(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Andrej Šari je novinar Ruske redakcije Radija Slobodna Europa (RSE). Devedesetih godina boravio je na prostoru bivše Jugoslavije kao dopisnik Radija Sloboda i moskovskih liberalnih glasila. Od tog vremena objavio petnaestak knjiga, koje su većinom posvećene povijesnim i aktualnim zbivanjima u središnjoj i jugoistočnoj Europi.
Posljednjih godina za potrebe novog književnog projekta ponovo je proputovao više od 50 gradova – od Istanbula i Plovdiva do Varaždina i Bleda. Živi u Pragu.
Subota, 7. srpnja
Naravno, čitav dan sam se pripremao da navečer pošteno pogledam utakmicu. U Soči je došlo 15.000 vatrenih turbo-Hrvata na čelu s predsjednicom u kockastim majicama, da odmjere silu s 15.000 turbo-Rusa. Glavno pitanje je bilo tko će od njih nakon svega toga poludjeti od sreće, a tko će umrijeti od tuge.
Kako je poznato, Rusi nešto bolje igraju fudbal nego nogomet, a ruski predsjednik, kad ne dijeli Zemaljsku kuglu sa Zapadom, daje pogotke, uglavnom, u hokeju na ledu. Ali kada smo, sa samo deset braniča, junački provukli u četvrtfinale preko obeshrabrenih Španjolaca, svi ozbiljni analitičari na društvenim mrežama donijeli su zaključak da Putin i ovdje može sve. Čak su pretpostavili da, ako sudac gleda na onaj displej za video ponavljanje, vidi tamo Putinovu facu.
Dan prije utakmice, Zvonimir Boban je ispao glavni hrvatski špijun, jer je na susretu legenda svjetskog sporta u Kremlju dobio mogućnost da osobno procijeni što to sve Putin sprema za Dalićevu momčad. Putin je Bobanu odgovorio da će navijati za svoje i odmah ponudio uglednim gostima nešto voća i piće. Boban, kako sam primijetio, nije se snašao te je propustio priliku da zauzvrat pozove ruskog predsjednika u svoj čuveni boutique-kafić u Gajevoj ulici u Zagrebu. Svojevremeno je u kaznenom prostoru bivao snalažljiviji.
U subotu se kakošnik (žensko folklorno pokrivalo za glavu, malo liči na nakit kosovske djevojke) očajno suprotstavio šahovnicama. Rusi su bili dobri, Hrvati su bili malo bolji, pa su pobijedili. Uostalom, Hrvatska je poznata po tomu, da jednom puca svakih 20 godina.
Nedjelja, 8. srpnja
Ujutro me supruga natjerala da idem na tržnicu, u potragu za nekim posebnim kupusom. Morao sam to uraditi! Jadna žena već mjesec dana pati od ovog glupog šampionata, ali još niti jednom mi nije rekla nešto ružno. Po povratku kući sam čitao "Kupusaru" Svetlane Slapšak da bolje razumijem zašto ova ugledna humanistička znanstvenica (imam čast je i osobno poznavati) je toliko popularna kod studenata u Ljubljani, ali izgleda da nije baš omiljena na rodnoj grudi u Beogradu.
Brzo sam shvatio – njoj se, očigledno, ne sviđa futuški kupus, pa ga se nije čak ni usudila spomenuti u svom istraživanju filozofskih i seksualnih aspekata ove korisne biljke. Na takvu grešku me je lijepo upozorio jedan taksist u Novom Sadu prošle godine: naprosto svako mora da zna, ako dođe u Bačku, a i šire u Vojvodinu, i još šire u Srbiju, kakva je to važna baština.
Uglavnom, ovaj fini dečko, dok smo se vozili od središnje tržnice pa do Petrovaradina, bavio se geostrateškim pitanjima. Zanimalo ga je zašto mi Rusi tako slabo branimo svoju srpsku braću od Amera i Švaba. Valjda zbog toga nezadovoljstva, dečko mi je naplatio dvostruku cijenu vožnje. Sada moram da razmislim vrijedi li poslati u Batajnicu još neki od naših zastarjelih MIG-ova.
