bio je direktan: Znaš li ti, čovječe, da je to dan Oktobarske revolucije? Znam, kažem ja, ali nećemo valjda zbog toga iz kalendara brisati 7. novembar. A za taj datum vezan sam emotivno.
U ratom zahvaćenoj Evropi 1943. godine 7. novembra, u oslobođenoj Tuzli, pokrenut je list "Front slobode" u kome sam prohodao kao novinar, a okončao kao njegov direktor i glavni urednik. Novina ne izlazi više od jedne decenije i to je bila odluka tadašnjih "frontovaca" jer nismo pristali biti političkim servisom makar on nosio i prefikse multi, multi.
O tome, između ostalog, pišem u knjizi "Naprijed u srednji vijek". Nekima neće biti teško da se prepoznaju – prozivam ih imenom i prezimenom. Ja ne znam drugačije, jer bili su grobari jednog uspješnog medijskog projekta utemeljenog u partizanskim danima, a uništenog u vrijeme demokratije.
Srijeda, 26. oktobar
Prosječan i dosadan dan. U večernjim satima zajedno sa doktorom Emirom Kabilom sudjelujem u predstavljanju dvije knjige tuzlanskog Splićanina ili splitskog Tuzlaka, dr Žarka Mladine. Žare, kako ga od milja zovu prijatelji, ostavio je zanimljivo svjedočenje o ratnim danima kada su nam srušeni gotovo svi snovi. Priče o običnim ljudima, gubljenju prijatelja, komšijskoj solidarnosti u opštoj neimaštini, ali i o devijantnom ponašanju nekih kada obuku uniformu, a oko struka pritegnu kaiš pa krenu u lov na ljude koje treba slati na front.
Rodoljublje se tih dana usađivalo i naredbama, i sačekušama na tuzlanskim raskrsnicama, i noćnim racijama po stambenim blokovima. Kada se autobus napuni – pravo na prve linije na kopanje rovova. Neko će, valjda, javiti familiji šta se njihovom ocu ili sinu dogodilo!? Tih dana, i o tome svjedoči Žare, nije ti pomogla ni dokumentacija da si strani državljanin i da te je rat slučajno zatekao u Tuzli.
Četvrtak, 27. oktobar
Prvi čoban u Republici Srpskoj izjavio je da će se u znak pijeteta prema žrtvama genocida u zgradi Opštine Srebrenica obezbijediti kancelariju za Udruženje žena Srebrenice.
Dan ranije u Banjaluci je priređena svečanost na kojoj su posebne povelje dodijeljene ljudima koji su svojim djelovanjem ojadili srebreničke majke. Samo se u ludoj državi kao što je Bosna i Hercegovina sa dužnom pažnjom odnosimo i prema žrtvama genocida i prema njihovim egzekutorima.
Žrtvama genocida kancelarija, a njihovim egzekutorima specijalna priznanja!
Petak, 28. oktobar
Danas sam Fondaciji Bill Clinton uputio projekat na čijoj realizaciji koleginica Sonja Biserko i ja radimo gotovo godinu dana. Riječ je o uspostavljanju srpsko-bošnjačkog dijaloga na izuzetno širokoj osnovi. Procijenili smo da ekskluzivitet na ovu temu drže političke adrese u Beogradu i Sarajevu bez gotovo ikakvih pomaka.
Danas na Terazijama igraju šah, a već sutradan se optužuju za podmetanja svakojake vrste. Sonja i ja mislimo da je krajnje vrijeme da se uključivanjem velikog broja ljudi iz svijeta kulture, politike, nauke, obrazovanja, sporta i njihova otvorena rasprava o tome šta blokira međusobne odnose, može u značajnoj mjeri relaksirati komunikaciju između Srbije i Bosne i Hercegovine za koju se nekada čini kao da je rat stao jučer.
Ipak, da je sreće i pameti, ali i iskrene želje da se krene drugim putem, a to je put iskrenog i otvorenog dijaloga, bilo bi bolje da ovaj projekat podrže vlade u Beogradu i Sarajevu.
Održao sam i mini telefonsku konferenciju u trouglu: An Arbor, Mičigen SAD – Sarajevo – Beograd. U An Arboru je moj prijatelj, poznati američki istoričar Robert Donia, autor knjige "Radovan Karadžić – biografija genocida"; U Sarajevu Dragan Marković, direktor University pressa, izdavača knjige, a u Beogradu Latinka Perović, autor predgovora.
Insistirao sam da nakon Sarajeva knjiga bude predstavljena i u Tuzli. Uspio sam – dogodiće se to 7. decembra i svo troje, obećali su, biće tog dana, na moju radost, u mojoj Tuzli.
Facebook Forum