Do kraja neradnog dana sam malo radno vježbao, gledajući s balkona kao šestorica čeških radiša na vrućini od tridesetak stupnjeva stavljaju novu kamenu ploču na kolnik.
Prag je lijep i dobro održavan grad, ali svako se ljeto prekopava. Na red je došla i moja Dalimilova ulica. Ponekad i ovdje nema odmora dok traje obnova, radi se i gradi preko vikenda. Poznato je da u životu nema ljepšeg posla nego buljiti kako drugi nešto stvaraju, pogotovo s pijukom i čekićem. Kako sam primijetio, dok se Savamala nije dokraja pretvorila u Waterfront, dobru priliku za takvo buljenje imaju Beograđani: rupa u zemlji je već probijena do središta zemljine kugle, ali glavni neboder još nije dotaknuo oblak. Kad dotakne, svi će biti sretni.
Ponedjeljak, 9. srpnja
Ponedjeljak je za svaku redakciju uobičajeno težak dan: planira se unaprijed, neka od ranijih tema nije dovoljno pokrivena, pa to treba nadoknaditi. Šefovi stalno nešto čudno traže i to hitno. Živiš od sastanka do sastanka. Vrijeme prolazi, ali ništa u stvari nije urađeno kako treba. Svaku večer vraćam se s posla s teretom ruskih problema, o kojima radimo priloge i ta je slika vrlo daleko od glamura državne televizije, gdje se šarmantni Zvone lijepo druži s moćnim Vladimirom, gdje cijeli svjet nema drugog posla nego da hvali Rusiju za gostoljublje i odakle se točno zna tko je jedini u mogućnosti da se suprotstavi hordama zla.
Naš dnevni red izgleda drugačije: ukrajinski režiser Oleg Sencov već je 57 dana u zatvoru štrajka glađu, ali Putina i njegove prijatelja to očigledno ne zanima.
U Donbasu se ponekad puca, ponekad netko čak i pogine, ali to je stvar navike. Već imamo iza leđa četiri godine rata, kojeg se u Moskvi ne usuđuju ni nazvati ratom. Patriote na državnoj razini pljačkaju i kradu, društvo nema ni volje, ni snage da ih kontrolira i da im se suprotstavi. Ponekad neki mladi politički aktivist, bilo liberal, anarhista ili nacionalista, izađe na trg s prosvjedom. Ako ima sreće, panduri ga samo uguraju na par sati u maricu, ako nije toliko, dobit će batina i mjesec u samici, da zna.
Naravno, za obične ljude ruska svakodnevica nije toliko strašna. Moskva i Petrograd su europski velegradovi, Ekaterinburg i Kazan - negdje tu. Svugdje se dobro jede i pije, ako imaš para i veza u državnoj službi i ne ulaziš tamo gdje ne treba ulaziti, bit ćeš sasvim zadovoljan. Svakako, Ermitaž i Crveni trg su dobre razglednice za turiste.
Pa i narodna duša je sretna: Krim je ponovo naš i što još da tražiš, samo se ponašaj patriotski, jer poznato je da Rusija tamo gdje je ruski grob. Baš te briga što će u zatvoru umrijeti neki Ukrajinac, u politiku se normalan svijet ne miješa. Ako treba, televizija će ti objasniti sve i svašta, a nakon vijesti još se kao bonus dodaje malo sporta i zabavne glazbe. Kao klinac sam to doživio u Sovjetskom Savezu, ali nisam ni mislio da se prošlost može toliko lako pretvoriti u budućnost. Ali, za Boga miloga, vidio sam toga i u Hrvatskoj, i u Jugoslaviji, pa i diljem te regije. I ne samo u devedesetima.
Utorak, 10. srpnja
U medijima se još uvijek vrti priča s Domagojem i Ognjenom. Općenito gledajući, bilo bi bolje da su slavili Hrvatsku, ako za Hrvatsku bacaju srca na travnjak. S druge strane, nitko ne može spriječiti mladu rusku redateljicu Elizavetu Stišovu da pokloni svoju nagradu, osvojenu na uglednom filmskom festivalu u Karlovim Varima, porodicama Olega Sencova i ruskog režisera Kirila Serebrennikova.
Ista ruska vlada, koja sjajno zna organizirati velike sportske fešte, u očigledno politiziranom sudskom postupku tereti Serebrenikova, inače jednog od najboljih europskih kazališnih i filmskih redatelja, za neke sumnjive malverzacije sa financijama.
Stišova je dobila svoju prvu ozbiljnu svjetsku nagradu (15.000 dolara) i odmah je se ovako plemenito odrekla. Svaka čast! Otprilike, na istu svotu Vukojević je kažnjen od lopova iz FIFA-e. Uostalom, ako momci toliko pate za pravdom, možda bi bilo pametnije neki novac odvojiti za ukrajinsku vojnu bolnicu ili čak za dječju nogometnu momčad iz Donbasa. Ali takav je vrhunski sport: uvijek tu se nađe neki Švicarac koji vraća kosovski udarac.
Istodobno, Hašim Tači dao je svima do znanja da je širom otvorio ruski prozor i tijekom inauguracije turskog predsjednika prvi put u životu se malo zadržao u ugodnom razgovoru s Dmitrijem Medvedevim – predložio da dvije države napokon uspostave neke odnose. Mogao bi biti još jedan sjajan albanski pogodak u srpsku mrežu, ali Aleksandar Vučić će to sigurno nekako obraniti. Jer ima iskustvo, već je s Rusima svašta pretrpio.
Nedavno, recimo, u Rusiji su Vučiću u nekom kozmičkom znanstvenom centru pokazali obučenog jazavčara koji diše pod vodom. Gle čuda! Jazavčar, međutim, očito nije htio disati bez zraka, batrgao se kao da igra s loptom, a Vučić bio toliko iznenađen tim divom da je zamalo pao u nesvijest. To je, inače, stara naša istočno-slavenska tradicija: svakog mogu da uguraju pod vodu. Samo Tači to još ne zna, pa se ponaša neoprezno.
Srijeda, 11. srpnja
U polufinale su se probile četiri vrlo dobre ekipe. Ako bi bilo koja od njih postala svjetski prvak, ne bih imao ništa protiv, ali što je tu je. Gledat ćemo finale Francuska – junačka Hrvatska. Sve četvrtfinalne ekipe pune su zvijezda, ali među njima nema nijednog igrača kalibra Ronaldu, Neymara, Messia. To je također dobro, znači da uigrana momčad vrijedi više od genijalnog pojedinca.
Zanima me što o tomu misli dobar poznavatelj sportskih prilika Tarik, osmogodišnji dečko, kojeg sam upoznao u Mostaru, gdje sam došao pogledati spomenik Starom mostu u obliku Starog mosta. Tarikova obitelj je preselila iz Brčkog kod rodbine na Neretvu. Dječakova majka radi kao sobarica u malom apartman-hotelu u kojem sam boravio. Tarik više navija za Barsu nego za Velež, čija se zvijezda ne gasi. Mali ima čudnu frizuru, nad desnim uhom mu izbrijana desetka. "Ti si, valjda, "messijevac?". Pogodio sam s prvim metkom i tako smo postali nerazdvojni drugovi. Doznao sam, da je preko rijeke mali Tarik prelazio nekoliko puta i to s majkom, jer "nema što da traži na hrvatskoj strani", a "njegovi klinci su ovdje, na desnoj strani obale".
Za razliku od Tarika, prošetao sam parkom Zrinjevac i dalje da pogledam, između ostalog, staro Partizansko groblje, poznato djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića. Groblje izgleda kao antička ruševina, obrasla travom. Sve do jedne ploče na grobovima su temeljito i metodično razbijene, očito s namjerom, još prije dvadeset i nešto godina, i ništa nije popravljeno do sada.
Pola vijeka zaboravljenog spomenika
Sahranjeno je tamo nekoliko komesara i puno boraca iz neke internacionalne brigade, većinom mladi seljaci. Ratovali su kako su mogli protiv tadašnjih okupatora za sretnu narodnu budućnost, ali, pristojan mir nakon smrti, kako ispada, nisu ni zaslužili. Samo par stotina metara od groblja podignuta je velelijepa katedrala, a i nadbiskupija je tu sa svojim vječnim milosrđem. Izgleda da milosrđa ipak ne nedostaje za svakog roba Božjeg.
Na drugom bosanskom groblju, u Potočarima, danas pokopano još 35 žrtva srebreničkog masakra. Kod nas u Rusiji se kaže: nek' vam zemlja bude laka, kao pahuljica. Ali ako ne očuvaš groblja iz starih ratova, nemaš garancije da nećeš doživjeti novi.
Četvrtak, 12. srpnja
Javio se urednik iz moskovske izdavačke kuće. "Andrej, da li već moramo promijeniti svugdje u tvom balkanskom rukopisu Makedoniju u Sjevernu Makedoniju"? Knjiga mora izaći na kraju godine, pa sam sugerirao da još malo pričekamo. Što ja znam, možda s Tsiprasom, premijer Zaev na brzinu izmisli neki novi naziv države?
Grčka je jučer protjerala dva ruska tajna agenta koji su navodno pokušavali da preko medija utječu na tamošnju javnost, jasno je u kakvom smjeru. Možda još nije sve riješeno. Moj dobar prijatelj iz Skopja, koji nikad ne skida s ruke djedov prsten s likom Aleksandra Velikog, zna reći: "Ne moraš ni pitati Makedonaca što to znači biti Makedonac, to ovdje svako pouzdano zna od svog rođenja". Nikakav novi državni naziv, čak ni pozivnica za članstvo u NATO-u, neće promijeniti, niti pokvariti taj osjećaj. Ali svijet oko nas se mijenja.
Kad sam prvi put posjetio Skopje, putovali smo do Velesa autoputom Bratstva i jedinstva, prije godinu dana iz Soluna prema makedonskoj prijestolnici išao sam drumom Aleksandra Velikog, a sada je to autoput Prijateljstva.
Moj sin sa svojima je sinoć otišao kolima iz Češke u Grčku na godišnji, pa me nazvao s puta: "Ćale, gotovo svi prometni putokazi, od Skopja do Gevgelije, prekriženi su sprejem". To ti je realno balkansko prijateljstvo! "Sine moj", odgovorio sam s mudrošću koju sam stekao s godinama, "Kad ti si bio mali, a ja sam bio mlad, putovao sam po jednom drugom dijelu čuvenog Titova autoputa, s UNPROFOR-om".
Smjerom od zapada prema istoku: par putokaza za Beograd, između Kutine i Nove Gradiške bili su probijeni tenkovskim projektilima. "E, sad u redu", rekao mi sin, bivši mali ruski đak zagrebačke Osnovne škole Ante Starčević, "Vidim da u životu ima napredaka".
Petak, 13. srpnja
Kad sam probudio, odmah sam pogledao na kalendar i odlučio da u petak, 13. srpnja, moram biti oprezan: neću se svađati sa šefovima, prema ženi ću biti posebno galantan, neću prolaziti pješke kroz crveno, a ni u dnevnik za moje ex-Yu drugove neću pisati ništa provokativno. Tako pošteno sam se i ponašao, da uštedim navijačku i novinarsku snagu.
Finale je već na vidiku, za 48 sati postat će jasno da li Hrvati znaju baratati loptom najbolje od svih na svijetu. Hrvatski ministri, kako javlja ruska štampa, dolaze na sjednicu vlade u dresovima nogometne reprezentacije.
Hrvatska u finalu: Ponos, suze i slavlje do zore
Ako u nedjelju Vatrene čeka pobjeda, ne sumnjam da će taj događaj biti proglašen trećim po važnosti u suvremenoj hrvatskoj povijesti, odmah nakon stjecanja nezavisnosti i posjeta pape.
Besmrtni Ćiro Blažević rekao je: "Ako mi, Rusi, imamo atomsku bombu, Hrvati imaju atomske sportaše". Rusko iskustvo govori da atom donosi više brige nego zadovoljstva. U životu nikad nije lako procijeniti tko će pasti u dodatnom vremenu i tko će bolje u zadnji trenutak šutirati.
Facebook Forum